Na Velebitu

- Na Zavižanu je snježna mećava i magla, pojačava bura. Nije šala - javlja Ante, legendarni domar na Zavižanu. I šta sad? Ništa idemo do Krasna pa ćemo već nešto smisliti. Tako je i bilo. Našli smo se s Josom, rendžerom Velebitskog Nacionalnog Parka, ostavili aute u Krasnom da nam ih snijeg ne zatrpa i krenuli prema planinarskom domu/skloništu Apatišanu (čije ime nikako da zapamtimo).
Pureći but s krumpirima i kobasama ispod peke koju je donirao Jabuka Žare s Begovače

Pokraj peći Maca sijela...

U domu smo sreli par velikih zaljubljenika u Velebit. Kruno nam priča kako je došao ovdje prije 5 godina i tu našao svoj dom. Provede na Velebitu i preko 8 mjeseci lutajući šumama i špijunirajući vukove, medvjede, ptice, slika ih, te o tome piše reportaže za National Geographic i slične novine. Ante Plavac (alias Jabuka) vlasnik je planinarskog doma Begovače do kojeg se i nije moglo zbog snijega, a iz sjedeće pozicije, pijući rakiju rukovodio je kuhanjem seljačke juhe od luka i krumpira te pečenjem purećeg buta ispod peke. Prava šteta da čovjek koji toliko voli jesti ima giht, samo nas je gledao dok nam je mast curila niz bradu. Amigo je uz pomoć Velebita, molitve i dijete sokovima pobjedio rak, a Ilija vodi velebitski paraglide klub. Kažu, nema u Zagrebu sreće ni mira kao na Velebitu. U planinarskim skloništima uvijek sretneš takve drage ljude zbog kojih još i više cijeniš Velebit. Ako ih jednom više nebude, ako ostanu samo ljudi iz gradova kojima su dva i dva četiri i kojima je Velebit super mjesto tek za team building vožnjom đipova, za travaricu i okretanje janjca na kolcu, ako ostanu samo ljudi kojima je Velebit super mjesto za termoelektrane, za žičaru koja te dovede do vrha da vidiš panoramu i odvede dolje, za eventualno skijalište, e jebi ga tad ljudi koji vjeruju kako je čovjek tek dio cijeline, prirode od koje se ne smije odvajati gube svoj najvažniji hram u Hrvatskoj.

Dom na Apatišanu rano ujutro
Nježan izlazak Sunca
Pičimo ko Prstenova družina
Drugi dan je počeo s izlaskom sunca na vedrom nebu. Lijep dan - svima osmijeh na licu. Krenuli smo preko Jezera do Krasna i usput nailazili na medvjeđe tragove. Kruno kaže da ne idu spavati jer još uvijek imaju dosta za jesti (lovci ostavljaju hranu po šumi za divljač) i tek kad snjeg sve pokrije i ne nađu dovoljno hrane otići će na zimski san. Na jednom mjestu medvjed je taman prošao istim smjerom i uprtio snijeg, pa smo išli njegovim stopama. No kako to često bude ovdje, priroda je pokazala i svoje surovo lice. Pokazao se kumulonimbus koji je postajao sve veći i tamniji i za dvadeset minuta lijepi sunčani dan pretvorio se u crne oblake i surovi hladni vjetar.

Taman smo i izgubili smijer (sljediš kolce zabijene u zemlju koji negdje fale), no uz kartu, kompas i Sinkija koji je našao nedostajući kolac opet smo bili usmjereni. A tko je usmjeren, taj piči dalje.
Ni u Narniji nije bilo tako lijepo Medvjed prošao prije nas!

U dolini Neretve

Pogled sa sela Krvavac na Neretvu, i s Neretve na Krvavac

Dolina Neretve je kao posebna, plava oaza. Lijepa, pomalo divlja, plodna... Ljudi su sirovi, no kad ih pobliže upoznaš čini se da je to možda štit prema strancima koji bi mogli shvatiti kako se ovdje lijepo živi, koliko je ovdje sve rodno i koji bi jednog dana u masovnom valu mogli kolonizirati njihovu oazu. Autocesta se približava, i dok joj se ljudi raduju i iščekuju je, isto tako je se malo i pribojavaju. Jedini razlog zašto u ovom kraju ima tako malo turista je prometna nepovezanost zbog koje je dolina Neretve samo još onih sat-dva do Dubrivnika.

Ušće Neretve. Ribiči, duge pješčane plaže, mirno more, galebovi...

Mi smo se zaputili na Neretvu sa Zdencom. Razlog nam nije trebao, al da bi ga svejedno imali za alibi došli smo očistiti kućicu u Krvavcu i u berbu mandarina. Berba je na kraju bila tek da se naučimo brati mandarine, al su nas zato lijepo toplo vrijeme i blizina mora omamili. Noćili smo kod prijatelja iz Pakraca koji su nas ugostili ko kraljeve. Dok se kućica ne uredi pa da se može tamo spavati!

Za kućicu mještani kažu da potječe vjerojatno iz početka 18. stoljeća, a možda i iz kraja 17. stoljeća
Stubište koje se veže na ulaz u prvi kat Berba mandarina u Blacama kod super domaćina
Pun gepek mandarina!