subota, 31. kolovoza 2013.

Sirija - Aleppo i okolica


S današnjim danom, prošlo je točno deset godina kako sam se vratio s puta u Siriji. Nekome tko je posjetio Siriju prilično je gadno gledati sve što se dešava zadnjih godinu dana. Još jedno igranje ljudskim životima i izazivanje novih smrti i uništavanja zbog prevlasti na strateškoj karti svijeta. To ludilo možda ne mogu zaustaviti, ali makar mogu završiti članak o Aleppu u Siriji koji je bio dogovoren da izađe u Meridijanima a zbog moje lijenosti nikad nije završen. Ne dam ovim pizdunima da unište zadnja lijepa sjećanja na te ljude i zemlju. Kako danas objasniti nekom da je većina globtrotera na pitanje: u kojoj ti je zemlji bilo najljepše? odgovaralo: Sirija. Da li zbog fenomenalnih ljudi koji vam ne daju da odete u hotel il restoran nego vas zovu da prespavate il jedete kod njih, da li zbog ludih zaboravljenih rimskih, bizantinskih, križarskih gradova, utvrda, da li zbog duha u  dva najstarija grada na svijetu, suživota muslimana i kršćana… 


 Makar je prošla ponoć, poziv visokog i naravno brkatog Sirijca da popijemo čaj je nešto što se u ovoj zemlji ne odbija. Ulazimo kroz visoka drvena vrata i evo nas na popločenom dvorištu, s jedne strane spojenim sa zidom stare džamije a s druge domaćinovom kućom. Preko stola i klupa raširio se i rascvao jasmin, cijelim dvorištem dominira jak sladak miris. Ponosni domaćin uključuje prekidačem malu betonsku kič fontanu ispod jasmina, i dok voda živo žubori sjedamo na široku ljuljačku i klupe. Dolaze i dvojica njegovih prijatelja, jedan donosi čaj, drugi odlazi negdje na ulice da kupi kolu. Sirijsku, naravno, jer Sirija ne uvozi američke proizvode. Stavili su embargo na sve što dolazi iz SAD-a (nažalost i na yahoo i google pa nije moguće ni na mail na internetu osim u tajnim klubovima). Odjednom stiže i kasnu večera, a sve uz dimove sirijskih cigareta i toplih ljubavnih arapskih pjesama sa starog  kazetofona. Prolaze sati, i domaćin se diže i vodi nas kroz kuću, penjemo se na krov i gledamo labirint ulica starog bazaara. Pod svjetlima reflektora, veličanstvena Citadela na stožastom brdu stoji kao nacrtana. Pun mjesec i blag vjetar, sve zove na lutanje i istraživanje već prvu večer. Činjenica da se ujutro radi ne sprječava naše domaćine da nas povedu tim ulicama, tisuću godina starom tržnicom. Zvuk naših koraka između kamenih zidova, ostaci mirisa s dnevne vreve. Tu i tamo koja lampa. I čini se kao da je neko drugo vrijeme, nigdje plastike, reklama ni automobila, svaki čas bi se iza ugla mogla pojaviti karavana deva vođena umornim arapima stigla tko zna odakle i s kojom robom. Gledamo kako se Sunce probija na Istoku, zrakom se širi poziv mujezina na molitvu.  Duž ulica otvaraju se vrata i uz par šapata i tapkanje koraka Sirijci su odjednom svuda oko nas, ispod probuđenog crvenog neba kreću se na jutarnju molitvu u džamiju. Iz pekare se širi slatki miris peciva, tiho sjedamo uz pekarevog sina od kojih sedam osam godina što spava na podu, i čekamo prvi kruh. I za par minuta na istim onim tihim ulicama sve vrvi od života, otvaraju se radnje i trube auti koji su već zapeli u gužvi. Počeo je još jedan bučan dan u Aleppu.
Rijetko koji grad se može pohvaliti s tako bogatom i burnom poviješću kao Aleppo. Sa Damaskom se natječe za titulu najstarijeg trajno naseljenog grada na svijetu, od 6. stoljeća prije Krista. Kroz to vrijeme gradom su prošle bezbrojne vojske i civilizacije. Hititi vladaju gradom od drugog tisućljeća p.n.e., sve do dolaska Perzijanaca, Aleksandra Makedonskog, Rimljana, Bizanta… Sa snažnim valom širenja islama, Arapi ga osvajaju 637 n.e., i redaju se dinastije do dolaska križara. Dvaput je pokleknuo pod Mongolima, Otomanskim Carstvom, Egiptom, Francuskom, dok 1946. Sirija nije proglasila nezavisnost. Sve te civilizacije su utjecale da Aleppo danas bude ono što je – zbunjujuća i predivna mješavina povijesti, kulture, arhitekture… Ono što najviše impresionira pri prvom susretu s Aleppom je Citadela, impresivna utvrda postavljena na vrhu strmog brda u središtu grada. Legenda kaže kako je na brdu Abraham pomuzao krave (arap. mlijeko-haleb), pa odatle i ime – Haleb, ili Aleppo. Samo jednom je potpuno osvojena, od strane Mongola. Ispod Citadele kriju se ostaci svih civilizacija koje su ovdje prošle uz bitke i izgubljene živote. U obliku u kojem se nalazi danas sagrađena je 13. stoljeću i osim borbama  poprilično je bila oštećena i potresom 1822.
  
Široke ceste, moderne zgrade, veliki parkovi prepuni zelenila…Sve to bi na prvi pogled moglo ostaviti dojam grada negdje u Evropi. Kad iz svega toga ne bi izvirivalo dvjestotinjak tornjeva džamija, minareta. Promatrani s Citadele nedvojbeno smještaju Aleppo na istok. Neki široki i snažni kao kule, drugi vitki i visoki, doimaju se poput igli. Kaos koji vlada na cestama, ako je ostalo kakvih zabluda, smješta grad na Istok. Većinu prometa čine 30-50 godina stari mercedesi i pežoi. Elegantno klize cestama kao na Oldsmobile paradi. Naravno, uz začin Sirije, s mnoštvom pričvršćenih svjetala, retrovizora, naljepnica, figurica... Među aute se suludom hrabrošću ubacuju biciklisti, natovareni magarci, minibusevi, trokolice...
Povijesna željeznička linija Orient Express je završavala upravo u Aleppu, krenuvši iz Pariza, preko Venecije i Istanbula. Tako je 1911. sagrađen i prvi hotel, Baron, u kolonijalnom duhu koji se osjeća i danas. I sa uokvirenim računima gostiju kao što su Lawrence od Arabije, Ataturk, Theodore Roosvelt ili Agahta Christie. Najveću koncentraciju kršćana na Bliskom Istoku, njih 20 posto, čine Armenci  koji su ovdje pristigli u velikom broju nakon turskih progona tijekom prvog svjetskog rata. Većina ih je smještena u kršćanskoj četvrti Jdeide, prošaranoj uskim slijepim uličicama. Tako se često uz  imena radnji na arapskom nalazi i ime na ćirilici, što zbunjuje ruskom atmosferom.
  
 
Slavni trgovački dani Aleppa su odavno prošli, kad su karavane s istoka prolazile na putu za zapadno Sredozemlje i Tursku. Ono što je ostalo je najživlja tržnica na Bliskom Istoku, od koje je razvikanija jedino Kairska. Čine je trideset kilometara uglavnom natkritih ulica, omeđenih  starim gradskim kamenim zidinama.
Ulaskom kroz stara kamena vrata, buka prometa s ceste naglo nestaje i otvara se ravna široka natkrita ulica. Dok su oči iznenađene polumrakom, nos se privikava na silne mirise, oči na šarenilo i ljude koji su odjednom posvuda, pričaju, hodaju, preslažu robu... Mozak ne može pojmiti toliko informacija i ne preostaje ništa drugo nego jednostavno se predaje toj struji, upija slike, gleda mirise i sluša. I tako počinje kretanje mimo robe naslagane uz ulaze radnji, dok se kroz uske prolaze probijaju natovareni magarci, kamiončići, kolica, automobili pretovareni kruhom ili tepisima...
 

 

 Sela u predgrađu Aleppa su sasvim drugi svijet. Kućice sagrađene u obliku košnice se osim ovdje mogu naći još jedino u središnjoj Africi. Sagrađene od blata, razbacane su među običnim kućama od betonskih blokova, koje ih polako ali sigurno zamjenjuju. Odlično služe prilikom velikih vrućina kako u njima zbog debelih zidova i malih otvora vlada mrak. Tada zrak u njima zadržava konstantnu i prihvatljivu temperaturu bilo da se radi o ljeti ili zimi. Kako suvremeni život nudi i zahtijeva više prostora, danas se koriste  samo za vrućih ljetnih poslijepodneva ili za odlaganje hrane. Izlazak iz minibusa na ulicu jednog takvog sela prolazi uz skupljanje  radoznalog mnoštva. Pokušavam objasniti zašto smo došli, crtam u pijesku stare, okrugle kuće. Svi se trude pomoći i upućuju nas istodobno u svim smjerovima, dok se skuplja sve više djece oko nas i nude se da nas vode. Pa dobro, idemo. Na ulicama nas svi pozivaju da uđemo na čaj ili kavu, a broj djece oko nas raste. Već se stvorila kolona pratioca, na čelu kolone brko na motoru. Nailazimo na prve jajaste kućice, boja zapečenog blata, lica se smiješe i mašu s prozora. Domaćin se nudi da me uvede, uzima za ruku i ponosno vodi do vrata. Dok mi se oči privikavaju na polumrak primjećujem uplakanog dječaka koji mirno sjedi na podu s rukama uzdignutim iznad glave i špagom zavezanih za strop. Domaćin se ne da zbuniti, prilazi mu i štipa ga za obraz i objašnjava da je radio gluposti pa je u kućnom pritvoru. Kako ga počinjem slikati, na dječakovom licu nestaju suze i javlja se ponos što ga slikam naočigled sviju. Kad izlazim van, na vrelom suncu me čeka tridesetak djece koja su već razradila plan kud će nas povesti i povorka kreće dalje.

 

 Četvrtak uvečer, dan za vjenčanja u arapskom svijetu. Lutamo ulicama Aleppa i ulazimo u trag glazbi koja bi nas mogla odvesti na jedno, i stvarno, vodi nas u dvorište neke stare palače. Sirijcima je dovoljno da vide radoznale strance, uzimaju nas  za ruke i uvode na proslavu. Po arapskim običajima mlada slavi negdje drugdje, na proslavi dostupnoj samo ženama. Gdje imaju priliku da se pokažu pred rodbinom ili prijateljicama u novoj kratkoj haljini ili suknji sašivenoj po zapadnoj modi, što nije za oči drugih muškaraca.
Dočekani smo kao svečani gosti, u trenu se postavlja stol uz pozornicu. Sa sviračima, voditeljem ceremonije i uglednim starim sirijcima u haljinama, galabejama, i maramama. Bubnjar je svugdje, skače po stolovima, baca palicu po zraku i udara kao lud. Ljudi se dižu, plešu, nitko ne smije sjediti… Taman kad sam pomislio da mu je ponestalo snage, uzima mikrofon i viče čestitke u slavu mladenaca. Pa kreće još luđi i snažniji ritam. Dižu se obiteljske starješine i sad je red na njihov ples, redaju se jedan po jedan, skidaju maramu, zadižu i mašu haljinama i odjednom nisu više pedesetogodišnjaci već ponosni hrabri Sirijci. Među prisutnima kruži posebna kava, kuhana cijeli dan na nižoj temperaturi. Pije se gorki gutljaj-dva iz šalice, i svako malo ju nanovo nudi momak koji kruži stolovima s izrezbarenim bakrenim vrčem. Uz taj galski napitak tijelo ni ne pomišlja na spavanje i usklađuje se ritam srca s bubnjem. Tek poneka kratka pauza za čaj ili svježe voće kičasto upakirano celofanom na pladnju. I tako do izlaska Sunca, odlazimo kući među prvima dok ritam bubnja još odzvanja glavom, a kave srcem.
 
 

Svaki dan u Siriji znači nekoliko novih priča. Da bi se lakše maknuo od Sirije, odlučio sam krenuti kući autobusom, polako, od jednog većeg grada do drugog. Pet dana sam gledao kako se jedna stvarnost pretvara iz sata u sat u drugu, kako se istočna Turska i Istambulu pretvara u Balkan, kako se od Sofije do Beograda kulise svode na poznati jezik i ljude. I pojavljuje se stvarnost koju sam skoro zaboravio, a i koju ću se brzo morati uklopiti jer me u njoj čeka obrana diplomskog rada za mjesec dana, traženje stana, posla... 

 
 
 
 
 

 
 
 
   


 fotke (uz moje): danka i sinki