Ayudhya

Ne bili malo udahnuli dah prošlosti i pripremili se za Angkor u Kambođi, skoknuli smo do Ayhudhije, prijestolnicom Siamskog carstva od 14 - 18. stoljeća. Granice Siamskog carstva su odgovarale današnjim tajlandskim granicama osim samog sjevera Tajlanda, a Siam je bio važno trgovačko i gospodarsko središte. Tako su u 17. stoljeću uz gradske zidine stranci osnovali i francusko, portugalsko, španjolsko, japansko i nizozemsko selo, a posjetitelji i putnici iz tog doba govore o najglamuroznijem gradu Azije, uspoređujući ga po veličini i bogatstvu s Parizom. No krajem 18. stoljeća burmanska vojska privučena Siamskim zlatom kreće i osvajački pohod te razara i pljačka Ayudhiyu. Od svog zlata i glamura iz povijesti ostala je samo crvena cigla. Obrasli u šumu i polja visoke trave kriju se pagode (tornjevi), zidovi i ostaci hramova od crvene cigle. Priroda uzima grad nazad u svoje ruke, iz zidova niče drveće i zarobljava crvenu ciglu, kipove, ruši ih i obrasta svojim korijenjem...
Posebana avantura je i doći tamo - trećim razredom vlaka (što znači drvene klupe i da vlak staje kad god netko mahne da stane) voziš se od Bangkoka dva sata za dvije i po kune. Usput te zašprehavaju lokalci i nude sušenim košticama od lubenice te prženim bananama. Najveselije je u trećem razredu. priroda vraća stare hramove u svoje okrilje

pa je tako i zarobila Budinu glavu! pogled s jedne od pagoda

Krenuli smo prošli tjedan na tečaj tajlandske masaže. Nema boljeg mjesta na svijetu od Tajlanda za učiti masažu, i s time da tečaj košta desetak puta manje nego što bi koštao kod nas. Danima smo tražili učiteljicu dok nismo našli Pin, koja se bavi masažom više od 20-tak godina i baš završava tradicionalni fakultet za upotrebu ljekovitih trava. Pritisne na par mjesta i nestala mi je glavobolja za 10 minuta, bez tableta i sličnih gluposti. No kaže isto kako može izlječiti pritiskom akupresurnih točaka (gdje se križaju energetski tokovi u tijelu), kaže da može i ubiti ako pritisne na određena mjesta i da se nikad poslije ne otkrije zašto je ta osoba umrla.
prikaz vještina masaže

kućnim duhovima se osim cvijeća nudi i hrana. a vole i fantu, pogotovo crvenu od jagode
Kad ovdje maserka postane profesionalka, može ili do kraja života raditi za 200 eura mjesečno ili se udati za zapadnjaka i otvoriti svoj salon. Pin se udala za jednog njemca baš prije mjesec dana. Čini se (po pričama i sa fotki) simpa lik, Pin je to duže planirala i nije samo tako uletjela u to. Gledali smo jučer slike s vjenčanja i pokazala nam je svoju kuću koja izgleda skromnije od moje šupe u Križevcima. «This old house, now we build new house». Kako i nebi kad je za svadbu od njemca i njegove obitelji dobila 30 tisuća eura. No njoj se ne ide baš u Njemačku, kaže hladno je tamo, pa će ostati ovdje i planira otvoriti svoj salon negdje uz more a njemac će doći svaka četiri mjeseca na tri tjedna kad uhvati godišnji. Ne ide se nitkome odavde na zapad, svi znaju da se u Tajlandu najljepše živi. Svi tajlandski studenti se vraćaju kući nakon studija, dok recimo kineski nitko ako baš ne mora. Našli smo se tako neki dan i s Jadranom, splićaninom koji živi i radi ovdje već godinu dana. Živio je i radio svuda po svijetu, al kaže u Bangkoku je najbolje. Klima, ljudi, noćni život, more, sve...

ležeći Buda, tj njegova velika glava kod pudl-frizera

Globalizacija prijeti

Baka i bolesni majmunko
Bangkok, grad na kat

Kad počne kiša, prvi spuštamo ceradu na kamiončiću koji nas vozi kući uvečer iz grada, instiktivno saginjem glavu kad naletim na nisku štangu na ulici, automatski prestajem disati kad prolazimo pokraj posebno smrdljivih ulica... Mislim da smo se udomaćili uvdje. Nismo se još privikli na te posebno smrdljive djelove ulica, to zna bit takav udar smrada da moraš paziti da ne dišeš tuda prije večere jer gubiš tek. Ili kad Ivana vidi štakorca kak se zavlači u štand gdje smo mislili kupit nešto za pojesti pa joj poslije treba 2-3 sata da joj se vrati apetit. U prizemlju naše zgrade ima kao mali kiosk gdje kupiš sve i svašta – kad me prodavačica spazi otvara frižider i vadi čokoladice za mene, zna da ih uvijek kupujem kad prođem. Ona i muž žive u tih 6 kvadrata, dok ona prodaje on spava na podu. Kad uđeš unutra (moraš se prvo izuti) moraš pazit da ga ne nagaziš. Simpa su ljudi al nikako mi nije jasno kako je kod njih sve jeftinije nego u bilo kojem dućanu. No zato valjda i žive u kiosku. Ivana u kamiončiću - javni prijevoz u našoj ulici

Zamolili su me jučer sa obližnjeg fakulteta da održim sat engleskog, da motiviram studente da uče. I tako se našao u učionici sa 40-tak mahom studentica ekonomije, prva godina. Lijepo se predstavih, raspričah se i kad ono niko ni makac. Pitam dal su me razumjele – trt mrt, nitko ni A ni B. Ne pokazuju znakove života. Gledam šta ću sad –sam sam s njima 2 sata a nitko me ne razumije ni jednu jedinu riječ. Prišao sam najbližoj i pitao kako se zove. Ona gleda kolegice, zove ih u pomoć ko da sam je pitao na hrvatskom. Na kraju sam je ipak uvukao u razgovor i ispalo je da svi pričaju engleski, samo su užasno sramežljivi i boje se. Nije mi bilo druge nego sa svakom posebno prvo popričati, tek onda u su se malo oslobodili i mogli smo dalje nešto raditi. Na kraju ispalo super, evo kad ovo napišem ispravljam im sastavke.
ja u sredini slike s razredom

Nakon radnog tjedna u kaotičnosti Bangkoka skočili smo za vikend do Petchaburia, gradića sa ludim izrezbarenim drvenim hramovima i lokalcima koji se oduševe kad vide strance (u Bangkoku ih ima i previše pa više nitko ne trza). Svi ti mašu, pozdravljaju te i gledaju ko da si Brad Pitt il barem Goran Višnjić.Bili smo i u prvom tajlandskom ljetovalištu u povijesti, nešto kao njihova Opatija. Prespavali smo u jednoj od drvenih kućica - hotelčića koji se drže na stupovima iznad mora, mrak! Po noći čuješ zvuk mora ispod sobe, škripanje drveta, miris mora... Ko da spavaš u brodu. No tu slijedi i nakaradnost globalizacije – sagradili su puno ogromnih hotela uokolo (s 30-tak katova) i misle srušiti ove drvene kućice i pretvoriti ih u moderni šoping centar krcat mekdonaldsima, burgerkingkovima i sličnim drekom. Pa umjesto da večeraš ribu u malom restorančiću odmah iznad mora, jest ćeš hamburgere i pizzu u klimatiziranoj mramornoj hali.

drveni hotelčići i restorančići iznad mora koji će uskoro bit zamijenjeni shoping centrom - hotelčina prijeti iz pozadine
noćni performans na plaži

Hvala lijepo na vašoj tajlandskoj kulturi, kuhinji, arhitekturi, klimi i prirodi, mi turisti bi da nam bude ko doma, da si jedemo ono što si i doma jedemo, u poznatom okruženju. Mi bi donijeli našu kulturu s nama. Pa ćemu onda i ići negdje, mogli su ostati u svom Dusseldorfu il New Jerseyu i uštedjeti i vrijeme i novac. Jadno, al na to se na kraju i svodi komercijalni turizam – svejedno da li si u rezortu na Kubi, u Egiptu il Tanzaniji na kraju ni ne vidiš razliku, sve je isto, jedino ljudi koji te poslužuju su drugačiji. Nekad su se to zvali robovlasnički odnosi a danas se to zove globalizacija – neki najjadniji stari klošar norvežanin koji u životu ništa nije uložio u svoj osobni razvoj i izgleda ko žarulja dođe ovdje, pokupi najzgodniji komad u selu i živi ko car. Njegov novac ovdje vrijedi 30 puta više (prosječna plaća u Tanzaniji 750kn u Norveškoj 20,000kn) i taj odnos sve objašnjava. Suptilni zaokret iz krutih feudalnih okova maskiran je u zakone tržišta i globalizaciju.
Još malo pa ćemo različite kulture gledati samo u muzejima kao što pande možeš vidjeti samo u zološkom.

Bangkok, ljudi s ulice:

Nebo nad Bangkokom

tuk-tuk, vozač nosi masku zbog prljavog zraka
mi s curkama

Opet se smračilo nebo na Bangkokom – malo će bijesniti munje i pljusak i za sat – dva opet je sve u redu. Kako vrijeme ide, monsun je sve jači i kiše postaju češće. Padne više vode, i onda se naša ulica pretvori u rijeku i sve postane smiješno – motoristi se obuku u plastična odijelca i probijaju se kroz 10cm vode a psi se popnu negdje na uzvišeno i čekaju da voda nestane.
Jučer nas je probudilo zavijanje psa pod prozorom – trknuo ga auto pa se previjao od bolova. Ni tajlanđani nisu znali što bi s njime – jedan lik je sjeo pored njega i čitao novine dok je ovaj grozno zavijao. Tu i tamo bi se skupili neki ljudi oko njega, došao bi ga neki pas ponjušiti i tako sve dok ovaj nije «prešao na drugu stranu» - tako se ovdje kaže kad netko umre. Svima u ulici je laknulo kad je pas prestao zavijati.

šarenilo najvažnijeg tajlandskog hrama u carskoj palači

Znam da sam već dosta toga rekao o tajlandskoj hrani, ali o toj temi nikad dosta. Najbitnija je harmonična kombinacija 4 okusa – ljutog, slatkog, kiselog i slanog, i svaka hrana ima barem tri od ova elementa u sebi. Recimo nakon ručka jedemo ananas koji se prvo umače u sol i čili, inače im je prebljutav – nit je slan nit ljut nit ništa. Ili kad naručiš limunadu normalno da će ti dodati žličicu soli. Samo slatko i kiselo je dosadno. Zato je njima naša hrana strašno dosadna i bljutava – svima osim klincima koji su se navukli na McDonalds i Burger King. Ti klinci su jedini debeli ljudi ovdje, jer od thai hrane se ne debljaš. Super je thai hrana, al ponekad kad se zaželiš domaće jednostavne hrane počne ti ići na živce. Jučer se ja zaželio neke mesine. I naručio pečenu patku. I sve bilo super, no kad ono umak je od meda. Sa cimetom. Ili recimo prošli tjedan kad mi je želudac bio napola mrtav bili u restoranu i ja pitam da za mene naruče nešto dijetalno. A ono stigne mi tanjur prženih žapca i dinstane paprati! Pojeo sam valjda pola bare žabaca. Valjda ljudi znaju što je to lagana hrana. No dobro je lagano se početi navikavati na thai hranu, jako je različita i treba vrijeme da se ljudi naviknu. Kako su turisti većinom skeptični oko te hrane, gotovo svi restorani uz plaže zapravo nude pizze, pomfri i mesinu, i to po cijenama za koje jedeš pet dana thai hranu. Za dobro pojest najgore je ići tamo gdje ima puno turista. Platiš duplo za manju porciju nego što bi ti neki šef nagrabio tamo di jedu lokalci.
sajam amuleta
Bili smo u nedjelju i na sajmu amuleta – božanstava, o čemu sam već pisao. Kupili smo skoro kilu različitih bogova – osim standardnih poznatih božanstava ima i u obliku vanzemaljaca, pimpeka i praktički šta god ti padne na pamet. Postoje posebni amuleti koji se objese u kuću da bi donjeli bogatstvo ili pak drugi koji objesiš u auto da nebi bilo sudara (kad ih vozač ima preko desetak u autu, obično tad i vozi ko da mu je zadnja vožnja jer uz tolike bogove ne boji se ničega). Na štandu pored neka tetka drži slike raspadanja mrtvog tijela koje koriste budistički redovnici u svojim meditacijama. Da im meditacije ne postanu monotone i prazne trebaju nekad snažan poticaj. Krenu sa starošću raspadanja od jednog dana pa dokle stignu.
crveki, kukci, i u gornjem lijevom uglu prženi žapci!

Svaki tjedan odemo jedan dan posjetit neku elektranu. Idemo pokupit neke podatke, al na kraju se to pretvori u izlet – obavezno usput posjetimo neki važniji hram ili nacionalni park. Prošli tjedan smo bili do tajlandskih Plitvica – Erawan vodopadi, jako ljepa priroda i još radni dan – praktički smo bili sami tamo. Hodaš uz rijeku, svako malo su neki vodopadi, a kad ti je prevruće samo se bučneš u vodu. Na nekim mjestim taman je toliko duboko da ispadne kao mali bazen, legneš u vodu pa te grickaju ribice. Po granama visi majmunko a u blatu se skriva gušter od preko metra. Dobro da sam ga vidio tek nakon kupanja.

vodopadi i bazenčići za kupanje u tajlandskim Plitvicama

Tajlandska masaža

na ulici
street art za Martinu

Kad se u Tajlandu ljudi razbole – neovisno jel se radi o prehladi ili problemu s leđima - prvo na što odu (prije nego što posjete lječnika ili egzorcista) je tajlandska masaža. Zapravo se radi o kombinaciji pritiskanja akupunkturnih točaka (energetskih centara u tijelu) i prisilnog stavljanja u raznorazne joga položaje. Mi odemo na masažu barem jednom tjedno i već smo postali mali eksperti da znamo procijeniti da li je masaža ok ili nije. Ono što ova masaža sigurno nije je opuštajuća i ugodna – tako sam jučer imao svoju najžešću, najbrutalniju masažu. Uvijek se nadam da će me masirati neka curica, al svaki puta me se dopadne neki mali žilavi Tarzan od metar i pol koji ubije boga u meni. Dok sam ja puhao, skvičao, mjaukao plakao i ko zna šta sve ne, Tarzan mi je stavljao noge za vrat, glavu okrenuo na leđa, skakao koljenima po meni, gazio me, gnječio i stiskao da sam jedva živu glavu izvukao. Toliko mi je bilo loše da sam se sav ispuhao, manje boli kod zubara. No kasnije kad preživiš daju ti da sjedneš na stolicu i popiješ čaj i treba ti jedno pola sata da dođeš sebi i odgegaš kući. Toliko si poslije umoran za zaspiš ko beba. No drugi dan si sav pun neke energije, razgiban i ništa te ne boli. Ko da ti je netko napunio baterije. Obično na plažama i tamo gdje se motaju turisti su te masaže mlitave, malo te iscimaju i ništa te ni ne zaboli – a poslije ko da nisi ni bio. Za pravu masažu treba ići gdje idu lokalci, kod malog Tarzana.

ekipa s posla i iza nas - most na rijeci Kwai
Ivana u hramu
Sreli smo neki dan u hramu mladog redovnika Taweea. Praktički svi mladi redovnici imaju istu priču – došli su iz nekog sela u provinciji i presiromašni su da upišu fakultet. Zato postanu redovnici i upišu budistički fakultet. Nakon što završe, dužni su raditi još godinu dana za potrebe hrama i nakon toga ako žele su slobodni. Tawee baš i nije previše oduševljen budizmom, ali obožava nogomet i san mu je da jednog dana postane trener. Zna skoro sve igrače iz hrvatske repke, zna da je Eduardo otišao u Arsenal, čak je znao da je neki dan Dinamo izgubio od Werdera sa 2:1. Dečko je nogometna enciklopedija. Kaže svakodnevno se budi u 5 ujutro i nakon molitve odlazi sa zdjelicom moliti hranu – budistički redovnici jedu ono što im ljudi udjele, pa tako svako jutro ljudi izlaze van s viškom hrane i djele momcima u žutim haljama. Osim doručka, zadnji obrok koji jedu je ručak a nakon podneva nije im dozvoljeno jesti ništa više sve do drugog dana. Kad završi s obavezama i faksom čeka noć da krenu nogometne utakmice na satelitskoj koju imaju u samostanu.
Tawee
U subotu smo skoknuli do nekoj sela u đungli. Ludo – kuće grade na dva metra visokim stupovima zbog poplava, a okolo je takva divljina da prvih pola sata hodaš ko po iglama. Ispod kuća i po okolnim granama motaju se gušterčine veličine čovjeka, ja sam prvo mislio da su krokodili. Kažu ljudi da im se ponekad i zavuču u kuću... No bolje da su iguane okolo jer tjeraju zmije, a zmija ovdje ima dosta hoćeš otrovne il neotrovne. Motaju se tu još i pauci veličine šake (šta ti taj napravi kad te se uhvati), te ribe s nogama – imaju prednje peraje s kojima mogu hodat od jedne bare do druge kad voda presuši, a uveče ti se komarci napiju krvi gore nego vampiri. Većina žitelja u toj đungli su naravno redovnici kojima super dođu brutalni uvijeti i osama.

monitoring lizard iliti gušterčina
u autobusu
Baš sam razmišljao kako se u nekim djelovima grada osjećaš kao u stripu Nathan Nevera (tko je čitao taj zna) - probijaš se u masi ljudi, sa svih strana ti nude piratske DVD-e, cigarete, šešire, na štandovima peku male okrugle kobase i lignjice na ražnju a uz sve to moraš paziti da prosjaku koji puza između ljudi ne nagaziš na glavu. Tu su i slijepi prosjaci koji pjevaju uz karaoke uređaj zavezan oko vrata ili prodaju srećke za lutriju, lady-boyevi (kathoeyi) ili redovnici u žutom. S jedne strane su dućani a s druge te cimaju moto-taksisti i vozači tuk-tukova (motorček prerađen u nešto izmeđ motora i auta). A promet u Bangkoku... je jednostavno nevjerojatan. Da stigneš bilo kuda treba ti najmanje sat vremena, nekad nam do grada treba skoro dva sata. Ljudi prosječno na posao putuju sat i pola a desi se kad je najgore da im treba i tri sata. Ceste su prezakrčene, a ljudi i auta ima ko mrava. Upadneš u gužvu i čekaš. Deset, petneast minuta stojiš na mjestu i ništa se ne dešava, nikud ne ideš. Malo se pomakneš i onda opet tako. Da se tako nešto dešava u Zagrebu mislim da bi bile pune ludnice i puni zatvori no ovdje se nitko oko toga ne sekira. To je srž budizam – prihvaćanje. Ponekad malo poludimo al kad vidiš ljude oko sebe kako su smireni i kako prihvaćaju taj kaos vidiš da nema smisla se time zamarati. Postoji u Bangkoku SkyTrain (vlak koji se kreće na postolju iznad cesta), postoji i Metro, ali imaju premalo stanica i ne povezuju ništa s ničime. Bilo je planova da se cijeli Bangkok poveže s SkyTrainom al kažu otkad je vojska preuzela vlast sve je stalo. Cijeli grad je na dvije razine, iznad grada su autoceste, pruge za SkyTrain, postoje čak autoceste na kat a negdje ima i treći kat na kojem idu vlakovi... No svih tih cesta je premalo, i ko da ih je netko pijan planirao. Kažu da je pola mostova kralj sagradio. Bio je u posjeti majki u bolnici, i popeo se da vidi grad s vrha bolnice. I gleda tako, kad vidi da je velika gužva u prometu – i sjeti se da bi mogao sagraditi nove ceste i mostove. I bi tako. A ljudi kažu da jedino kralj misli na njih jer političare baš briga za gužve u prometu i za probleme malog čovjeka.
mali ljudi u zutim majcama idu kuci s posla
Sowa-gdii krap (bok)