Putovanja unutar i van realnosti: veljače 2011

Fini čaj od mente

Tajine - marokanska verzija "ispod peke", najčešće jelo

Posao-kuća i kuća-posao napravili su sve da skoro zaboravim onaj osjećaj sreće kad odlaziš negdje na put, daleko, gdje još nisi bio… I osjećaj kad lako i brzo odrezuješ teške okove koje si uspio vezati oko nogu. Čim se više rješavaš okova, sve si laganiji, a poda se držiš tek da ne odletiš. I samo jedna misao u glavi: Maroko, zemljo obećano, kako pjeva Rambo Amadeus. I za nekih dva sata po izlasku s posla već smo Ivana, Siki i ja u Ljubljani te ukrcavamo u karavan četvrtu putnicu Boci. Na aerodromu u Bergamu smo naravno i prije nego smo planirali, pokušavamo odspavati par sati i uskoro evo nas na Ryan air letu za Marakeš. Cijena? 8 eura po osobi, i još toliko za nazad. Da ti pamet stane! Nema jarana do Ryana! Ljudi, ajte u Maroko, ne vjerujte onom našem presmiješnom ministru turizma (koji je usput i sam priznao da cijeli život ljetuje u Tučepima il tako negdje). Tih 8 eura je rezultat termina kad se ide – ako ideš kad svi idu, platit ćeš 200-300 eura. Jedna od prvih lekcija u životu – radi sve suprotno od mase i uvijek ćeš dobro proći.

Izašli smo iz aviona bez ikakve ideje gdje ići, što nas čeka… Planirali smo kako ćemo, budući da nismo spavali noću, prvo malo ubiti oko kad nađemo hotel… Al naravno, kad smo vidjeli afričko sunce, odmah smo se išli utopiti u Marakeš, lutati po tržnicama, piti odlični prezaslađeni čaj od mente, kao da smo stigli na samo 12 sati i moramo čim više toga proći. Glavni trg Marakeša se preko noći pretvara u strašno mjesto – od nikuda niknu stotine šatora ispod kojih se prže ribe, kuhaju čorbe i čorbuljci, kuha čaj od đumbira za potenciju, reckaju salate… Svaku noć okupljaju se tisuće ljudi kao da čekaju Novu godinu na trgu, svaku noć iznova. Nakon šatora s klopom, tisuće ljudi okupljaju se u krugovima oko muzičara, zabavljača, klauna, dresera zmija i majmuna, iscjelitelja i bilo kog drug tko ima plan privući pozornost prolaznika a kasnije i eventualno koji dirham. Prije nekoliko godina netko na istoj frekvenciji s našim ministrom turizma se sjetio taj trg pretvoriti u parkiralište i prekinuti tradiciju noćnog okupljanja. Toliko se smanjio broj dolazaka turista i porastao broj nezadovoljnih Marakešana da su brzo morali povući parkiralište i sad je ponovno vašar svaku noć.

Riblja gozba!

Marakeš je baš ono lijeno ugodan, mogli bi danima ostati tamo i navečer se prejedati s pet-šest večera sve jedna za drugom, svaka u drugom šatoru. Odlučili smo odmah sutra otići dalje, a Marakeš smo proglasili bazom gdje ćemo još par puta prenoćiti. Nismo imali nikakva očekivanja, ali opet nas je iznenadio koliko je čist, autohton a opet fino posložen. Kao i u svakom starijem gradu u Maroku,većina toga se dešava u Medini, što znači starom gradu ograđenom zidinama i kulama. No u većim gradovima Francuzi koji su ovdje bili kolonizatori, sagradili su sebi i dodatni dio grada – Ville Nouvelle, koji danas predstavljaju modernije ekskluzivnije lice Maroka. Teško da se tu vidi razlika od nekog europskog grada.

Essaouira...

Ritam putovanja su nametnuli Siki i Boci koji su u Maroku imali na raspolaganju samo 9 dana, a mi dvostruko duže. Da nema smisla brinuti o vremenu shvatili smo već sat nakon sat vremena provedenih u busu za ležerni obalni gradić Essaouriu. Puklo je nešto u osovini kotača busa, svi smo izašli napolje, i no sikiriki. Sat-dva su vozač i njegov asistent, diplomirani optimisti, pokušavali pravi mehanički kvar riješiti time što će upumpati sulude količine masti. Mogli smo se i zajednički pomoliti, prije bi nam to pomoglo. No, srećom, stao je drugi bus uz nas i pokupio nas sve. Essaouria je u sezoni vrlo popularno odredište za surfere i odmor, no mi smo malo vidjeli od tog njenog turističkog lica kako je bila mrtva sezona. Medina je ograđena i njeni zidovi blješte na suncu. Ako je prehladno za kupati se, možeš cijeli dan gledati ribare koji izvlače čamce i čiste ribu. Već smo prvi dan zaključili da je ovo gastronomsko putovanje pa smo izabrali svježe ribe i odnijeli ih u obližnju zalogajnicu da nam ih pripreme. Dugačka pješčana plaža stvorena je za šetnje u plitkom moru ispod velikog neba. I ona razmišljanja – kako je moguće da u svakodnevnici zaboraviš na to da je u prirodi ovako lijepo? Da 23 sata dnevno provodimo u zatvorenom prostoru, u dobrovoljnom zatvoru?

Cijelom širinom Maroka prostire se impozantno gorje Atlas, i kad smo krenuli prema njemu otvaraju se vidici na snježne vrhove, male smeđe planinske kućice šćućurene jedna do druge, bezbrojna stada ovaca i koza… Ljudi koji žive u planinama Atlasa su Berberi, i većinom govore samo berberski jezik dok oni s više doticaja s drugima govore i arapski, a eventualno i nešto francuskog. Berberi su u suštini divlji, ponosni, dosljedni i neukrotivi, vrlo različiti od arapskog mentaliteta koji su vrlo prilagodljivi situaciji. Bilo kako bilo, taksi nas je odveo rano ujutro u Imlil, selu iz kojeg se kreće u pohod na vrh Atlasa, Tubkal (4200 metara n.v.). Naš domaćin Ibrahim prije je našao nas dok smo cvokotali zubima u hladnom planinskom jutru nego mi njega, te nas smjestio u svoj dom i za pola sata već smo imali ispred sebe najbolji doručak na cijelom putu. Ibrica ima toliko djece da im ni sam nezna broj i bilo nam je drago da smo kod njega prespavali. Nismo imali zimsku opremu a iznad 2600 mnv počinje granica leda i snijega, pa smo odlučili dva dana planinariti uokolo na manje vrhove i prijevoje s kojih se pruža super pogled. Zašli smo u nekoliko sela gdje smo se smijali s klincima, popili smo čaj s šumarima koji pošumljavaju puste obronke Atlasa... Koliko god da se planina čini pusta, zanimljivo je da ako dovoljno dobro se potrudiš naći ćeš negdje u daljini nekog čobana koji pazi na svoje ovce. No, Atlasu smo ostali dužni da se jednog dana vratimo i pošteno ga upoznamo kako i doliči takvoj planini.

A mi smo krenuli dalje prema Sahari, ali o tome u sljedećem postu!