utorak, 18. ožujka 2008.

Beograd

Dok jedem sirnicu i pijem jogurt, slušam stihove Balaševića kako prodire iz kuhinje restorana... U Beogradu sam!

Kad god dolazim u Beograd, imam svoj mali ritual, popis omiljenih stvari i jedva čekam da krenem s njima. Palačinka s nutelom, višnjom i plazma keksima, posjeti knjižarama dok mi se od gledanja u knjige ne zavrti u glavi, ispijanje kafe dok gledam ljude, Kalemegdan i pogled na spoj Dunava i Save, susret sa starim prijateljima uz Nikšićko pivo u Skadarliji, leskovačka pljeskavica s ulice, riblja čorba na splavi na Dunavu... Toliko toga, a nikad dovoljno vremena za sve! Grad koji ima rijeku blažen je, a Beograd ima dvije rijeke, i to kakve! Donijele su strujanje energije zbog kojih i u najtiše doba noći imaš dojam da se ovdje stalno nešto događa. Smješten na idealnoj lokaciji, Beograd ima i nešto od grandioznosti kraljevskih aleja i zgrada koje prekrivaju cijele blokove, od ostataka SFRJ i njenih simbola koji sad zjape prazni i besmisleni kao i ideja Jugoslavije kojoj se danas svi smiju a nekad su se zaklinjali u nju.
Najveći pravoslavni hram, Sv. Sava
Šumadijski rok-end-rol na frulama

I svaki puta čekam da vidim kako grad napreduje, no korak naprijed, natrag dva. Mislim da ludilo i depresija nikad nisu bili izraženiji nego danas, nakon Kosovskog proglašenja nezavisnosti. Sva tri razbijena MacDonaldsa u centru grada govore o prelasku preko one nevidljive crte nakon koje građani postaju divlja rulja napaljena politikom. Prolupavanja su na svakom koraku, ovdje nije lako ostati «normalan», s odmakom. Praktički ne postoji umjerena struja. Oni koji streme Europi gotovo se gnušaju na sam spomen srpstva, srpskog ponosa, Kosova i sličnog, ti simboli cementiraju ih na mjestu. Drugi koji se pozivaju na srpski nacionalni ponos gnušaju se Europe, poistovjećujući je sa homoseksualnim brakovima, dekadentnim društvom, drogom i bezosjećajnim kapitalizmom. I upravo to nedostaje Srbiji, ujedinjenje srpskog nacionalnog identiteta i odlučnosti da se ide dalje, van iz izolacije, u novo doba od kojeg se nemožeš skrivati. «Nedam im da mi zajebu još četiri godine života» kaže Dušan, «jebo te, mi da bi otišli u Austriju trebamo mjesec dana čekati na vizu, ko da smo iz Kameruna»...


Radikali kažu da EU nisu bolji život, više radnih mjesta, putovanja po svijetu i viši standard, već sekte, narkomanija, homoseksualni brakovi i Srbija bez Kosova i Metohije
U krčmi starog turskog stila pili smo najbolje rakijice iz čokančeta: klekovača, dunja, kajsija, kruška...

U hotelu u kojem sam odsjeo, svako jutro se nalazilo četvoro penzionera i dok bih doručkovao gledao bih kako guštaju popiti kafu u hotelu kao gospoda. Primjetio sam da im konobar računa samo dvije kafe. Oni njega zovu doktorom i direktorom, a on njih generalima i gospodom. U vrijeme malih penzija kafa u hotelu je vrhunski luksuz i prestiž. Frendovi koji rade kao asistenti na faksu primaju plaću 1800kn. Ni njihovi profesori ne stoje puno bolje, s 3600kn mjesečno u Beogradu koji je prešišao Zagreb po cijenama. Najbolje žive konobari i tezgari koji krijumčare robu na pijaci. Piratski CD-i se hrabro prodaju na svim glavnim ulicama, cigani voze stari papir na frezama s prikolicama, curke su sređene kao za maturalni ples a biti sponzorušom nije lak zadatak uz toliku konkurenciju. Sjeli smo u jedan od kafića «silikonske doline» koja se ne zove tako zbog čipova, nego plavokosih klonova dobro pofutranih silikonom. Sve zgodne i sve iste, i sve polako cuclaju cugu dok ne stigne neki sponzor.

Sva tri mekdonaldsa u centru još su razbijena
Generalštab se duri još od NATO bombardiranja
Odmah uz centar grada osnovali su i Romi svoja naselja - ovo izgleda gore nego u Siriji il Kambođi.
Volim Beograd, grad ima strašan šarm i čeka na svoj trenutak, da prevlada građanski duh, zbaci serjobere i bezumlje, a umjesto beznađa i depresije da ponovno prevlada dobra vibracija velikog grada.

Plan B


Plan B je magazin na koji sam prije koji mjesec slučajno naletio. Ne reklamiraju se, nego se oslanjaju na usmenu predaju da bi doprli do čitatelja. Sadržajom najviše podsjećaju na... teško je reći. Wired (od stranih) ili Nomad (magazin kreativaca koji je nažalost ugašen). Dosta tema tiče se novosti koje se dešavaju u internet svijetu. Ali ima tu još i svega drugoga.
Zašto ja to sad vama govorim?
Jedan od razloga je što sam igrom slučaja počeo surađivati u oblikovanju časopisa, i tako u broju od ožujka možete pročitati moj putopis nastao putovanjem poprijeko Tanzanije od prije godinu i pol dana. Ima tu svega, uspon na Kilimanjaro, safari, Masaai, crne glazbe... Trk na kiosk po više!
Par neobjavljenih fotki u časopisu:
Pogled na Kilimanjaro iz Moshija
Uspon na Kili
Vidi mač!