Welcome to Cambodia

cesta nakon granice

Kopneni prelazak Tajland - Kambodja je kao prelazak u drugi svijet ili makar povratak stotinu godina u proslost. Na tajlandskoj strani granica naglo prekida autocestu s 4 trake i tad sljedi shok - s druge strane granice ne da nema autoceste, nego nema ni ceste. Tek blatni zemljani poljski put pun rupcaga. Prakticki nema ni automobila vec teret guraju seljaci u drvenim kolicima, volovske zaprege ili motor vuce prikolicu s dvadesetak putnika. Rijetki automobili su uglavnom pick-upovi koji sluze kao autobusi, biciklisti voze pajceke svezane na paket sicu ili kokosinjac na tri kata. Na granici je slijedilo najzesce cijenkanje da nadjemo prijevoz za dalje - svi hoce koji dolar od stranaca, pocevsi od granicne policije koja se pravi blesava i vizu racuna dvostruko nego sto kosta. Pa se i ti pravis blesav, smjeskas se, dodas jos dolar dva i cekas da ih prodje. Nasli smo vozaca za dalje koji ne prica ni zrnce engleskog i pogodili se da nas vozi do Siam Reapa, glavne baze za istrazivanje hramova Angkora. Put od 150km traje od 3-6 sati, ovisno o stanju ceste kao sto je dubina lokvi. Voznja je kao voznja u hali-galiju; letis amo tamo po autu, koji puta glavom tresnes u krov. No vozaci su genijalci kad uzmes po kakvoj cesti voze. Pariz-Dakar bi za njih bio macji kasalj.
na benzinskoj - bezin se prodaje u starim flasama od viskija

Na granici smo nasli Jorgea, brazilca koji je sve njemo i zbunjeno promatrao i kao da mu nista nije jasno sto se to desava oko njega. Nije imao novaca za vizu a nije ni znao kuda treba ici dalje. Upravo je izasao s desetodnevnog intenzivnog tecaja meditacije u tajlandskom budistickom samostanu gdje je od 4:30 ujutro do 9 sati uvece ucio kako da prestane razmisljati, i sad kad je trebao ponovno poceti razmisljati vise mu to nije polazilo za rukom. Umrli smo od smijeha s njime, posudili mu za vizu i poveli ga s nama. Jako simpa momak, prije dvije i pol godine skupio je novce za let do USA sa zeljom da zaradi nesto para na crno i proputuje svijet. Do sad je uglavnom putovao po bogatijem dijelu svijeta; kad bi mu ponestale pare radio bi nesto na crno i zaradio da ima za dalje. Eto da se sve moze kad se covjek zainati!

Jorge, the Dude gologuzac

Kambodja je upravo brutalna u svojim nesrazmjerima, u ljepoti hramova stare civilizacije sakrivenih u djungli, simpaticnosti i jednostavnosti ljudi, prirode... S druge strane, ovdje se dogodio jedan od najvecih pokolja proslog stoljeca i posljedice tog su vidljive jos na svakom koraku. Crveni Kmeri, revolucionari pod vodstvom zloglasnog Pola Pota izveli su strasan primjer snage ljudske gluposti - u samo cetiri godine pobili su (i doveli do toga da od izgladnjenosti i bolesti pomre) trecina stanovnista, oko dva milijuna ljudi (od ondasnjih nesto vise od 6 milijuna). Crveni Kmeri su imali viziju Kambodje kao zemlje koja se zasniva na agrarnoj poljoprivredi. Odlucili su raspustiti gradove, ljude premjestiti na sela, uzgajati rizu, ukinuti obrazovanje ljudi... Prvo su u logorima pobili "parazite", ljude koji su pricali strani jezik, bili obrazovani, dovoljan razlog bio je taj da su nosili naocale. Svatko ovdje ima nekog tko je stradao u tom klanju od 1975-1979, neki ljudi su presli preko toga no neki to ne uspijevaju preboljeti. Dosta starijih ljudi s kojima smo htjeli pricati o tome prekida razgovor - oni koji su bili na strani Kmera kazu da su bili zavedeni, i samima im je stradao barem netko iz obitelji. No oziljci nisu vidljivi samo na psiholoskoj slici ljudi; ogroman broj ljudi su invalidi. Taj broj se ne smanjuje - Kambodja je jedna od zemalja najzagadjenijih minama - ostalo ih je jos oko 6 milijuna (na svaka dva covjeka po jedna) i godisnje od mina strada 500 ljudi. bend stradalih od mina

pecanje na Mekongu (vidi smeca)

Vecina zapadnjaka dosli su ovdje avionom nakon posjeta tajlandskim plazama i zelja su im hramovi Angkora, jedno od svjetskih cuda (o tome u sljedecem postu). Kako ovu bijedu nije jednostavno gledati, u gradu postoji ulica koju cuva policija gdje se motaju zapadnjaci, japanci i koreanci. Van te ulice, van velikih hotela, autobusa i taksija tesko ih je naci. A invalidi ovdje nisu gradjani drugog reda - bore se za zivot ravnopravno s drugima - uz ceste sviraju bendovi invalida stradalih od mine, svatko svira s ekstremitetima koji su mu preostali a slijepci rade u salonima za masazu. Da bi mogao normalno biti medju tim ljudima moras otvrdnuti, dio tebe mora postati brutalan ili ti je to sve prezestoko, izbiju te iz sigurnosti i ravnoteze. Meni osobno je najlakse s onima koji te zicaju da im das nesto para (takvi su skoro svi), napravis blokadu, nesto mu kazes, nasmjesis se ili ga ignoriras. Najteze je s onima koji te samo gledaju, nista ne kazu, nista te ne traze, gledaju te i ti gledas njih i sve ti je jasno. I budes nijemo tuzan. I ako to ne probavis dobro kasnije razmisljas o njima il ih sanjas po noci. Tako je u Kambodji, cas ti srce pjeva od ljepote, a cas se steze od bijede. A ljudi su komotna vrsta i radije izbjegavaju vidjeti bijedu i zivjeti u iluziji. I biti glupi. I onda imas suludi svijet gdje 40% Kambodje zivi s manje od jednog dolara dnevno dok su poticaji za uzgoj krava u zapadnoj europi 2 eura po kravi dnevno. mali jajoprodavaci

zena uz cestu bere travu

fina stvar - bamboo rice - riza kuhana u kokosovom mlijeku izlivena i zapecena ko puding u stap od bambusa

Lista najblesavijih stvari za kupit u Tajlandu

najveci kmerski hram u Tajlandu

priprema za svetkovinu Shive u hramu

U Tajlandu možeš stvarno kupiti blesavih stvari koje ti neće puno trebati u životu al već sama činjenica da su toliko blesave može biti dovoljna da ih ipak kupiš. Pa evo par njih:
1. Lažni satovi, sve neke poznate marke – izgledaju mrak, teško ili nikako ne možeš skužiti da su lažni. Cijena ovisi o tvojoj vještini pregovaranja, al ja sam recimo uspio spustiti Rolex automatik na 100kn. Neki tvrde da ti satovi rade prvih par dana neki se kunu da im rade već godinama, dakle kakve si sreće.
2. Odijela Boss, Versace, Armani itd – kad vidiš indijca na ulici to znači da u blizini ima krojački salon. «Mister, mister, would you like nice Armani suit for you?». Indijci ko indijci, ne možeš proći kraj njega a da te ne proba zašprehati i uvaliti ti odjelo. Kad uđeš u salon, u ruke ti tutnu Burdu, Vogue ili Boss kolekcija 2005 ljeto-jesen i onda listaš dok ne izabereš odjelce koje ti se sviđa. Za 500kn imaš dva sakoa i dvije hlaće koji idu uz njih, 3 košulje s dugim rukavima i još 2 sa kratkim te 2 kravate. Sve sašiveno po mjeri. No lokalci kažu da se odjelo obično raspadne nakon par pranja.
3. Narančasto odjelo budističkog svećenika – možeš ga nositi po kući umjesto šlafroka, za maškare ili ga postaviti umjesto zavjesa. Ili otvoriš salon za meditaciju. 50-100kn.
4. Piratski CD i DVD – nema šta nema. Ponekad su jeftiniji i od praznih DVD-ova (kako je to moguće?). No kvaliteta je katastrofalna. Kupili smo jedan film koji je snimljen u kinu, s tim da fali trećina platna i da je kadar postavljen malo nakrivo. Odlično za tinejđerske tulume kad se svi napiju.
5. Mali robot mačka koji maše rukom – kad to staviš u radnju imat ćeš puno posla i dobru zaradu. Skoro da nema restorana ili hotela koji to nema. Možda je zato turizam tako jak u Tajlandu?
6. Tradicionalna kineska medicina – sušeni šišmiši, kukci, morski konjići, kosti, rogovi kojekakvih (rogatih) životinja samo su neke od stvari koje me vesele kad uđem u jedan od tih dućana. Za medicinu ih ribaš i dodaješ u čaj/juhu/sok no možeš ih i naslagati na policu.

7. Lazni dokumenti - vec za 15 kn mozes izvaditi studentsku fotografsku ili novinarsku iskaznicu, vozacku dozvolu il sta god ti padne na pamet. Za 30 kuna imas dokument o znanju engleskog (TOEFL).

Povela nas ekipa s posla na dva dana u posjet jednoj plinskoj elektrani u izgradnji, a zapravo u posjet najvecem kmerskom hramu u Tajlandu. Znaju da se spremam za Angkor, pa da mi pokazu sta oni imaju kmersko. Kmeri su vladali ovim dijelom svijeta 8-13. stoljeca, al o njima vise kad dodjem do Angkora... Dakle, jos par dana ovdje i zavrsava 2 mjeseca kako smo ovdje. Zavrsavaju nase obaveze i krecemo na put. Javljat cemo se s puta, iz internet kafea kao sto je jedan u kojem i sad sjedimo.

A toliko sam fasciniran ljudima s posla da moram napisati nesto o njima. Obiteljska atmosfera je nevjerojatna - neki ljudi si i dovedu djecu koj dan na posao pa se igraju na hodniku il spavaju na deki pored radnog stola. Ja isto tako ovdje imam drugu mamu i tatu. Ujutro kad se pojavim na poslu, na stoliću me već čeka lončić s omiljenim čajem i na tanjuriću 4 male banane, baš kakve najviše volim. Ann, koju zovem svojom drugom mamom, kaže da je oduvijek htjela sina no ima samo kćer. Pazi na nas toliko da umiremo od smijeha. Kad smo uselili u stan, dosla je odmah drugi dan vidjet kakva je situacija i porazgovarat s gazdaricom. Poslijepodne se u sobi sam od sebe ukazao i namjestaj, a pranje vesa kod gazdarice je pojeftinilo tri puta. Jucer nas je vodila na kazalisnu predstavu, a kad smo imamo neki problem s prijevozom sredi nam vozaca iz firme da nas voza okolo. Ulogu tate je preuzeo Nimmit, šef odjela – u hrvatskim uvjetima skoro je nemoguće zamisliti takvog šefa – otvoren i jednostavan poput djeteta, bez ikakvog šefovskog garda se spreman recimo vani ljuljati u parku il raditi takve neke gluposti. Gledam ih svaki dan i divim im se, kod nas su takvi ljudi prerijetki, skoro nezamislivi. Drustvo ih dozivljava za slabice i makne ih u stranu, a ovdje takvi ljudi budu sefovi. Za naša poimanja, tajlanđani su nevjerojatno tolerantno i miroljubivo društvo. Recimo neki dan je naš vozač zakrčio put svima na cesti i taman kad očekuješ da će ljuta gomila u autioma početi trubiti, psovati i vikati (kao što si navikao kod kuće) dalje se zaplet zapravo odigrava kao u psihodeličnim Teletubies-ima: vozaš se osmjehne ostalima, oni mu uzvrate osmijehom i još mu i mahnu... Ludo!

s lutkama - dodjes prije predstave pa se druzis s glavnim glumcima!

Ann, moja druga mama i njena kcerka Cucumber u pozadini

Bumm pije Pepsi iz plasticne vrecice kao i svi tajlandjani - tako ne placas kauciju

Ako hoćeš upoznati ljude, nema boljeg nego raditi s njima neko vrijeme. Tek tad kad se sinkroniziraš s njima, kad im uđeš pod kožu počneš razumjevati kako razmišljaju. Kad putuješ kao klasični turist praktički i ne upoznaš ljude osim vodiča, recepcionera, taxi vozača i prodavača suvernira. Oni svi znaju šta hoćeš, svi žive od turista i dok si tamo cijelo vrijeme ti je predstava pred očima. Pokupe te na aerodromu, ubace te u hotel, vode na razne ture, plaže, razgledavanja, zabavljaju te u birtiji i kad sve bude gotovo opet te vrate na aerodrom. Svi se ponašaju s skladu s tvojim očekivanjima al praktički ih nisi uopće upoznao, samo si sudjelovao u predstavi turizam.

Elektrana Wang Noi godisnje proizvede vise elektricne energije nego cijela Hrvatska zajedno

Odraz rasklopnog postrojenja u staklu kombija

Ayudhya

Ne bili malo udahnuli dah prošlosti i pripremili se za Angkor u Kambođi, skoknuli smo do Ayhudhije, prijestolnicom Siamskog carstva od 14 - 18. stoljeća. Granice Siamskog carstva su odgovarale današnjim tajlandskim granicama osim samog sjevera Tajlanda, a Siam je bio važno trgovačko i gospodarsko središte. Tako su u 17. stoljeću uz gradske zidine stranci osnovali i francusko, portugalsko, španjolsko, japansko i nizozemsko selo, a posjetitelji i putnici iz tog doba govore o najglamuroznijem gradu Azije, uspoređujući ga po veličini i bogatstvu s Parizom. No krajem 18. stoljeća burmanska vojska privučena Siamskim zlatom kreće i osvajački pohod te razara i pljačka Ayudhiyu. Od svog zlata i glamura iz povijesti ostala je samo crvena cigla. Obrasli u šumu i polja visoke trave kriju se pagode (tornjevi), zidovi i ostaci hramova od crvene cigle. Priroda uzima grad nazad u svoje ruke, iz zidova niče drveće i zarobljava crvenu ciglu, kipove, ruši ih i obrasta svojim korijenjem...
Posebana avantura je i doći tamo - trećim razredom vlaka (što znači drvene klupe i da vlak staje kad god netko mahne da stane) voziš se od Bangkoka dva sata za dvije i po kune. Usput te zašprehavaju lokalci i nude sušenim košticama od lubenice te prženim bananama. Najveselije je u trećem razredu. priroda vraća stare hramove u svoje okrilje

pa je tako i zarobila Budinu glavu! pogled s jedne od pagoda

Krenuli smo prošli tjedan na tečaj tajlandske masaže. Nema boljeg mjesta na svijetu od Tajlanda za učiti masažu, i s time da tečaj košta desetak puta manje nego što bi koštao kod nas. Danima smo tražili učiteljicu dok nismo našli Pin, koja se bavi masažom više od 20-tak godina i baš završava tradicionalni fakultet za upotrebu ljekovitih trava. Pritisne na par mjesta i nestala mi je glavobolja za 10 minuta, bez tableta i sličnih gluposti. No kaže isto kako može izlječiti pritiskom akupresurnih točaka (gdje se križaju energetski tokovi u tijelu), kaže da može i ubiti ako pritisne na određena mjesta i da se nikad poslije ne otkrije zašto je ta osoba umrla.
prikaz vještina masaže

kućnim duhovima se osim cvijeća nudi i hrana. a vole i fantu, pogotovo crvenu od jagode
Kad ovdje maserka postane profesionalka, može ili do kraja života raditi za 200 eura mjesečno ili se udati za zapadnjaka i otvoriti svoj salon. Pin se udala za jednog njemca baš prije mjesec dana. Čini se (po pričama i sa fotki) simpa lik, Pin je to duže planirala i nije samo tako uletjela u to. Gledali smo jučer slike s vjenčanja i pokazala nam je svoju kuću koja izgleda skromnije od moje šupe u Križevcima. «This old house, now we build new house». Kako i nebi kad je za svadbu od njemca i njegove obitelji dobila 30 tisuća eura. No njoj se ne ide baš u Njemačku, kaže hladno je tamo, pa će ostati ovdje i planira otvoriti svoj salon negdje uz more a njemac će doći svaka četiri mjeseca na tri tjedna kad uhvati godišnji. Ne ide se nitkome odavde na zapad, svi znaju da se u Tajlandu najljepše živi. Svi tajlandski studenti se vraćaju kući nakon studija, dok recimo kineski nitko ako baš ne mora. Našli smo se tako neki dan i s Jadranom, splićaninom koji živi i radi ovdje već godinu dana. Živio je i radio svuda po svijetu, al kaže u Bangkoku je najbolje. Klima, ljudi, noćni život, more, sve...

ležeći Buda, tj njegova velika glava kod pudl-frizera

Globalizacija prijeti

Baka i bolesni majmunko
Bangkok, grad na kat

Kad počne kiša, prvi spuštamo ceradu na kamiončiću koji nas vozi kući uvečer iz grada, instiktivno saginjem glavu kad naletim na nisku štangu na ulici, automatski prestajem disati kad prolazimo pokraj posebno smrdljivih ulica... Mislim da smo se udomaćili uvdje. Nismo se još privikli na te posebno smrdljive djelove ulica, to zna bit takav udar smrada da moraš paziti da ne dišeš tuda prije večere jer gubiš tek. Ili kad Ivana vidi štakorca kak se zavlači u štand gdje smo mislili kupit nešto za pojesti pa joj poslije treba 2-3 sata da joj se vrati apetit. U prizemlju naše zgrade ima kao mali kiosk gdje kupiš sve i svašta – kad me prodavačica spazi otvara frižider i vadi čokoladice za mene, zna da ih uvijek kupujem kad prođem. Ona i muž žive u tih 6 kvadrata, dok ona prodaje on spava na podu. Kad uđeš unutra (moraš se prvo izuti) moraš pazit da ga ne nagaziš. Simpa su ljudi al nikako mi nije jasno kako je kod njih sve jeftinije nego u bilo kojem dućanu. No zato valjda i žive u kiosku. Ivana u kamiončiću - javni prijevoz u našoj ulici

Zamolili su me jučer sa obližnjeg fakulteta da održim sat engleskog, da motiviram studente da uče. I tako se našao u učionici sa 40-tak mahom studentica ekonomije, prva godina. Lijepo se predstavih, raspričah se i kad ono niko ni makac. Pitam dal su me razumjele – trt mrt, nitko ni A ni B. Ne pokazuju znakove života. Gledam šta ću sad –sam sam s njima 2 sata a nitko me ne razumije ni jednu jedinu riječ. Prišao sam najbližoj i pitao kako se zove. Ona gleda kolegice, zove ih u pomoć ko da sam je pitao na hrvatskom. Na kraju sam je ipak uvukao u razgovor i ispalo je da svi pričaju engleski, samo su užasno sramežljivi i boje se. Nije mi bilo druge nego sa svakom posebno prvo popričati, tek onda u su se malo oslobodili i mogli smo dalje nešto raditi. Na kraju ispalo super, evo kad ovo napišem ispravljam im sastavke.
ja u sredini slike s razredom

Nakon radnog tjedna u kaotičnosti Bangkoka skočili smo za vikend do Petchaburia, gradića sa ludim izrezbarenim drvenim hramovima i lokalcima koji se oduševe kad vide strance (u Bangkoku ih ima i previše pa više nitko ne trza). Svi ti mašu, pozdravljaju te i gledaju ko da si Brad Pitt il barem Goran Višnjić.Bili smo i u prvom tajlandskom ljetovalištu u povijesti, nešto kao njihova Opatija. Prespavali smo u jednoj od drvenih kućica - hotelčića koji se drže na stupovima iznad mora, mrak! Po noći čuješ zvuk mora ispod sobe, škripanje drveta, miris mora... Ko da spavaš u brodu. No tu slijedi i nakaradnost globalizacije – sagradili su puno ogromnih hotela uokolo (s 30-tak katova) i misle srušiti ove drvene kućice i pretvoriti ih u moderni šoping centar krcat mekdonaldsima, burgerkingkovima i sličnim drekom. Pa umjesto da večeraš ribu u malom restorančiću odmah iznad mora, jest ćeš hamburgere i pizzu u klimatiziranoj mramornoj hali.

drveni hotelčići i restorančići iznad mora koji će uskoro bit zamijenjeni shoping centrom - hotelčina prijeti iz pozadine
noćni performans na plaži

Hvala lijepo na vašoj tajlandskoj kulturi, kuhinji, arhitekturi, klimi i prirodi, mi turisti bi da nam bude ko doma, da si jedemo ono što si i doma jedemo, u poznatom okruženju. Mi bi donijeli našu kulturu s nama. Pa ćemu onda i ići negdje, mogli su ostati u svom Dusseldorfu il New Jerseyu i uštedjeti i vrijeme i novac. Jadno, al na to se na kraju i svodi komercijalni turizam – svejedno da li si u rezortu na Kubi, u Egiptu il Tanzaniji na kraju ni ne vidiš razliku, sve je isto, jedino ljudi koji te poslužuju su drugačiji. Nekad su se to zvali robovlasnički odnosi a danas se to zove globalizacija – neki najjadniji stari klošar norvežanin koji u životu ništa nije uložio u svoj osobni razvoj i izgleda ko žarulja dođe ovdje, pokupi najzgodniji komad u selu i živi ko car. Njegov novac ovdje vrijedi 30 puta više (prosječna plaća u Tanzaniji 750kn u Norveškoj 20,000kn) i taj odnos sve objašnjava. Suptilni zaokret iz krutih feudalnih okova maskiran je u zakone tržišta i globalizaciju.
Još malo pa ćemo različite kulture gledati samo u muzejima kao što pande možeš vidjeti samo u zološkom.

Bangkok, ljudi s ulice: