Å, Lofoten

Otočje Lofoten nalazi se na sjeveru Norveške, polarne obratnice. Što znači da se početkom ljeta Sunce ne spušta iza horizonta, i dan traje 24 sata, isto kao i noć zimi. Za planinare, ovdje je pravi raj – otoci su kao planine zabodene direktno u more, a ljudska naselja su se razvila na ono malo ravnog zemljišta ukoliko ga je bilo uz more. Ovdje se dobiva prvi osjećaj arktičkog krajolika, o tome što čeka putujući dalje na sjever Norveške. National Geographic je otočje proglasio trećim najprivlačnijim otočjem svijeta. Tako smo i Ivana i ja uskršnje Nedjelje krenuli tamo.

Da su uvjeti ovdje brutalni, postalo nam je jasno i prije nego smo stupili na otok. Brod je upao u oluju, počeo skakati po valovima a ja sam gledao kako Ivana mijenja boje lica u bijelu, žutu, pa zelenu. Taman kad sam pomislio da ću proći bez povraćanja, brod je zajahao visoke valove i iz mene su izašla uskršnja kuhana jajca i naranče koje smo jeli tog jutra. Otočani su kulerski jeli janjetinu s karijem, a stranci trčali prema veceu i zelenili se u licu. Jedva smo dočekali kopno. No, na kopnu nas je dočekala kiša i snažan vjetar, a mi polako krenuli prema ribarskom mjestu Å gdje nas je čekala sobica dogovorena telefonom. Ko klinac sam čitao o tom mjestu u "Vjerovali ili ne", i evo me sad! Kad smo stigli, telefonom nam je domaćin javio u koju kuću da uđemo i koja soba je naša. Tu uskršnju večer nikog nismo ni vidjeli u mjestu, kao da smo sami. Vjetar je ljude zatvorio u kuće, a ni nama nije bilo do šetnje.

Brutalni uvjeti, a prekrasna priroda oko nas – sa svih strana se tope ledenjaci i cure u vodopadima, jezera su pod ledom… Miris ribe – svuda se suši bakalar koji kasnije ide prema mediteranskim zemljama, pa tako i prema Hrvatskoj za Badnjak. Na otoku se skoro svi bave ribarstvom, i ljudi i galebovi koji se tu i tamo ohrabre pa kljuckaju sušeni bakalar. Glave bakalara se šalju za Nigeriju i tamo koriste kao riblji začin, od jetre se radi ulje a jezici se ostavljaju kod kuće za lokalni specijalitet.


Bakalari se suše...

Tijekom dva dana, Sunce i kiša su se izmjenjivali u intervalima po 15 minuta. Uvjeti nisu bili za neko ozbiljnije planinarenje, u visini su zapusi snijega blokirali staze, i ograničili smo se na šetnje oko jezera i u podnožju. Trebalo bi ovdje doći po ljeti! Dosta je sjesti negdje, gledati galebove kako rade majstorije u zraku i čekati da se ukaže Sunce i obasja scenografiju. Sreli smo i prijatelje od jučer, dvoje mladih Francuza koji pokušavaju preživjeti Norvešku s malo novaca. Putuju biciklom, sa sobom nose plinsko kuhalo i šator – u Norveškoj se smije bilo gdje kampirati (ako je 50m od kuća). Hrabri su, ali i na rubu snaga. Sinoć ih je izmučio brod kao i nas, i ostali su spavati u javnom zahodu luke. Toplo je i ne puše vjetar, kažu, spavat će i danas tamo.


Boje kuća su odreda snažne, crvene, plave, žute – nije to slučajno, u jednoličnosti zime kad svijetlosti ima minimalno, depresija se razbija koloritom. Na otok dopire svijetlo pod niskim kutem, pa je svijetlost predivna, zlatna, i čim probije između oblaka sve zasvira u bojama. Čista kolor terapija. U normalnim uvjetima, nismo suočeni s toliko boja, pa mozak malo stane. Upoznali smo se sa starim hipijem umjetnikom koji je ovdje pobjegao iz civilizacije prije dvadesetak godina i našao svoj mir. Gledajući njegove slike, odmah je jasno koje je slikao u monotonosti crnobijele zime a koje u ljeto gdje sve pršti bojama.

Kaže slikar da ove hlaće nosi preko 20 godina - kad se počnu raspadati doda par šavova vune, i evo ti raznobojnog čuda!

Četiri glavna otoka i par manjih međusobno su spojena uglavnom tunelima koji su 40 metara ispod razine mora. Ako se netko od vas zna s Jurom Radićem, predložite mu da razmotri opciju Pelješkog tunela, a ne mosta. Vjerojatno bi došlo jeftinije, a ne bi bio preko dva mjeseca godišnje zatvoren zbog bure kao Maslenički. No, vjerojatno je ta ideja prejednostavna za naše podneblje, gdje most nije samo infrastruktura nego i metafora. Tunel baš i nije neka jaka metafora.
Treći dan smo krenuli busom dalje na sjever, u snijeg i zimske temperature. I usput uzdisali gledajući krajolik jednog od najljepših mjesta na svijetu. Å

Norveška!!!

Norveška iz zraka, pod ledom i snijegom

Par puta mi je već stvarno palo na pamet reći nešto o hrvatskoj društvenoj zbilji, ali neću, baš neću! Ko što kaže Balašević: Svi vide, svima jasno, samo ja da kažem glasno? Baš ja da kažem kako su nam političari bahati i nepismeni, kako je vlast slizana s mafijom, kako izmišljaju probleme sa Slovenijom zbog skretanja pažnje naroda i otvaranja manevarskog prostora za muljanje? Neću. Nek to kažu BBC, Washington Post, NY Times, Economist, pa neka na njih navale nesposobni poslušnici u ministarskim foteljama i u javnim medijima. Uostalom, sad je kod nas zemlja blagostanja, prije lokalnih izbora masovno se otvaraju ceste, grade crkve, škole i bolnice, uređuju trgovi, dovodi voda i kanalizacija. Taman kad se narod malo opusti opet će izaći na izbore ko ovce na klanje.

Par slika iz Trondheima

No, zato ću ja reći nešto o Norveškoj, gdje sam došao na dva mjeseca. Norveška je kao paralelna budućnost Hrvatske, ni bolja ni lošija nego drugačija. S istim brojem stanovnika kao i Hrvatska, čak i nacionalna valuta Kruna ima istu vrijednost kao naša Kuna. Svako malo čujem nekog našeg, Bosanca, Dalmatinca, kao da sam i dalje kod kuće ali da me izbacilo u jednu paralelnu stvarnost gdje sve funkcionira. Malo mi to dođe ko odmor od nas doma gdje toliko toga ne funkcionira. S drugim najvećim BDP-om na svijetu, što se nikad ne bi reklo gledajući ovdašnje ljude. Vozni park je za koplje slabiji nego u Zagrebu, oblače se u staro i iznošeno, čak i palače izgledaju skromnije od kuća naših osrednjih tajkuna. Ljudi su mirni, tihi i skromni. Kuće su kao i ljudi, skromne i drvene, po ničem se ne razlikuju izvana. No, kao i ljudi, iznutra kriju koješta. S jedne strane možeš reći da je to utjecaj protestantizma, ovdašnje kulture, grube klime i oštrih uvjeta života. No i stranci kojih ovdje ima strašno puno brzo prihvate ovdašnji način života, pa Pakistanac vozač autobusa ne pušta frenda Pakistanca bez karte. Gdje bi to kod nas prošlo?
Evo za početak tek da se javim i par slika, ostalo slijedi ubrzo! Zima tek završava, par minuta vožnje izvan centra grada i još ima pola metra snijega… Kao da sam donio proljeće sa sobom!

Iskusni morski vuci na Kornatima

Iz gornje rečenice (naslova) istinito je samo to da se radnja odvijala na Kornatima. Daleko od tog da smo morski vukovi, još manje od iskusnih. No, iako se priča odvijala krajem studenog prošle godine, predobra je da ne bi s par slika i par rečenica završila na blogu!

Brod u sigurnim rukama (foto: Andrej)

Avantura počinje kad sam shvatio da se trojica mojih dobrih prijatelja od kojeg svakog znam iz druge priče međusobno poznaju i da su prije par godina zajedno bili na tečaju jedrenja. Kako ja ne vjerujem u slučajnosti, zaključak je bio kako je suđeno da odemo svi skupa na jedrenje. I bi tako! Prije par godina proveo sam easy tjedan dana jedrenja, opušteno s certificiranim skiperom, a Ivana nikad nije bila na orahovoj ljusci voženoj vjetrom. Ampi, Tvrtkec, Andrej i direktor Lekić su završili svaki po dva ili tri tjedna tečaja jedrenja. Taman dovoljno da imaju ono malo znanja, taman nedovoljno iskustva da se odvaže kao pravi skiperi sami na more. No,praksa čini majstore i ipak smo krenuli sami. U Zadarskoj marini nas je dočekala prekrasna Bavaria od 36 stopa. Gazda koji iznajmljuje brod kad nas je vidio prvo je pitao – a di vam je skiper? Kako u nama nije prepoznao taj skiperski potencijal, slagali smo da stiže sutra ujutro.
Upozorio nas je gazda da čim izađemo iz kanala kako će nas bura početi bacati. Badava. Taman smo se već osjećali kao pravi popaji kad je bura udarila i brod se počeo okretati čas vamo čas tamo. Ivana i ja sjeli smo sa strane da ne smetamo i gutali knedle gledajući naše iskusnije kolege kako pokušavaju ovladati brodom. Trebalo nam je dobrih sat vremena dok nam (dok im) nije postalo jasno koja kolutra spušta koje jedro i dok nismo ponovno preuzeli kontrolu nad brodom. Laknulo nam je. Ispred nas je bilo četiri dana jedrenja, a vremenska prognoza je bila baš pesimistična. Optimizam nam se ponovno sidrio u srcima kako smo s brodom postajali jedno biće. I postavilo se pitanje – što smo naučili iz ovog? To pitanje ćemo sljedećih dana često postavljati, nakon svake greške treba analizirati što i zašto te kako to izbjeći kasnije. I dan danas se to pitam kad se desi neko sranje.

Muving na Velom Ižu (Foto: Andrej)

Ulazak u praznu marinu Velog Iža, hladno i promrzlo vrijeme i par čaši crnjaka da nam zagrije dušu i tijelo. Ujutro smo nastavili prema Kornatima. Oko podneva se dotad tmurno nebo raspuklo, sunce je izašlo i bili smo sretni kao djeca. Jedrimo između prekrasnih pustih otoka Kornata, cugamo vinčeko i samo što ne zapjevamo od sreće. Kako je bilo mirno, malo sam i ja preuzeo kormilo i kalio se kao pravi kormilar. Jačao je jugo, a mi se osokolili do otvorenog mora da vidimo kako puše. No, vidjevši valove, pobjegli smo glavom bez obzira do otoka Žut, i još jedne prazne marine. Najavili su olujni jugo u noći, a mi naopako svezali brod. Cijelu noć nas je vjetar bacao na mul, od brige nismo mogli zaspati i svako malo smo kontrolirali da li su bove i dalje raspoređene između skupog krasnog broda i betonskog prijetećeg mula koji bi ga razbio da smije.

Belli Kornati!

Ni jutro nije počelo ništa bolje. Čim smo izašli iz zaklona otoka, vjetar nas je počeo tako bacati među sve dublje valove da smo u glavi stalno ponavljali mantru „brod se ne može potopiti brod se ne može potopiti“. Kad smo skužili da radio iz kabine stalno ponavlja „Upozorenje, upozorenje“ i najavljuje jačanje olujnog juga, odustali smo od prvotnog plana prema otvorenom moru i zaključili da je pametnije povući se na Veli Iž. Udari juga do 35-40 čvorova pretvorili su more u pjenušavu juhu, vjetar je nosio vodu zrakom a valovi su rasli preko 4 metara! Ili je tako stvarno bilo, ili je samo tako izgledalo. Tvrtko je pošao u kabinu naći gdje smo „spremili“ pojaseve za spašavanje, al se vratio iscentrifugiranog želuca bez pojaseva. Valovi nas valjaju, u kabini lom tanjura koje nismo dobro učvrstili, među nam se nitko ne smije… Svi gledamo kako će ovo ispasti. Ampi je kao pravi junak osjetio da je vrijeme za heroje i preuzeo kontrolu nad brodom. Ko Corto Malteze je držao kormilo dok su iza njega valovi rasli iznad njegove glave. More je beštija. Osjećali smo se ko Česi, usred oluje sami na moru. Skužili smo da dva dana nikakav brod nismo vidjeli na moru, čak ni Jadrolinija nije vozila. No, tih par sati povezalo nas je u jedno biće, probudilo duh lovaca u nama i osudilo nas na sljedeće morske avanture. Valovi su jačali, a mi konačno se približili Velom Ižu. Sretni ko djeca. Na Velom Ižu prava zimska otočna atmosfera, ništa neradi do dvije butige i birtije. A nama butiga nije trebala pa smo otišli odmah u birtiju.

Pogled s otoka Žut (foto: Andrej)

Kormilar pije dok vozi, direktor gušta uz cigaru i crnjak

Zadnji dan se jugo smirilo, jedrili smo do otočića naseljenih a tek par ljudi preko zime. Popili kavu s njima i povratak u Zadar. U marini su nas dočekali s velikom brigom zbog juga. Kažu, sezona je gotova, vi ste iznajmili zadnji brod za ovu godinu. Takve zovu – Kolumbo. Opa! U konobi – samo piletina i teletina. Kako nema ribe? Kakva riba, bilo olujno jugo, nisu ribari na more išli par dana. Po ovakvom moru idu samo Česi. Foto: Andrej

Brod u noći