Na Velebitu

- Na Zavižanu je snježna mećava i magla, pojačava bura. Nije šala - javlja Ante, legendarni domar na Zavižanu. I šta sad? Ništa idemo do Krasna pa ćemo već nešto smisliti. Tako je i bilo. Našli smo se s Josom, rendžerom Velebitskog Nacionalnog Parka, ostavili aute u Krasnom da nam ih snijeg ne zatrpa i krenuli prema planinarskom domu/skloništu Apatišanu (čije ime nikako da zapamtimo).
Pureći but s krumpirima i kobasama ispod peke koju je donirao Jabuka Žare s Begovače

Pokraj peći Maca sijela...

U domu smo sreli par velikih zaljubljenika u Velebit. Kruno nam priča kako je došao ovdje prije 5 godina i tu našao svoj dom. Provede na Velebitu i preko 8 mjeseci lutajući šumama i špijunirajući vukove, medvjede, ptice, slika ih, te o tome piše reportaže za National Geographic i slične novine. Ante Plavac (alias Jabuka) vlasnik je planinarskog doma Begovače do kojeg se i nije moglo zbog snijega, a iz sjedeće pozicije, pijući rakiju rukovodio je kuhanjem seljačke juhe od luka i krumpira te pečenjem purećeg buta ispod peke. Prava šteta da čovjek koji toliko voli jesti ima giht, samo nas je gledao dok nam je mast curila niz bradu. Amigo je uz pomoć Velebita, molitve i dijete sokovima pobjedio rak, a Ilija vodi velebitski paraglide klub. Kažu, nema u Zagrebu sreće ni mira kao na Velebitu. U planinarskim skloništima uvijek sretneš takve drage ljude zbog kojih još i više cijeniš Velebit. Ako ih jednom više nebude, ako ostanu samo ljudi iz gradova kojima su dva i dva četiri i kojima je Velebit super mjesto tek za team building vožnjom đipova, za travaricu i okretanje janjca na kolcu, ako ostanu samo ljudi kojima je Velebit super mjesto za termoelektrane, za žičaru koja te dovede do vrha da vidiš panoramu i odvede dolje, za eventualno skijalište, e jebi ga tad ljudi koji vjeruju kako je čovjek tek dio cijeline, prirode od koje se ne smije odvajati gube svoj najvažniji hram u Hrvatskoj.

Dom na Apatišanu rano ujutro
Nježan izlazak Sunca
Pičimo ko Prstenova družina
Drugi dan je počeo s izlaskom sunca na vedrom nebu. Lijep dan - svima osmijeh na licu. Krenuli smo preko Jezera do Krasna i usput nailazili na medvjeđe tragove. Kruno kaže da ne idu spavati jer još uvijek imaju dosta za jesti (lovci ostavljaju hranu po šumi za divljač) i tek kad snjeg sve pokrije i ne nađu dovoljno hrane otići će na zimski san. Na jednom mjestu medvjed je taman prošao istim smjerom i uprtio snijeg, pa smo išli njegovim stopama. No kako to često bude ovdje, priroda je pokazala i svoje surovo lice. Pokazao se kumulonimbus koji je postajao sve veći i tamniji i za dvadeset minuta lijepi sunčani dan pretvorio se u crne oblake i surovi hladni vjetar.

Taman smo i izgubili smijer (sljediš kolce zabijene u zemlju koji negdje fale), no uz kartu, kompas i Sinkija koji je našao nedostajući kolac opet smo bili usmjereni. A tko je usmjeren, taj piči dalje.
Ni u Narniji nije bilo tako lijepo Medvjed prošao prije nas!

U dolini Neretve

Pogled sa sela Krvavac na Neretvu, i s Neretve na Krvavac

Dolina Neretve je kao posebna, plava oaza. Lijepa, pomalo divlja, plodna... Ljudi su sirovi, no kad ih pobliže upoznaš čini se da je to možda štit prema strancima koji bi mogli shvatiti kako se ovdje lijepo živi, koliko je ovdje sve rodno i koji bi jednog dana u masovnom valu mogli kolonizirati njihovu oazu. Autocesta se približava, i dok joj se ljudi raduju i iščekuju je, isto tako je se malo i pribojavaju. Jedini razlog zašto u ovom kraju ima tako malo turista je prometna nepovezanost zbog koje je dolina Neretve samo još onih sat-dva do Dubrivnika.

Ušće Neretve. Ribiči, duge pješčane plaže, mirno more, galebovi...

Mi smo se zaputili na Neretvu sa Zdencom. Razlog nam nije trebao, al da bi ga svejedno imali za alibi došli smo očistiti kućicu u Krvavcu i u berbu mandarina. Berba je na kraju bila tek da se naučimo brati mandarine, al su nas zato lijepo toplo vrijeme i blizina mora omamili. Noćili smo kod prijatelja iz Pakraca koji su nas ugostili ko kraljeve. Dok se kućica ne uredi pa da se može tamo spavati!

Za kućicu mještani kažu da potječe vjerojatno iz početka 18. stoljeća, a možda i iz kraja 17. stoljeća
Stubište koje se veže na ulaz u prvi kat Berba mandarina u Blacama kod super domaćina
Pun gepek mandarina!

Umjesto epiloga

Đir tuktukom prije polaska

Šok povratka u vlastitu zemlju nekad je i veći od šoka kad stigneš u novu, stranu zemlju. Na aerodromu u Zagrebu poznata lica prijatelja, al ko da smo stigli u Norvešku – vani je hladno, sterilno, tiho, bez mirisa… Čisti minimalizam na koji nisi navikao. Hodaš ulicom a nitko te ne primjećuje, mali ljudi-roboti zuje okolo u svojim filmovima. Nitko se ne smiješi, zabrinuta lica, ljudi se ponovno ljute zbog sitnica. Ko što je rekao frend Roman nakon povratka iz Tajlanda – šokiraš se kad skužiš koliko smo nadrkan narod. I tako, kad se fizički vratiš s putovanja, tek si na pola puta. Ostaje još unutrašnje putovanje. Noću kad sanjaš, vraćaš se u zemlje iz kojih si stigao, potrebno je neko vrijeme da se stvari u tvojoj glavi iznova poslože.


U busu

Opet u Bangkoku

Nakon Laosa, noćni vlak nas je odbacio do Bangkoka. Kao da smo stigli doma – sve nam je poznato, čak smo se i smogu radovali. A u Bangkoku opet sto čuda. U tijeku je bio Vegetarijanski festival – fešta koja traje u kineskoj četvrti kad se deset dana jede samo vegetarijanska hrana. Ivana kao pravi vegetarijanac je došla na svoje, a i ja sam guštao. Ulice kineske četvrti tad su pune ljudi i uličnih štandova, a zastavice žute boje govore kako se ovih dana tamo ne priprema meso.

Kineska četvrt
Juhica od četiri vrste kineskih gljiva

Sukiyaki je u originalu japansko jelo, al naravno tajlanđani imaju svoju varijantu. Čim se više ljudi nađe tim je zabavnije – sjednu u krug oko velikog lonca u kojem kipi voda i onda unutra ubacuju na kuhanje ono što će jesti. Uroniš i malu mrežicu u koju utrpaš komadiće ribe, mesa, tofua, meduze i šta god hoćeš i za par minuta kako bude kuhano tako vadiš van i klopaš. Bili smo na večeri s ekipom s posla i toliko smo se smijali da bih najradije otvorio tako nešto u Zagrebu. No, gazda restorana kaže da tako nešto ne bi nikad uspjelo na Zapadu – kao prvo ameri bi se opekli jer je sve vruće i onda bi tužili restoran. Ako se i ne bi opekli, jeli bi nedovoljno kuhano, oboljeli bi i onda opet tužili restoran.

Sukiyaki!

Skočili smo i do Pin, naše učiteljice masaže. Prvi puta da smo je našli skoro pa ljutu. Taman je bio neki švabo na masaži i pitao jel bi mogla erotska masaža, a kako Pin ne voli švabe koji pitaju za erotsku masažu nije dobro prošao. Pekli smo i jedan dan palačinke na poslu. Kupili i Nutelu da ljudi probaju. I je, bilo im je fino, al su na kraju ipak odustali od Nutele i palačinke mazali chilli sosom. No chilli, no fun.

Na zadnjem satu masaže, istežem Tiama

Torta za oproštaj

Garland - lančići cvijeća za poklon duhovima auta, kuće ureda, motora...

Ekipa s posla nas je ispratila do aerodroma, a Aeroflotov zrakoplov tipa Iljušin izbacio u Moskvu. Ivana u kratkim hlačama i sandalama, a u Moskvi nula stupnjeva i mijenjaju se pljusak i snijeg. Odustali smo od Crvenog Trga i lijepo ostali spavati na aerodromu. To nam je već treća noć provedena na aerodromu, i sad imamo toliko iskustva s time da razmišljamo napisati Vodič za spavanje na aerodromu.

Kambodža - redovnici tovare pijesak sa plaže

Redovnici u Laosu

Laos

Veliki Buda u loaškom stilu

Laos je zemlja opuštenih i zadovoljnih ljudi gdje se osmijeh ne skida s lica ni kad se odlazi na spavanje. Jedan od glavnih razloga je prihvaćanje karme. Ljudi smatraju da su rođeni tu di jesu kao rezultat vlastitih aktivnosti iz prethodnih života, dio su velikog plana pa nema smisla da se brinu i zamaraju s budućnošću. I tako hodaš ulicom i dešava se nešto nevjerojatno – nitko te ne cima da sjedneš u njegov taksi, da kupiš njegov proizvod, da makar udijeliš dolar! Ljudi žive prepušteni vlastitoj sudbini i ne trude se ništa mijenjati. Rezultat je nevjerojatno opuštena atmosfera, kao stvorena za odmor. S jedne strane je šteta što Laos nema more pa to turisti nikad neće otkriti, a s druge strane super što Laos nema more pa to turisti nikad neće otkriti.

Busevi su kao iz filma "Ko to tamo peva"

Život na selu - kućice su od drveta a krovovi od slame, blizu je uvijek rijeka, jezero il makar lokva vode (zbog ribe, riže, transporta)

Svi su čuli za Vijetnamski rat, za Crvene Kmere i Pola Pota, za vojnu huntu u Burmi. Zato je teško vjerovati da je najbombardiranija zemlja u povijesti ratovanja upravo Laos. Pravo čudo. I pravi primjer medijske manipulacije da to nitko ne zna. U pokušaju da zaustave prodor komunizma iz Vijetnama, ameri su u devet godina na Laos bacili više bombi nego je bačeno u cijelom svijetu za vrijeme drugog svjetskog rata – pola tone eksploziva po glavi stanovnika! Ili slikovito opisano, kao da je svakih osam minuta avion ispustio sav svoj teret bombi i tako svakih osam minuta kroz devet godina ratovanja! Najbolja stvar je kako ameri nikad nisu službeno potvrdili da su uopće sudjelovali u tom ratu – naime, potpisom Ženevske konferencije Laos je proglašen neovisnom zemljom i sva strana vojska trebala je napustiti državu. Vijetnamci nisu ni pokušavali sakriti svoje prisustvovanje u Laosu dok su ameri svoju vojsku obukli u civilnu odjeću i poslali ih tamo kao izaslanike nevladinih mirovnih organizacija. Tako su američki piloti bombardirali Laos u trapericama i kariranim košuljama. Dakle, pošto nema vojske, nema ni rata. Da bi stvar održali tajnom, ameri su osnovali 50-tak tajnih gradova koji nikad nisu bili upisani u kartama. Jedan od tih gradova je taj moment bio drugi najveći grad u Laosu, al službeno nikad nije postojao. Još bolje, pristup je i dan danas zabranjen! Kako rat službeno nikad nije postojao, tako nitko ne zna koliko ljudi je stradalo. Kad su se povukli iz Vijetnama, ameri su se povukli i iz Laosa, prepustivši suborce, 30,000 pripadnika plemena Hmong koje su obučili za borbu, novoj komunističkoj Laoskoj vladi. Oni koji su se spasili bijegom u Tajland se još dan danas vraćaju kao povratnici.
Krov od slame treba obnavljati svakih godinu - dvije jer u kišnoj sezoni trava strune

Djeca za kućne ljubimce najrađe imaju majmunka. Sony Playstationa 3 nema valjda nitko.

Pecanje mrežom

Laos je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, ali za razliku od primjerice Kambodže ovdje se ljudi time ne opterećuju. Osim cesti koji spajaju glavne gradove, sve ostalo se svodi na blatni poljski put koji se u sezoni monsuna pretvara u močvaru pa za stići bilo kamo treba po par dana. Mi se zaželjeli džungle, a kako smo čuli da je neki lik zamislio ekoturizam u džungli pošli smo vidjeti kako to izgleda. Put do tamo je već bio prava avantura – prvo sjedaš u autobus koji je još u vrijeme snimanja filma „Ko to tamo peva“ bio rashodovaniji od onog firme Krstić, a kad te bus iskrca u selu tražiš nekog s čamcem da te još povede rijekom pola sata –sat nizvodno. Kad smo stigli imali smo kaj za vidjeti – par bungalova na granici između rijeke i džungle. Gostiju već nije bilo danima, pa su nam se domaćini vrlo obradovali. Prelijepo mjesto, ali ti je odmah jasno da si u džungli. U pet minuta smo sreli i zmiju i gušterčinu i tarantulu. Od horde komaraca željnih naše krvi nismo se nikako uspjeli spasiti. A najgori su mravi – jedan me ugrizao za nogu i boljelo me gore nego da me pas ugrizao. Pravi su gospodari džungle, kad napadnu neku životinju rastave je za par minuta.

Sve je lijek - trave, korijeni, rogovi, kosti, sušeni gušteri...
Omiljena zabava za večernji izlazak - ako pogodiš balon sa sve tri strelice pikada imaš piće Redovnici rade nove Bude od betona

Baš smo se nauživali i odmorili u Laosu. Ne ide se tamo nešto gledati ili razgledavati, sjedneš na Lao-Beer ili sladoled u gradskom parku i gledaš, upijaš. Mogli bi oni to naplaćivati premorenim menadžerima sa zapada. Umjesto u wellnes, posjednu ih tamo u taj mir i puste ih da se sinkroniziraju s laoskom valnom duljinom moždane frekvencije. Al bojim se da bi ti menadžeri dobili sto ideja kako zaraditi novce na tim ljudima i da bi sve na kraju upropastili.

Djeca poziraju pred kišu
U đungli mravi su gospodari svega - razmontiraju skakavca za par minuta Romantika za kraj - zalazak sunca na rijeci