Bangkok, grad anđela

na ulici

kineska četvrt
Ivana u kaosu Bangkoka

Bangkok u prijevodu znači grad anđela. A grad je takav da ga nemožeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Taman kad misliš da si bio u centru, naiđeš na novi centar i povjeruješ da je to centar. A zapravo nema centra ko kod nas u europi nego više njih. Već sam skoro tri tjedna ovdje, i svaki dan idemo negdje ali takav je grad da imam osjećaj ko da još nisam nigdje bio. Mjesec dana svakodnevnog istraživanja grada sigurno nije dosta da obiđeš sve zanimljive stvari koje grad nudi.
Recimo neki dan naišli na ludi indijski hram posvećen Ganeši, slonolikom bogu. Unutra kaos – poluodjeveni indijci imaju neki obred, svi su pognutih glava, intenzivni mirisi jasmina sandala i ruže zamute ti svijest. Toliko je sve kičasto i preintenzivno da se osjećaš ko u igrici nekoj. Ispred oltara Ganeši nose i ostavljaju mlijeko, cvijeće i ostale darove, pjevaju, motaju se okolo... nije se moglo unutra nažalost fotografirat. I kad izađeš van par stotina metara dalje je Patpong, zloglasna četvrt crvenih svijetiljki. Vani mali žilavi tajlanđani objašnjavaju što tete unutra sve rade, a tete se naviruju van i gužvaju okolo.

kičasti indijski hram slikan izvana
Isto tako, sve prepuno kathoya, dečki-cura, zapravo trećeg spola. Kad vidiš zgodnu tajlanđandku skroz sređenu, to je je kathoy. Ni jedna curka ne poklanja toliko pažnju svom izgledu kao kathoyi. A kako je tajlanda budistička zemlja a ovi pak nevjerojatno telerantni nitko se ne uzbuđuje puno oko toga. Kažu – u prošlom život je nešto zeznuo pa je sad kathoy. Ako će u ovom životu biti ok, rodit će se kao muško. Il makar žena.

buda iz dućana

Evo kako počinje moj radni dan: malo prije 8 čekam na cesti da naiđe kamikaza na motoru koji će me taj dan povesti na posao. To je taksista motorista, a zovem ih kamikazama jer malo liče na njih (zbog zagađenja svi imaju maramu omotanu oko glave) i pogotovo jer voze ko da im je zadnja vožnja. Na putu do mog posla prekraćuju put preko placa koji je prepun ljudi. ja tad mirno zatvorim oči da ne gledam taj horor – reko ovaj put ćemo sigurno pokupiti neko dijete, sljepca ili makar psa. No nevjerojatno dobro voze i nisam zapravo još vidio da se netko od njih stvarno negdje zabio pa se i dalje vozim s kamikazama. Al zbilja nije za gledati kad se zaleti između auta a oni naglo promjene putanju il netko samo tako izroni na cestu.
Na poslu je neobično mirna atmosfera – nisam još nijednom vidio neke znakove stresa (ili barem ono što mi zovemo stresom). Malo po malo i dođe podne – a s podnevom i ručak! Ručak je najbolji. Imamo nekoliko jela za izabrati pa malo od svakoga. I naravno riža. Ja je jedem dvaputa dnevno, al tajlanđani je jedu i za doručak. A nakon ručka, bude barem 6-7 vrsti voća koje onda još jedeš kroz cijeli dan.
Prvi dan sam se zabrinuo kad sam skužio da nakon ručka nikog više nema u sobi. Dok nisam skužio da skoro svi – spavaju! Glavu na ruke i na stol i ubiju oko 20-30 minuta. Prva liga! To bi trebalo i kod nas uvesti! Evo sad baš dok ovo pišem ko da sam među duhovima, svi spavaju!

no umjesto spavanja mogu skočiti i na aerobik (organizirani masovni) ili u knjižnicu. sve skupa lunch break traje sat i pol. taman!

pohano cvijeće. stvarno je fino!

bananko na roštilju

noćna klopa

Ko Samui, where the living is easy

noć punog mjeseca na otoku Ko Samui

molitva u hramu

uh, naporan tjedan prošao, nisam se stigao ni javiti!
u ponedjeljak i utorak je bio veliki budistički blagdan - već sam spomenuo kako se te dane redovnici vraćaju odasvuda u svoje samostane i ostaju tamo sljedeća tri mjeseca dok ne prođe monsun. i ne samo to, nego i ostalo pučanstvo koje ima želju odlazi na tri mjeseca u samostan. ovdje se na neki način očekuje da svatko provede barem neko vrijeme u samostanu, a ova tri mjeseca su idealno vrijeme za to. ionako je kiša svaki dan.

pecaroši na Ko Samui

lokalci na Ko Samui
jet ski, morski motor za one koji ne voze pravi motor

i tako za blagdan zapalili na 4 dana u Ko Samui, rajski tropski otok s blještavo bijelim plažama, kokosovim palmama i toplim tirkiznim morem. mrak! na otoku ima dosta stranih turista, i uglavnom je fora da prvo kad dođeš iznajmiš curu i motor. ja sam bio s Ivanom a motor ne vozim tak da se to mene nije ticalo. al nevjeratno je kako su skoro svi parovi oko nas: bijelac (škembica, pivica u ruci) i prekrasna tajlanđanka. definitivni favoriti među bijelcima su bili jedan švabo s fudbalerkom i brkovima alla Mišo Kovač i jedan lik vrlo nelijep koji je uz to još pao s motora i bio sav za ne gledati. a svaki s mačkom da ti pamet stane! ljepo je da postoji mjesto na svijetu gdje svatko može makar na par dana biti mali Djems Bond, mjenjati svaki dan komade, voditi ih na večere sa skupim vinima i pušiti cigaru poslije deserta. A curu je teže ne naći nego pronaći, nedaj bože da ideš sam odmah te sustignu. pa smo gledali kako su ganjale neke sramežljive dečke koji nisu htijeli cure, stave im svoje ruke u njihovi al ovi se nedaju i bježe koliko ih noge nose.

poslastica za prave gurmane - prženi kukci

još bolje - prženi crvi!

neki dan smo naletijeli opet na neko proštenje - bilo hrpa štandova sa hranom i reko idemo probati nešto novo. i taman sam bio u dvojbi dal crvi ili kukci, al kad je ženskica koja ih prodaje počela grickati crveke ko da gricka kokice otišla mi hrabrost i još ih nisam uspio probati. a to je inače veliki specijalitet na sjeveru tajlanda. no jučer sam našao novi favorit - lik na cesti prodaje kokošje pržene nogice (krampe?). to tak blesavo izgleda da se nisam ni snašao ni uspio ih slikati. a ekipica okolo svaki sa jednim kokošjim krampom u ruci gricka kožicu i noktiće! joj, trebao sam reći da oni slabijih želuca ne čitaju ovo.

jedan normalan štand s klopom za kraj!

Prvi nesporazum sa thai hranom, Marija Bistrica i budistički pakao

brodom do grada
ludo voće: dragonfruit - veliko crveno i bijele ploške s crnim točkicama; lamiya - žute lopice koje se gule; rambutan - crveni čupavci

Jučer sam imao prvi nesporazum s thai hranom. Thai hrana me inače oduševljava i bojom, oblikom, mirisom, okusom, svime. Dosta toga što se ovdje jede je kao s druge planete, primjerice imaju desetak vrsta voća koje ne samo da nisam nikad vidio nego nikad nisam ni čuo za njega. I do sad sam svaku novu klopu koja je došla (a trude se na poslu dobavljati klopu koju nisam do sad jeo) super prihvatio, hrabro krenuo u nepoznato i rezultati su bili obavijeni pozitivnim. Ok, nekad malo preljuto i slično, ali ništa to bi obeshrabrilo. No jučer sam se nasukao na nekim knedličkama. Izvana izgleda simpatično, ali kad sam je stavio u usta... iz ljigave knedličke iznenadio me okus raspadnute ribe, slatkoga i još nekog mesa. Par puta sam već sreo taj miris na ulici i bio mi je jako odbojan, al ovdje se pojavio u eksploziji. No nisam iz pristojnosti il neznam točno kojeg razloga odmah to ispljunuo nego sam polako žvakao dok se nije dovoljno usitnilo da progutam. Mislim da ovo nebi ni onaj Davor Butković sa silikonskim usnama bolje opisao.
Narada Maha Thero relikvija
U nedelju počinje budistički praznik, kad se redovnici zatvaraju u svoje samostane na tri mjeseca. Tako su u gradu štandovi sa svetim knjigama, relikvijama i sličnim stvarima kao kad bude kod nas proštenje u Mariji Bistrici. I oko velikog trga postavljeno je stotinjak velikih zvona. Uzmeš batić pa ideš u krug i udaraš! Skompali smo se tamo s redovnikom sa Šri Lanke koji sam je dao milost da dotaknemo relikviju gdje se čuva Budina kost. U Tajlandu se inače prakticira Theraveda budizam, klasičniji oblik koji se drži prvih najranijih budističkih učenja. No, nevjerojatno je kolika je sličnost sa kršćanstvom, primjerice ta fora sa relikvijama Bude i svetaca. Zatim, poštuju se neki stari učitelji kao što se kod nas poštuju sveci, nose se njihove slike u novčaniku i moli ih se za pomoć. Najzanimljivije je što je čak koncept slika pakla prodreo iz hinduizma u ovo podneblje – nevjerojatni prikazi užasa i muka na tragu Hieronymusa Boscha. No ipak ima ta jedna velika razlika koja se osjeti u doticaju s ljudima – svi se smiju, nisam još nikad vidio nikog ljutog ili bijesnog, otvoreni su, ponizni i dobrodušni kao dijeca.



put zvona Važnost duhovnosti se ovdje osjeti na svakom koraku, ne samo neke propisane duhovnosti (ko kod nas odlazak u crkvu) nego u svakodnevnom životu. Tako mi u prvih tri minute razgovora profesorica s fakulteta priča kako je sanjala da prolazi čamcom po nekom jezeru ispred samostana da joj dolazi žena sa obale i moli je da postavi ovdje kip Bude. I nakon tri dana joj stvarno dođe slična žena i zamoli je za pomoć da postavi kip Bude u njezinom selu. Otišla je to vidjet, i kaže – sve je prepoznala iz sna i sad organizira ceremoniju da se tamo postavi taj kip.
wat, pogled kroz prozor

noćni pogled na rijeku

robertuegiptu postaje robertutajlandu!

ekipica s posla

hajdi hou, sto bi reko Mr Henki iz South Parka!

Hajdi hou iz Bangkoka gdje provodim svoj već četvrti dan u Tajlandu. Radim ovdje u tajlandskom HEP-u i bit ću ovdje još sljedeća dva i pol mjeseca. Nisam sam, Ivana mi pravi društvo i bavi se koječim dok ne dođem s posla.

Tajland... stigao sam baš u vrijeme monsuna. što zapravo znači da se u bilo kojem momentu vrijeme može naglo pogoršati i kreće oluja. evo kako to izgleda - šetamo gradom Ivana i ja kad odjednom ko da nešto ne valja - zrak postaje kao da dišeš vodu, gust i naelektriziran. ljudi koji drže štandove se ustrče, vade najlone i pokrivaju sve, odjednom krene muving na sve strane.. i dok se ni ne snađeš grmi sjeva i lije pljusak. sjedneš u kafić i ako si sretan za 20 minuta ako nisi za 2 sata sve se razilazi i opet je ok. i tako svaki dan jednom - dvaput. nije strašno, jedino je većinu vremena oblačno, rijetko vidiš sunce i plavo nebo. to me zapravo najviše smeta. jedna od turističkih meka, ulica Khao san

monsunsko vrijeme na rijeci

a prva asocijacija za tajland je da je ovdje sve poddimenzionirano. tajlandjani su mali ljudi (velikog srca ali mali rastom), ko štrumfovi su. ponekad se osjecam ko u barbi kućici, dodjes na vece ko da si došao u vrtić na vece. na radnom stolu na kojem radim sam zadnji put radio u prvom osnovne. neki dan sam ušao u posebno niski autobus - nisam mogao vjerovati da mi je krov već do ramena. ništa, sagneš glavu ko žirafa i čekaš da prođe. a tek štandovi na ulici... nekoliko sam već odnio glavom. koji puta je to metalna šipka koja drži nadstršnicu i onda mi sve zazvekne u glavi.

jedan od nekoliko stotina wat-ova (samostana) u Bangkoku
jedino buda nije poddimenzioniran

a na poslu su me primili fantastično. prvi dan su me vodili po svim odjelima, upoznao sam valjda tisuću ljudi. ovdje se svi smiju, smješkaju, nisam još nikog ljutog il namrgođenog vidio. a firma je ko iz crtića, ovdje u prostoru par zgrada radi preko 10,000 ljudi. postoje posebni busevi koji ih ujutro dovedu na posao i točno u 4 sata svi idu kući (niko nije čuo za prekovremeno) i opet ih je sve puno traže svoje autobuse. kako ovdje jako vole kralja tako svi nose žute majce na posao (ponedjeljkom je to kao obavezno a drugim danima ko hoće al skoro svi nose). nosim i ja, kad sam došao odma prvi dan dobio sam 5 žutih mjaci da imam ponedjeljak-utorak-srijeda itd. svaki dan jedemo thai hranu, koja je fantastična. iako dosta začinjena, već sam počeo mirisati na thai hranu. pitaju me šta bi ja jeo taj dan i onda to jedemo svi na poslu - donesu nam u ured. a kako sam im strašno zanimljiv kao bjelac i stranac tako su stalno oko mene. paze me ko cara, ako neko vidi da sam popio čašu pepsija stiže nova, s puno leda i s omotanom maramicom oko čaše da mi ne bude hladno držat za ruke.

današnji ručak

e mogao bi ja još sad pričat svašta, kakvu prefinu hranu jedemo, o prženim žoharima koji su Ivani jednu večer ubili apetit, o masaži stopala na kojoj smo bili i tako dalje, al o tom potom.

pogled s rijeke

sovagdi -krap!