Laos

Veliki Buda u loaškom stilu

Laos je zemlja opuštenih i zadovoljnih ljudi gdje se osmijeh ne skida s lica ni kad se odlazi na spavanje. Jedan od glavnih razloga je prihvaćanje karme. Ljudi smatraju da su rođeni tu di jesu kao rezultat vlastitih aktivnosti iz prethodnih života, dio su velikog plana pa nema smisla da se brinu i zamaraju s budućnošću. I tako hodaš ulicom i dešava se nešto nevjerojatno – nitko te ne cima da sjedneš u njegov taksi, da kupiš njegov proizvod, da makar udijeliš dolar! Ljudi žive prepušteni vlastitoj sudbini i ne trude se ništa mijenjati. Rezultat je nevjerojatno opuštena atmosfera, kao stvorena za odmor. S jedne strane je šteta što Laos nema more pa to turisti nikad neće otkriti, a s druge strane super što Laos nema more pa to turisti nikad neće otkriti.

Busevi su kao iz filma "Ko to tamo peva"

Život na selu - kućice su od drveta a krovovi od slame, blizu je uvijek rijeka, jezero il makar lokva vode (zbog ribe, riže, transporta)

Svi su čuli za Vijetnamski rat, za Crvene Kmere i Pola Pota, za vojnu huntu u Burmi. Zato je teško vjerovati da je najbombardiranija zemlja u povijesti ratovanja upravo Laos. Pravo čudo. I pravi primjer medijske manipulacije da to nitko ne zna. U pokušaju da zaustave prodor komunizma iz Vijetnama, ameri su u devet godina na Laos bacili više bombi nego je bačeno u cijelom svijetu za vrijeme drugog svjetskog rata – pola tone eksploziva po glavi stanovnika! Ili slikovito opisano, kao da je svakih osam minuta avion ispustio sav svoj teret bombi i tako svakih osam minuta kroz devet godina ratovanja! Najbolja stvar je kako ameri nikad nisu službeno potvrdili da su uopće sudjelovali u tom ratu – naime, potpisom Ženevske konferencije Laos je proglašen neovisnom zemljom i sva strana vojska trebala je napustiti državu. Vijetnamci nisu ni pokušavali sakriti svoje prisustvovanje u Laosu dok su ameri svoju vojsku obukli u civilnu odjeću i poslali ih tamo kao izaslanike nevladinih mirovnih organizacija. Tako su američki piloti bombardirali Laos u trapericama i kariranim košuljama. Dakle, pošto nema vojske, nema ni rata. Da bi stvar održali tajnom, ameri su osnovali 50-tak tajnih gradova koji nikad nisu bili upisani u kartama. Jedan od tih gradova je taj moment bio drugi najveći grad u Laosu, al službeno nikad nije postojao. Još bolje, pristup je i dan danas zabranjen! Kako rat službeno nikad nije postojao, tako nitko ne zna koliko ljudi je stradalo. Kad su se povukli iz Vijetnama, ameri su se povukli i iz Laosa, prepustivši suborce, 30,000 pripadnika plemena Hmong koje su obučili za borbu, novoj komunističkoj Laoskoj vladi. Oni koji su se spasili bijegom u Tajland se još dan danas vraćaju kao povratnici.
Krov od slame treba obnavljati svakih godinu - dvije jer u kišnoj sezoni trava strune

Djeca za kućne ljubimce najrađe imaju majmunka. Sony Playstationa 3 nema valjda nitko.

Pecanje mrežom

Laos je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, ali za razliku od primjerice Kambodže ovdje se ljudi time ne opterećuju. Osim cesti koji spajaju glavne gradove, sve ostalo se svodi na blatni poljski put koji se u sezoni monsuna pretvara u močvaru pa za stići bilo kamo treba po par dana. Mi se zaželjeli džungle, a kako smo čuli da je neki lik zamislio ekoturizam u džungli pošli smo vidjeti kako to izgleda. Put do tamo je već bio prava avantura – prvo sjedaš u autobus koji je još u vrijeme snimanja filma „Ko to tamo peva“ bio rashodovaniji od onog firme Krstić, a kad te bus iskrca u selu tražiš nekog s čamcem da te još povede rijekom pola sata –sat nizvodno. Kad smo stigli imali smo kaj za vidjeti – par bungalova na granici između rijeke i džungle. Gostiju već nije bilo danima, pa su nam se domaćini vrlo obradovali. Prelijepo mjesto, ali ti je odmah jasno da si u džungli. U pet minuta smo sreli i zmiju i gušterčinu i tarantulu. Od horde komaraca željnih naše krvi nismo se nikako uspjeli spasiti. A najgori su mravi – jedan me ugrizao za nogu i boljelo me gore nego da me pas ugrizao. Pravi su gospodari džungle, kad napadnu neku životinju rastave je za par minuta.

Sve je lijek - trave, korijeni, rogovi, kosti, sušeni gušteri...
Omiljena zabava za večernji izlazak - ako pogodiš balon sa sve tri strelice pikada imaš piće Redovnici rade nove Bude od betona

Baš smo se nauživali i odmorili u Laosu. Ne ide se tamo nešto gledati ili razgledavati, sjedneš na Lao-Beer ili sladoled u gradskom parku i gledaš, upijaš. Mogli bi oni to naplaćivati premorenim menadžerima sa zapada. Umjesto u wellnes, posjednu ih tamo u taj mir i puste ih da se sinkroniziraju s laoskom valnom duljinom moždane frekvencije. Al bojim se da bi ti menadžeri dobili sto ideja kako zaraditi novce na tim ljudima i da bi sve na kraju upropastili.

Djeca poziraju pred kišu
U đungli mravi su gospodari svega - razmontiraju skakavca za par minuta Romantika za kraj - zalazak sunca na rijeci