utorak, 12. veljače 2008.

Paraglide

Priprema...
...pozor...
...sad!
I letiš!

Čovjek je oduvijek htio letjeti. Letenje je nesputanost, sloboda. Toliko toga leti – oblaci, ptice, kukci, zvijezde, misli… Zamišljam bradatog čovjeka iz spilje kako gleda orla koji se lakoćom diže na toploj zračnoj struji i sanja o tome da i on poleti. U snovima nema gravitacije, no to tek mali broj ljudi ikad skuži. Oni koji se to sjete, uživaju u osjećaju letenja u snu. Pojedini jogiji koji su svladali levitaciju lete i u javi, a ostalima je preostalo da čekaju razvoj tehnike da bi poletjeli. I došli su avioni i rakete, ali opet to nije to. Sjediš do prozora u avionu i pijuckaš pivo, vani brekću motori no ti opet nemaš osjećaj da letiš. Osim trenutaka odvajanja od tla i turbulencija, sve je kao u autobusu.
Na techno krilu! Foto: Roman
Foto: Roman

I opet bi čovjeku bio uskraćen osjećaj letenja da nije izmišljen paraglide – parajedriličarsko letenje. Staviš krilo u torbu, popneš se na brdu, razviješ ga, pričekaš pravi vjetar i zatrčiš se koliko te noge nose dok ne proradi uzgon i ne poletiš. Ludo je kad skužiš da više nema gravitacije i da si se u par sekundi našao par metara iznad zemlje. Dalje se sve svodi na to da navlačiš krilo i letiš dok ne dobiješ filing za njega kao da je dio tvojeg tijela. I nevjerojatno izgleda kad promatraš one koji su time besprijekorno ovladali i služe se krilima lakoćom kao ptice. Paraglajderi cijene ptice, posebno orla. Orao skuži gdje se diže topla zračna struja, i vrti se i diže u njoj. Kako i paraglajderi vrebaju te iste struje, nema druge nego pratit gdje se ptice dižu. Sama škola letenja time traje nekih dvije godine, ovisno u kojem vremenu odradiš potreban broj visinskih letova i položiš letački ispit. Moje matično jato je PJK Zagreb, i ima školu letenja jednom godišnje.
Ivani se zapetljale špagice...

S Japetića

S Radoboja

Dok još ne stekneš osjećaj za krilo, lako napraviš grešku koja urodi novom greškom i tako dalje. Ivana je prva zapela na drvu. No, nije ostala visiti u zraku, samo je bio problem kako skinuti sve te silne špagice koje su se preplele s grančicama drveta. Drugi put je mene vjetar odnio di nije trebao pa sam u muci izbjegavao krov, visoki orah i dalekovod. Na kraju sam zveknuo u drvo, no i to mi se činilo kao puno bolja solucija od ovih prethodnih. Kad sam se iskobeljao, skupili se i seljani po okolnim brdima i gledaju me dolje, pitaju jel sam živ. Kako je krilo ostalo na 7-8 metara visokom drvetu, morao sam po selu tražiti čovjeka s motorkom da sruši drvo. No i to je dobro završio - poslije je gazda narezao domaćih kobasica, složio mi par gemišta i brzo sam ja došao k sebi. Nije ni čudo da leteči kažu - ko visoko leti, dvije sreće grabi.