Putovanja unutar i van realnosti: Welcome to Cambodia

cesta nakon granice

Kopneni prelazak Tajland - Kambodja je kao prelazak u drugi svijet ili makar povratak stotinu godina u proslost. Na tajlandskoj strani granica naglo prekida autocestu s 4 trake i tad sljedi shok - s druge strane granice ne da nema autoceste, nego nema ni ceste. Tek blatni zemljani poljski put pun rupcaga. Prakticki nema ni automobila vec teret guraju seljaci u drvenim kolicima, volovske zaprege ili motor vuce prikolicu s dvadesetak putnika. Rijetki automobili su uglavnom pick-upovi koji sluze kao autobusi, biciklisti voze pajceke svezane na paket sicu ili kokosinjac na tri kata. Na granici je slijedilo najzesce cijenkanje da nadjemo prijevoz za dalje - svi hoce koji dolar od stranaca, pocevsi od granicne policije koja se pravi blesava i vizu racuna dvostruko nego sto kosta. Pa se i ti pravis blesav, smjeskas se, dodas jos dolar dva i cekas da ih prodje. Nasli smo vozaca za dalje koji ne prica ni zrnce engleskog i pogodili se da nas vozi do Siam Reapa, glavne baze za istrazivanje hramova Angkora. Put od 150km traje od 3-6 sati, ovisno o stanju ceste kao sto je dubina lokvi. Voznja je kao voznja u hali-galiju; letis amo tamo po autu, koji puta glavom tresnes u krov. No vozaci su genijalci kad uzmes po kakvoj cesti voze. Pariz-Dakar bi za njih bio macji kasalj.

na benzinskoj - bezin se prodaje u starim flasama od viskija

Na granici smo nasli Jorgea, brazilca koji je sve njemo i zbunjeno promatrao i kao da mu nista nije jasno sto se to desava oko njega. Nije imao novaca za vizu a nije ni znao kuda treba ici dalje. Upravo je izasao s desetodnevnog intenzivnog tecaja meditacije u tajlandskom budistickom samostanu gdje je od 4:30 ujutro do 9 sati uvece ucio kako da prestane razmisljati, i sad kad je trebao ponovno poceti razmisljati vise mu to nije polazilo za rukom. Umrli smo od smijeha s njime, posudili mu za vizu i poveli ga s nama. Jako simpa momak, prije dvije i pol godine skupio je novce za let do USA sa zeljom da zaradi nesto para na crno i proputuje svijet. Do sad je uglavnom putovao po bogatijem dijelu svijeta; kad bi mu ponestale pare radio bi nesto na crno i zaradio da ima za dalje. Eto da se sve moze kad se covjek zainati!

Jorge, the Dude

gologuzac

Kambodja je upravo brutalna u svojim nesrazmjerima, u ljepoti hramova stare civilizacije sakrivenih u djungli, simpaticnosti i jednostavnosti ljudi, prirode... S druge strane, ovdje se dogodio jedan od najvecih pokolja proslog stoljeca i posljedice tog su vidljive jos na svakom koraku. Crveni Kmeri, revolucionari pod vodstvom zloglasnog Pola Pota izveli su strasan primjer snage ljudske gluposti - u samo cetiri godine pobili su (i doveli do toga da od izgladnjenosti i bolesti pomre) trecina stanovnista, oko dva milijuna ljudi (od ondasnjih nesto vise od 6 milijuna). Crveni Kmeri su imali viziju Kambodje kao zemlje koja se zasniva na agrarnoj poljoprivredi. Odlucili su raspustiti gradove, ljude premjestiti na sela, uzgajati rizu, ukinuti obrazovanje ljudi... Prvo su u logorima pobili "parazite", ljude koji su pricali strani jezik, bili obrazovani, dovoljan razlog bio je taj da su nosili naocale. Svatko ovdje ima nekog tko je stradao u tom klanju od 1975-1979, neki ljudi su presli preko toga no neki to ne uspijevaju preboljeti. Dosta starijih ljudi s kojima smo htjeli pricati o tome prekida razgovor - oni koji su bili na strani Kmera kazu da su bili zavedeni, i samima im je stradao barem netko iz obitelji. No oziljci nisu vidljivi samo na psiholoskoj slici ljudi; ogroman broj ljudi su invalidi. Taj broj se ne smanjuje - Kambodja je jedna od zemalja najzagadjenijih minama - ostalo ih je jos oko 6 milijuna (na svaka dva covjeka po jedna) i godisnje od mina strada 500 ljudi.

bend stradalih od mina

pecanje na Mekongu (vidi smeca)

Vecina zapadnjaka dosli su ovdje avionom nakon posjeta tajlandskim plazama i zelja su im hramovi Angkora, jedno od svjetskih cuda (o tome u sljedecem postu). Kako ovu bijedu nije jednostavno gledati, u gradu postoji ulica koju cuva policija gdje se motaju zapadnjaci, japanci i koreanci. Van te ulice, van velikih hotela, autobusa i taksija tesko ih je naci. A invalidi ovdje nisu gradjani drugog reda - bore se za zivot ravnopravno s drugima - uz ceste sviraju bendovi invalida stradalih od mine, svatko svira s ekstremitetima koji su mu preostali a slijepci rade u salonima za masazu. Da bi mogao normalno biti medju tim ljudima moras otvrdnuti, dio tebe mora postati brutalan ili ti je to sve prezestoko, izbiju te iz sigurnosti i ravnoteze. Meni osobno je najlakse s onima koji te zicaju da im das nesto para (takvi su skoro svi), napravis blokadu, nesto mu kazes, nasmjesis se ili ga ignoriras. Najteze je s onima koji te samo gledaju, nista ne kazu, nista te ne traze, gledaju te i ti gledas njih i sve ti je jasno. I budes nijemo tuzan. I ako to ne probavis dobro kasnije razmisljas o njima il ih sanjas po noci. Tako je u Kambodji, cas ti srce pjeva od ljepote, a cas se steze od bijede. A ljudi su komotna vrsta i radije izbjegavaju vidjeti bijedu i zivjeti u iluziji. I biti glupi. I onda imas suludi svijet gdje 40% Kambodje zivi s manje od jednog dolara dnevno dok su poticaji za uzgoj krava u zapadnoj europi 2 eura po kravi dnevno.