Oslo

Iako je Oslo po mnogočemu jedna od najvažnijih europskih metropola, s druge strane to je tek simpa gradić smješten u fjord. Kao da su ljudi koje zatekneš na ulici slučajno tamo i za par minuta uskoro nestaju iz gradskog središta i već su u prirodi – jedrenju, bicikliranju, planinarenju, plivanju ili po zimi skijanju… S tek nešto iznad pola milijuna stanovnika, Oslo je na jugu Norveške pa je i klima ovdje puno blaža. Na stanici u Oslu (zapravo selu do Osla) me dočekali jarani Azrudin i Srđan, kod kojih sam i prespavao prvu noć. Jorgovani u cvatu, toplo, sunčano, u trenu sam zaboravio na smrzavanja sa sjevera. Usfalilo mi kontakta s našim ljudima pa mi odlično došlo druženje s budućim doktorima nauke iz Sarajeva.

Roštilj u parku


Dr. Azrudin ispituje pogonske karakteristike daljinski upravljanog vozila na vodikove ćelije

Sljedećih par dana sam imao neke poslovne razgovore u Oslu pa sam se preselio u hostel. Kad god idem negdje, privatno ili poslovno, biram hostele. Tu za par minuta upoznaš ljude s kojima već nakon sat dva kao da se poznaješ cijeli život. Na putu, ljudi se lakše otvaraju što odlično dođe u skandinavskim zemljama gdje se s lokalcima teže povezati na prvu loptu. Ovdje je i sa njima lakše. Najviše sam se zbližio s Timom, Englezom s kojim sam dijelio sobu. Tim je napunio šezdesetdrugu, i od nedavno je u mirovini. Kaže, cijeli život je htio proputovati svijet a nikako da krene. Prvo posao, pa je došla obitelj, te ponovno posao, pa unuci… Skupljao je novac na stranu ako jednog dana ipak krene na put, i kad je nedavno dobio mogućnost prijevremene mirovine i odštetu, odlučio je konačno krenuti. Ne zna kud će, ali ne misli se vraćati kući sljedećih nekoliko godina. Pričali smo o putovanjima. Najveći problem kad kasno kreneš putovati kao Tim, je to što se sa starošću ljudi često već po definiciji previše boje svega. Ali, malo po malo i ohrabrit će se i za zemlje trećeg svijeta, putovanje se uči u praksi, čovjek postaje hrabriji i s vremenom dobiva više vjere u sebe i u druge.

Poljski gastebajteri kopali kanalizaciju, a iskopali tenk iz drugog svijetskog!

Pogled s mora na tvrđavu

U Oslu ima fantastičnih muzeja i ko sumanut sam u dva dana obišao njih desetak. Prvo sam navratio u muzej vikinških lađa, na koje bi vikinzi položili plemenite pokojnike zajedno s njihovim konjima, psima i najdražim predmetima te zapalili lađu i pustili je da plovi dok ne izgori. U muzeju je bilo tako nekoliko originalnih lađa koje su igrom slučaja upale u mulj prije nego su do kraja izgorjele. U muzeju Kon-Tikia imao priliku razgledati splav s kojom je Norvežanin Thor Heyerdahl prešao Pacifik, od Južne Amerike do Polinezijskih otoka. Njegovu knjigu gutao sam kao klinac, čitajući pustolovine na putovanju. Svoj muzej ima i brod Fram, najčvršći drveni brod ikad sagrađen, s kojim je ekspedicija Roalda Amundsena osvojila Južni Pol. Brod je dvije zime bio zarobljen u ledu Antarktika, i tek nakon dvije i pol godine se vratio u civilizaciju. Da bi preživjeli hladnoću i toliku izdvojenost, brod je sa sobom morao ponijeti veliki tovar ugljena za ogrjev, a odjeću su naručili od Eskima (tuljanovo krzno). Brod je izložen u muzeju, prelijep je i može se ulaziti u kabine i dočarati kako je to bilo proživjeti dvije i pola godine na njemu. Od ostalih izvrsnih muzeja tu su još i Nobelov muzej mira (Nobel kao Šveđanin je dao Stockholmu čast da dodjeljuje sve njegove nagrade osim mira, koja se dodjeljuje u Oslu), muzej reptila, muzej umjetnosti (sa slikom Krik), otvoreni park-muzej skulptura…
Vikinške lađe

Kon-Tiki

I par slikica guštera i zmija!

O Norvežanima i Hrvatima

U susjedstvu

Jedanaest sati navečer, a vani je još dan. Ludi smo. Malo prije smo pojeli falafele koje sam jutros kupio u iračkom dućanu i prije par minuta Michela je počela raditi limun-tortu. Oko jedan postane koliko toliko mračno, a onda oko dva se ponovno razdanjuje. Dan se rapidno produžuje i poremetio nam se raspored spavanja.

Najdraži kutak Trondheima

Javni bicikli

Dijelim stan u Trondheimu s još troje ljudi, Korejkom Jitshu, Talijankom Michelom i Sergiom iz Mozambika. Multinacionalni miks garantira da nam nije dosadno. Iznova se čudim kako su ljudi isti odakle god bili, te kako su razlike među kulturama minorne. U odnosu na one stvari koje su stvarno bitne. Jitshu ima tek osamnaest godina, i upravo završava fakultet. Nakon osnovne škole odlučila je krenuti direktno na faks, i preskočiti srednju školu. Učila je za prijemni ispit na faksu, položila – i danas se i sama čudi da je preskočila srednju školu. Osim što cijeli dan uči, ujutro radi u McDonaldsu, ide na satove japanskog, satove čitanja Biblije… Nevjerojatno što sve stigne! Michela je upravo razgovarala četiri sata na telefonu. Neki dan je bila sedam sati bez prestanka na liniji s Italijom. Kad je udari nostalgija ne možemo je nikako skinuti s telefona. Sergio je duplo stariji od Jitshu, i završava magisterij. Dosta mu je Norvežana i jedva čeka da ode kući.

Jitshu nas uči praviti sushi i sashimi

Michela upravo ispekla pizzu

Iako su strašno simpa, Norvežani su veliki individualci, i praktički nemaju potrebu za druženjem. I nekom tko je navikao na društvo, to strašno smeta. Nijemac Stefan s kojim radim kaže da se nakon dvije godine zbližio tek s dvoje Norvežana. Teško je doprijeti do njih. Kaže da ima osjećaj da kad bi se prestao pojavljivati na poslu nitko se ne bi godinu dana pitao gdje je to nestao? Svatko ima svoj svijet kojeg se drži. Pričljivi i druželjubivi postaju tek nakon par piva. Možda je to razlog obrednog opijanja preko vikenda? Neki dan sam čitao da se prema anketi Forbes-a Finci i Norvežani osjećaju među najsretnijim ljudima na svijetu. Autori ankete su postavljali pitanja tipa: da li vas je netko jučer pohvalio, da li ste se jučer osjećali zadovoljnima… I kako onda objasniti stopu samoubojstva među najvišima na svijetu ako su tako sretni (btw i Hrvatska je prilično visoko po broju samoubojstava)? Znanstveni članak „The sales of antidepressants and suicide rates in Norway and its counties 1980–2004“ dokazuje kako je stopa samoubojstva počela padati s rastućom prodajom antidepresiva i pive. Jedan od glavnih razloga je i predugačak dan ljeti i preduga noć zimi. Tako da je ljeti stopa samoubojstva viša nego zimi – ljudi ne spavaju dovoljno, ne luči se serotonin koji je odgovoran za osjećaj sreće i ljudi padaju u bed. Kad sam već spomenuo pivu, još da kažem da je ne mogu kupiti u dućanu nakon 18h – takav je zakon. Kažu, da si htio kulturno piti, kupio bi je ranije. Sva ostala cuga (vino i žestica) prodaje se u posebnim dućanima – Vinmonopoletu, koji drže monopol na alkohol i grozno su skupi.

Za sunčanog vremena, svi su parku na sunčanju

Jedna od omiljenih zabava ovdje nam je zajedničko listanje onih reklamnih letaka dućana, te biranje gdje ćemo u šoping. Toliko je skupo da ovdje studenti dođu ko hrvatski penzioneri s minimalnom penzijom. Kad pomno proučimo gdje ima što na akciji, tek onda razmišljamo što ćemo taj dan jesti. Recimo, dvije kile naranča jedan dan koštaju 10 kruna (dakle kuna), a tri dana kasnije 40 kruna. Kako je to moguće? Zakon tržišta. Sve ovdje funkcionira po zakonu tržišta. Cijena goriva na benzinskoj se mijenja više puta dnevno ovisno o stanju na burzi. Hrana je – kao i sve – skupa: kruh 20-25kn, banane (ako nisu na akciji) 25kn, piva 20-25kn (u dućanu, u birtiji je 60-65 i to mala), pizza u restoranu 100-150kn, kebab 80kn… Neki dan sam jaknu od 2000kn kupio za 300kn. Drugi dan je ta ista jakna koštala 700kn. Toliko o Adamu Smithu i njegovoj nevidljivoj ruci tržišta koja regulira ponudu i potražnju (klasiku ekonomije koji je nastao – 1776!).

Indijski studenti organizirali Indian Film&Food Festival

Gledam kako studenti u Hrvatskoj traže besplatno obrazovanje i potpuno ih podržavam, nadam se da će izdržati pritisak bahatih političara i vojske njihovih poslušnika. I samo da kažem norveški slučaj (budući da se po hrvatskim medijima danima provlačila ista dezinformacija o Norveškoj). U Norveškoj je visokoškolsko obrazovanje besplatno za sve koji zadovolje prijemni ispit. Kao visokorazvijena socijalna država, Norveška si ne želi dozvoliti da izgubi kvalitetne stručnjake zato jer nisu imali dovoljno love za studij. No postoji bitna razlika između norveške i hrvatske kulture – ovdje se zahtijeva financijska odgovornost od odraslih osoba, što znači da kad netko navrši 18 godina više ne ovisi financijski o roditeljima, nego se sam financira. Tako studenti za svoj studij uzimaju studentski kredit (za financiranje stana, knjiga, prijevoza i džeparac), koji kasnije vraćaju nakon završetka studija. Za vrijeme studija ne računa im se kamata na taj kredit, a ukoliko zadovolje propisane uvjete, 30% tog kredita ne moraju vraćati. Time se potiče odgovornost studenata za vlastiti uspjeh i svatko ima mogućnost da kreira svoj život neovisno o tome odakle je potekao. Meni se ovo čini najpravednijim sustavom. Da li bi to funkcioniralo kod nas? Preko noći sumnjam. Sineki bi se zadužili i nakon par godina vratili kući bez diplome a roditelji otplaćivali kredit? Kod nas nije baš na cijeni ta individualna odgovornost. Razlika katolicizam – protestantizam? Ne znam. Ali kad bi kod nas ljudi postali preodgovorni, tko bi od banaka uzimao one sulude kredite i odlazio u minuse? Osim toga, odgovorni ljudi bi počeli onda tražiti odgovornu politiku, odgovorne političare, odgovorne firme, sudstvo, zdravstvo...

Pored Trondheima je skijaška skakaonica za Svijetski kup

Još malo Trondheima...

Tromso - život na sjeveru

Koliko je Norveška velika, čovjek najbolje osjeti kad treba negdje stići. Recimo, od Trondheima do Nordkappa, najsjevernije točke, ima preko 1500 km, odnosno kao od Zagreba do Barcelone! Mi se zainatili da ćemo kod Djeda Mraza na pivu, al kad smo skužili koliko je to daleko, dogovorili smo se s Djedom Mrazom da se spusti do Tromsa. Kako nas je bus vozio sjeverno, snijeg uz cestu je rastao, temperatura je padala i kad smo stigli u Tromso dočekalo nas je minus 5 celzijevaca i snježna mećava. Smrzli smo se.

Kud dalje iz Narvika?
Kad Sunce (privremeno) makne snijeg s ulica Tromsa

Za razliku od dosadnog Narvika u kojem smo prespavali na putu za sjever, Tromso je strašno simpatičan grad. Smješten je na otoku, pa ga grije Golfska struja i tu su uvjeti puno humaniji nego na planinama koje okružuju Tromso i koje su debelo pod snijegom. Zbog atmosferičnosti, starih drvenih kućica i crkvi, najsjevernije pivnice i zbog ugodnih ljudi, grad zovu Venecijom sjevera. Kako je grad prilično sjeverno, i okružen planinama, u zimi 2 mjeseca ne vide Sunce na horizontu. No, kažu da su onda svako malo neke veselice po kafićima, a navečer se često vidi polarna svijetlost. Zato se preko ljeta svake ponoći održava ponoćni koncert na orguljama u Arktičkoj katedrali, napravljenoj i orijentiranoj tako da ulazi ponoćno Sunce.

Arktička katedrala
Stvarno smo se već bili odvikli od zime i nije nam najugodnije sijela. Svako malo smo morali do nekog dućana da se zagrijemo i da možemo krenuti dalje. Iz Tromsa su kretale ekspedicije za istraživanje Sjevernog pola i polarnih krajeva, Roald Amundsen i drugi istraživači. Tako da grad ima čak tri polarna muzeja (mi smo bili u samo dva) Muzeji su bili odlični, u jednom imaju ogromni akvarij s tuljanima te rakovima i ribama polarnih mora. Nisam se mogao odlijepit od tuljana, kasnije smo bili i na njihovom hranjenju gdje da bi dobili hranu izvode razne vježbe da im zanimljivije prođe dan.

Sjeverno i istočno od Tromsa počinje zemlja Laponaca ili Samija. Mi ih znamo kao prijatelje Djeda Mraza. Samiji su zapravo ugro-finska grupa naroda, što znači da su prije par tisuća godina došli ovdje selidbom, i da bi preživjeli počeli su uzgajati sobove, a i danas ih dosta živi sa svojim krdom sobova. Jezik im je strašno sličan mađarskom, čak koriste i znakove kao „č“ i „đ“. Budući da žive u nepristupačnim predjelima Norveške, Švedska, Finske i Rusije, uspjeli su zadržati svoju kulturu i jezik. Sve do nedavno, okolni narod ih se bojao jer su vjerovali da upravljaju magijom i kako ih se bolje kloniti. Vjerovalo se kako vjetar mogu zavezati u čvor i pustiti ga po potrebi, a u srednjem vijeku Šveđani su od straha oduzimali magične bubnjeve šamana. Taman smo se zainteresirali za Samije kad smo na povratku u hotel skužili da s nama odsjeda grupa od 20-tak Samija. Iako knjige pišu da su elementi njihove prvotne, animističke religije praktički nestali, zapravo su pritajeni. Srednjoškolski profesor, Sami, kaže kako religijski dio kulture i dalje živi u tajnosti, isto kao i šamani. Turističke agencije pokušavaju iz njih izvući informacije o svetim mjestima kako bi to mogli uvrstiti u ponudu, no svi čuvaju tajnu. Interes za vlastitom kulturom se ponovno budi među mladima, unatoč globalizaciji, Playstationu i McDonaldsu. Žao mi je bilo što nisam mogao dalje na sjever, avion nas je čekao tu večer za povratak u Trondheim. Trebalo bi ovdje doći sljedeći puta po zimi, u noć…

Od kućica Samija je zapravo Tolkien vukao inspiraciju za kuće Hobita!

Antikvarijat u kojem nema kaj nema

Još malo sjevera

:)

Å, Lofoten

Otočje Lofoten nalazi se na sjeveru Norveške, polarne obratnice. Što znači da se početkom ljeta Sunce ne spušta iza horizonta, i dan traje 24 sata, isto kao i noć zimi. Za planinare, ovdje je pravi raj – otoci su kao planine zabodene direktno u more, a ljudska naselja su se razvila na ono malo ravnog zemljišta ukoliko ga je bilo uz more. Ovdje se dobiva prvi osjećaj arktičkog krajolika, o tome što čeka putujući dalje na sjever Norveške. National Geographic je otočje proglasio trećim najprivlačnijim otočjem svijeta. Tako smo i Ivana i ja uskršnje Nedjelje krenuli tamo.

Da su uvjeti ovdje brutalni, postalo nam je jasno i prije nego smo stupili na otok. Brod je upao u oluju, počeo skakati po valovima a ja sam gledao kako Ivana mijenja boje lica u bijelu, žutu, pa zelenu. Taman kad sam pomislio da ću proći bez povraćanja, brod je zajahao visoke valove i iz mene su izašla uskršnja kuhana jajca i naranče koje smo jeli tog jutra. Otočani su kulerski jeli janjetinu s karijem, a stranci trčali prema veceu i zelenili se u licu. Jedva smo dočekali kopno. No, na kopnu nas je dočekala kiša i snažan vjetar, a mi polako krenuli prema ribarskom mjestu Å gdje nas je čekala sobica dogovorena telefonom. Ko klinac sam čitao o tom mjestu u "Vjerovali ili ne", i evo me sad! Kad smo stigli, telefonom nam je domaćin javio u koju kuću da uđemo i koja soba je naša. Tu uskršnju večer nikog nismo ni vidjeli u mjestu, kao da smo sami. Vjetar je ljude zatvorio u kuće, a ni nama nije bilo do šetnje.

Brutalni uvjeti, a prekrasna priroda oko nas – sa svih strana se tope ledenjaci i cure u vodopadima, jezera su pod ledom… Miris ribe – svuda se suši bakalar koji kasnije ide prema mediteranskim zemljama, pa tako i prema Hrvatskoj za Badnjak. Na otoku se skoro svi bave ribarstvom, i ljudi i galebovi koji se tu i tamo ohrabre pa kljuckaju sušeni bakalar. Glave bakalara se šalju za Nigeriju i tamo koriste kao riblji začin, od jetre se radi ulje a jezici se ostavljaju kod kuće za lokalni specijalitet.


Bakalari se suše...

Tijekom dva dana, Sunce i kiša su se izmjenjivali u intervalima po 15 minuta. Uvjeti nisu bili za neko ozbiljnije planinarenje, u visini su zapusi snijega blokirali staze, i ograničili smo se na šetnje oko jezera i u podnožju. Trebalo bi ovdje doći po ljeti! Dosta je sjesti negdje, gledati galebove kako rade majstorije u zraku i čekati da se ukaže Sunce i obasja scenografiju. Sreli smo i prijatelje od jučer, dvoje mladih Francuza koji pokušavaju preživjeti Norvešku s malo novaca. Putuju biciklom, sa sobom nose plinsko kuhalo i šator – u Norveškoj se smije bilo gdje kampirati (ako je 50m od kuća). Hrabri su, ali i na rubu snaga. Sinoć ih je izmučio brod kao i nas, i ostali su spavati u javnom zahodu luke. Toplo je i ne puše vjetar, kažu, spavat će i danas tamo.


Boje kuća su odreda snažne, crvene, plave, žute – nije to slučajno, u jednoličnosti zime kad svijetlosti ima minimalno, depresija se razbija koloritom. Na otok dopire svijetlo pod niskim kutem, pa je svijetlost predivna, zlatna, i čim probije između oblaka sve zasvira u bojama. Čista kolor terapija. U normalnim uvjetima, nismo suočeni s toliko boja, pa mozak malo stane. Upoznali smo se sa starim hipijem umjetnikom koji je ovdje pobjegao iz civilizacije prije dvadesetak godina i našao svoj mir. Gledajući njegove slike, odmah je jasno koje je slikao u monotonosti crnobijele zime a koje u ljeto gdje sve pršti bojama.

Kaže slikar da ove hlaće nosi preko 20 godina - kad se počnu raspadati doda par šavova vune, i evo ti raznobojnog čuda!

Četiri glavna otoka i par manjih međusobno su spojena uglavnom tunelima koji su 40 metara ispod razine mora. Ako se netko od vas zna s Jurom Radićem, predložite mu da razmotri opciju Pelješkog tunela, a ne mosta. Vjerojatno bi došlo jeftinije, a ne bi bio preko dva mjeseca godišnje zatvoren zbog bure kao Maslenički. No, vjerojatno je ta ideja prejednostavna za naše podneblje, gdje most nije samo infrastruktura nego i metafora. Tunel baš i nije neka jaka metafora.
Treći dan smo krenuli busom dalje na sjever, u snijeg i zimske temperature. I usput uzdisali gledajući krajolik jednog od najljepših mjesta na svijetu. Å

Norveška!!!

Norveška iz zraka, pod ledom i snijegom

Par puta mi je već stvarno palo na pamet reći nešto o hrvatskoj društvenoj zbilji, ali neću, baš neću! Ko što kaže Balašević: Svi vide, svima jasno, samo ja da kažem glasno? Baš ja da kažem kako su nam političari bahati i nepismeni, kako je vlast slizana s mafijom, kako izmišljaju probleme sa Slovenijom zbog skretanja pažnje naroda i otvaranja manevarskog prostora za muljanje? Neću. Nek to kažu BBC, Washington Post, NY Times, Economist, pa neka na njih navale nesposobni poslušnici u ministarskim foteljama i u javnim medijima. Uostalom, sad je kod nas zemlja blagostanja, prije lokalnih izbora masovno se otvaraju ceste, grade crkve, škole i bolnice, uređuju trgovi, dovodi voda i kanalizacija. Taman kad se narod malo opusti opet će izaći na izbore ko ovce na klanje.

Par slika iz Trondheima

No, zato ću ja reći nešto o Norveškoj, gdje sam došao na dva mjeseca. Norveška je kao paralelna budućnost Hrvatske, ni bolja ni lošija nego drugačija. S istim brojem stanovnika kao i Hrvatska, čak i nacionalna valuta Kruna ima istu vrijednost kao naša Kuna. Svako malo čujem nekog našeg, Bosanca, Dalmatinca, kao da sam i dalje kod kuće ali da me izbacilo u jednu paralelnu stvarnost gdje sve funkcionira. Malo mi to dođe ko odmor od nas doma gdje toliko toga ne funkcionira. S drugim najvećim BDP-om na svijetu, što se nikad ne bi reklo gledajući ovdašnje ljude. Vozni park je za koplje slabiji nego u Zagrebu, oblače se u staro i iznošeno, čak i palače izgledaju skromnije od kuća naših osrednjih tajkuna. Ljudi su mirni, tihi i skromni. Kuće su kao i ljudi, skromne i drvene, po ničem se ne razlikuju izvana. No, kao i ljudi, iznutra kriju koješta. S jedne strane možeš reći da je to utjecaj protestantizma, ovdašnje kulture, grube klime i oštrih uvjeta života. No i stranci kojih ovdje ima strašno puno brzo prihvate ovdašnji način života, pa Pakistanac vozač autobusa ne pušta frenda Pakistanca bez karte. Gdje bi to kod nas prošlo?
Evo za početak tek da se javim i par slika, ostalo slijedi ubrzo! Zima tek završava, par minuta vožnje izvan centra grada i još ima pola metra snijega… Kao da sam donio proljeće sa sobom!

Iskusni morski vuci na Kornatima

Iz gornje rečenice (naslova) istinito je samo to da se radnja odvijala na Kornatima. Daleko od tog da smo morski vukovi, još manje od iskusnih. No, iako se priča odvijala krajem studenog prošle godine, predobra je da ne bi s par slika i par rečenica završila na blogu!

Brod u sigurnim rukama (foto: Andrej)

Avantura počinje kad sam shvatio da se trojica mojih dobrih prijatelja od kojeg svakog znam iz druge priče međusobno poznaju i da su prije par godina zajedno bili na tečaju jedrenja. Kako ja ne vjerujem u slučajnosti, zaključak je bio kako je suđeno da odemo svi skupa na jedrenje. I bi tako! Prije par godina proveo sam easy tjedan dana jedrenja, opušteno s certificiranim skiperom, a Ivana nikad nije bila na orahovoj ljusci voženoj vjetrom. Ampi, Tvrtkec, Andrej i direktor Lekić su završili svaki po dva ili tri tjedna tečaja jedrenja. Taman dovoljno da imaju ono malo znanja, taman nedovoljno iskustva da se odvaže kao pravi skiperi sami na more. No,praksa čini majstore i ipak smo krenuli sami. U Zadarskoj marini nas je dočekala prekrasna Bavaria od 36 stopa. Gazda koji iznajmljuje brod kad nas je vidio prvo je pitao – a di vam je skiper? Kako u nama nije prepoznao taj skiperski potencijal, slagali smo da stiže sutra ujutro.
Upozorio nas je gazda da čim izađemo iz kanala kako će nas bura početi bacati. Badava. Taman smo se već osjećali kao pravi popaji kad je bura udarila i brod se počeo okretati čas vamo čas tamo. Ivana i ja sjeli smo sa strane da ne smetamo i gutali knedle gledajući naše iskusnije kolege kako pokušavaju ovladati brodom. Trebalo nam je dobrih sat vremena dok nam (dok im) nije postalo jasno koja kolutra spušta koje jedro i dok nismo ponovno preuzeli kontrolu nad brodom. Laknulo nam je. Ispred nas je bilo četiri dana jedrenja, a vremenska prognoza je bila baš pesimistična. Optimizam nam se ponovno sidrio u srcima kako smo s brodom postajali jedno biće. I postavilo se pitanje – što smo naučili iz ovog? To pitanje ćemo sljedećih dana često postavljati, nakon svake greške treba analizirati što i zašto te kako to izbjeći kasnije. I dan danas se to pitam kad se desi neko sranje.

Muving na Velom Ižu (Foto: Andrej)

Ulazak u praznu marinu Velog Iža, hladno i promrzlo vrijeme i par čaši crnjaka da nam zagrije dušu i tijelo. Ujutro smo nastavili prema Kornatima. Oko podneva se dotad tmurno nebo raspuklo, sunce je izašlo i bili smo sretni kao djeca. Jedrimo između prekrasnih pustih otoka Kornata, cugamo vinčeko i samo što ne zapjevamo od sreće. Kako je bilo mirno, malo sam i ja preuzeo kormilo i kalio se kao pravi kormilar. Jačao je jugo, a mi se osokolili do otvorenog mora da vidimo kako puše. No, vidjevši valove, pobjegli smo glavom bez obzira do otoka Žut, i još jedne prazne marine. Najavili su olujni jugo u noći, a mi naopako svezali brod. Cijelu noć nas je vjetar bacao na mul, od brige nismo mogli zaspati i svako malo smo kontrolirali da li su bove i dalje raspoređene između skupog krasnog broda i betonskog prijetećeg mula koji bi ga razbio da smije.

Belli Kornati!

Ni jutro nije počelo ništa bolje. Čim smo izašli iz zaklona otoka, vjetar nas je počeo tako bacati među sve dublje valove da smo u glavi stalno ponavljali mantru „brod se ne može potopiti brod se ne može potopiti“. Kad smo skužili da radio iz kabine stalno ponavlja „Upozorenje, upozorenje“ i najavljuje jačanje olujnog juga, odustali smo od prvotnog plana prema otvorenom moru i zaključili da je pametnije povući se na Veli Iž. Udari juga do 35-40 čvorova pretvorili su more u pjenušavu juhu, vjetar je nosio vodu zrakom a valovi su rasli preko 4 metara! Ili je tako stvarno bilo, ili je samo tako izgledalo. Tvrtko je pošao u kabinu naći gdje smo „spremili“ pojaseve za spašavanje, al se vratio iscentrifugiranog želuca bez pojaseva. Valovi nas valjaju, u kabini lom tanjura koje nismo dobro učvrstili, među nam se nitko ne smije… Svi gledamo kako će ovo ispasti. Ampi je kao pravi junak osjetio da je vrijeme za heroje i preuzeo kontrolu nad brodom. Ko Corto Malteze je držao kormilo dok su iza njega valovi rasli iznad njegove glave. More je beštija. Osjećali smo se ko Česi, usred oluje sami na moru. Skužili smo da dva dana nikakav brod nismo vidjeli na moru, čak ni Jadrolinija nije vozila. No, tih par sati povezalo nas je u jedno biće, probudilo duh lovaca u nama i osudilo nas na sljedeće morske avanture. Valovi su jačali, a mi konačno se približili Velom Ižu. Sretni ko djeca. Na Velom Ižu prava zimska otočna atmosfera, ništa neradi do dvije butige i birtije. A nama butiga nije trebala pa smo otišli odmah u birtiju.

Pogled s otoka Žut (foto: Andrej)

Kormilar pije dok vozi, direktor gušta uz cigaru i crnjak

Zadnji dan se jugo smirilo, jedrili smo do otočića naseljenih a tek par ljudi preko zime. Popili kavu s njima i povratak u Zadar. U marini su nas dočekali s velikom brigom zbog juga. Kažu, sezona je gotova, vi ste iznajmili zadnji brod za ovu godinu. Takve zovu – Kolumbo. Opa! U konobi – samo piletina i teletina. Kako nema ribe? Kakva riba, bilo olujno jugo, nisu ribari na more išli par dana. Po ovakvom moru idu samo Česi. Foto: Andrej

Brod u noći

Papuk

Dom na Jankovcu

Ovaj vikend put nas je nanio u Papuk, u samo srce Slavonije. I to u gorsku dolinu Jankovac, gdje nas je čekao planinarski dom. Grof Janković je ovdje naišao prije 150 godina i zaljubio se u tu dolinu, ogromna stabla koja ju okružuju, tridesetmetarski slap, izvore, potoke. Dao je da se sagrade dvije brane koje će akumulirati vodu i tako su nastala dva prekrasna plavo-zelena jezera po kojem se brčkaju patkice i gnjurci. Na kraju se toliko zaljubio u to područje da je i sahranjen u spilju iznad doline, a imali smo osjećaj da još i dan-danas luta uokolo kao duh.

Planinari križevačko društva spremno su se odazvali na poziv iz Nove gradiške i 19 nas je stiglo autima u Veliku. Bilo bi nas još i više da gripe nisu uzele danak. S još dvadesetak prijatelja iz cijele Hrvatske i rendžerom Mirom iz Parka prirode Papuk krenuli smo vidjeti topli izvor vode i „gejzir“ (zapravo jezerce veličine jacuzzia iz kojeg izvire voda). Miro je pravi zaljubljenik u Papuk, i mora da je i njemu ovo posao snova. Sjetili smo se kako nas je prije par godina šlepao po Papuku – zavezao bi sanjke za Ladu Nivu, utrpao nas na sanjke i vozio po zaleđenim snježnim makadamima dok Lada nije zapela u snijegu. Oprostili se s Mirom i krenuli dalje prema Jankovcu. Između ostataka snijega izvirale su visibabe, i bilo je jasno da proljeće samo čeka kad će krenuti punom snagom. Na Jankovcu kratki odmor pa dalje do vrha Ivačka glava (drugi najviši vrh Papuka). Putem nas je stigla sitna kišica no ignorirali smo je, pa kao da je nije ni bilo. Pri povratku već se počela noć spuštati, potok je nabujao a mosta kao da ni nema – samo skliski balvan preko kojeg se nikome nije išlo. Prava noćna avantura, prelazak preko potoka u dva skoka pod svijetlom svjetiljka!

Sanja ko da je vragu iz torbe ispala!

U domu nam je društvo pravila lokalna nogometna momčad koja je došla na „visinske pripreme“ (istina, tek 400-tinjak metara nadmorske visine, ali prekrasna priroda i šuma imaju druge adute). Grah za večeru, gemišt za okrjepu, Ivica je izvadio gitaru i bilo je tu svega, od Doorsa do Miše Kovača. I tako do ponoći dok nas nije umor pobacao u krevete. Drugi dan, iako smo svi očekivali kišu, vani lijepo, sunčano. Išli smo do slapa koji je prepun vode zbog topljenja snijega, kao da smo na Plitvicama! Skoknuli smo na vrh Nevoljaš (ne znam zašto se tako zove) i preko napuštene zaboravljene skijaške staze vratili se do auta. Još jedno lijepo druženje u prirodi i s prirodom…

Hrle na vrhu Ivačke glave