petak, 27. srpnja 2007.

Prvi nesporazum sa thai hranom, Marija Bistrica i budistički pakao

brodom do grada
ludo voće: dragonfruit - veliko crveno i bijele ploške s crnim točkicama; lamiya - žute lopice koje se gule; rambutan - crveni čupavci

Jučer sam imao prvi nesporazum s thai hranom. Thai hrana me inače oduševljava i bojom, oblikom, mirisom, okusom, svime. Dosta toga što se ovdje jede je kao s druge planete, primjerice imaju desetak vrsta voća koje ne samo da nisam nikad vidio nego nikad nisam ni čuo za njega. I do sad sam svaku novu klopu koja je došla (a trude se na poslu dobavljati klopu koju nisam do sad jeo) super prihvatio, hrabro krenuo u nepoznato i rezultati su bili obavijeni pozitivnim. Ok, nekad malo preljuto i slično, ali ništa to bi obeshrabrilo. No jučer sam se nasukao na nekim knedličkama. Izvana izgleda simpatično, ali kad sam je stavio u usta... iz ljigave knedličke iznenadio me okus raspadnute ribe, slatkoga i još nekog mesa. Par puta sam već sreo taj miris na ulici i bio mi je jako odbojan, al ovdje se pojavio u eksploziji. No nisam iz pristojnosti il neznam točno kojeg razloga odmah to ispljunuo nego sam polako žvakao dok se nije dovoljno usitnilo da progutam. Mislim da ovo nebi ni onaj Davor Butković sa silikonskim usnama bolje opisao.
Narada Maha Thero relikvija
U nedelju počinje budistički praznik, kad se redovnici zatvaraju u svoje samostane na tri mjeseca. Tako su u gradu štandovi sa svetim knjigama, relikvijama i sličnim stvarima kao kad bude kod nas proštenje u Mariji Bistrici. I oko velikog trga postavljeno je stotinjak velikih zvona. Uzmeš batić pa ideš u krug i udaraš! Skompali smo se tamo s redovnikom sa Šri Lanke koji sam je dao milost da dotaknemo relikviju gdje se čuva Budina kost. U Tajlandu se inače prakticira Theraveda budizam, klasičniji oblik koji se drži prvih najranijih budističkih učenja. No, nevjerojatno je kolika je sličnost sa kršćanstvom, primjerice ta fora sa relikvijama Bude i svetaca. Zatim, poštuju se neki stari učitelji kao što se kod nas poštuju sveci, nose se njihove slike u novčaniku i moli ih se za pomoć. Najzanimljivije je što je čak koncept slika pakla prodreo iz hinduizma u ovo podneblje – nevjerojatni prikazi užasa i muka na tragu Hieronymusa Boscha. No ipak ima ta jedna velika razlika koja se osjeti u doticaju s ljudima – svi se smiju, nisam još nikad vidio nikog ljutog ili bijesnog, otvoreni su, ponizni i dobrodušni kao dijeca.



put zvona Važnost duhovnosti se ovdje osjeti na svakom koraku, ne samo neke propisane duhovnosti (ko kod nas odlazak u crkvu) nego u svakodnevnom životu. Tako mi u prvih tri minute razgovora profesorica s fakulteta priča kako je sanjala da prolazi čamcom po nekom jezeru ispred samostana da joj dolazi žena sa obale i moli je da postavi ovdje kip Bude. I nakon tri dana joj stvarno dođe slična žena i zamoli je za pomoć da postavi kip Bude u njezinom selu. Otišla je to vidjet, i kaže – sve je prepoznala iz sna i sad organizira ceremoniju da se tamo postavi taj kip.
wat, pogled kroz prozor
noćni pogled na rijeku

utorak, 24. srpnja 2007.

robertuegiptu postaje robertutajlandu!


ekipica s posla
hajdi hou, sto bi reko Mr Henki iz South Parka!

Hajdi hou iz Bangkoka gdje provodim svoj već četvrti dan u Tajlandu. Radim ovdje u tajlandskom HEP-u i bit ću ovdje još sljedeća dva i pol mjeseca. Nisam sam, Ivana mi pravi društvo i bavi se koječim dok ne dođem s posla.
Tajland... stigao sam baš u vrijeme monsuna. što zapravo znači da se u bilo kojem momentu vrijeme može naglo pogoršati i kreće oluja. evo kako to izgleda - šetamo gradom Ivana i ja kad odjednom ko da nešto ne valja - zrak postaje kao da dišeš vodu, gust i naelektriziran. ljudi koji drže štandove se ustrče, vade najlone i pokrivaju sve, odjednom krene muving na sve strane.. i dok se ni ne snađeš grmi sjeva i lije pljusak. sjedneš u kafić i ako si sretan za 20 minuta ako nisi za 2 sata sve se razilazi i opet je ok. i tako svaki dan jednom - dvaput. nije strašno, jedino je većinu vremena oblačno, rijetko vidiš sunce i plavo nebo. to me zapravo najviše smeta. jedna od turističkih meka, ulica Khao san

monsunsko vrijeme na rijeci

a prva asocijacija za tajland je da je ovdje sve poddimenzionirano. tajlandjani su mali ljudi (velikog srca ali mali rastom), ko štrumfovi su. ponekad se osjecam ko u barbi kućici, dodjes na vece ko da si došao u vrtić na vece. na radnom stolu na kojem radim sam zadnji put radio u prvom osnovne. neki dan sam ušao u posebno niski autobus - nisam mogao vjerovati da mi je krov već do ramena. ništa, sagneš glavu ko žirafa i čekaš da prođe. a tek štandovi na ulici... nekoliko sam već odnio glavom. koji puta je to metalna šipka koja drži nadstršnicu i onda mi sve zazvekne u glavi.

jedan od nekoliko stotina wat-ova (samostana) u Bangkoku
jedino buda nije poddimenzioniran
a na poslu su me primili fantastično. prvi dan su me vodili po svim odjelima, upoznao sam valjda tisuću ljudi. ovdje se svi smiju, smješkaju, nisam još nikog ljutog il namrgođenog vidio. a firma je ko iz crtića, ovdje u prostoru par zgrada radi preko 10,000 ljudi. postoje posebni busevi koji ih ujutro dovedu na posao i točno u 4 sata svi idu kući (niko nije čuo za prekovremeno) i opet ih je sve puno traže svoje autobuse. kako ovdje jako vole kralja tako svi nose žute majce na posao (ponedjeljkom je to kao obavezno a drugim danima ko hoće al skoro svi nose). nosim i ja, kad sam došao odma prvi dan dobio sam 5 žutih mjaci da imam ponedjeljak-utorak-srijeda itd. svaki dan jedemo thai hranu, koja je fantastična. iako dosta začinjena, već sam počeo mirisati na thai hranu. pitaju me šta bi ja jeo taj dan i onda to jedemo svi na poslu - donesu nam u ured. a kako sam im strašno zanimljiv kao bjelac i stranac tako su stalno oko mene. paze me ko cara, ako neko vidi da sam popio čašu pepsija stiže nova, s puno leda i s omotanom maramicom oko čaše da mi ne bude hladno držat za ruke.
današnji ručak
e mogao bi ja još sad pričat svašta, kakvu prefinu hranu jedemo, o prženim žoharima koji su Ivani jednu večer ubili apetit, o masaži stopala na kojoj smo bili i tako dalje, al o tom potom.
pogled s rijeke
sovagdi -krap!