Dok jedem sirnicu i pijem jogurt, slušam stihove Balaševića kako prodire iz kuhinje restorana... U Beogradu sam!Kad god dolazim u Beograd, imam svoj mali ritual, popis omiljenih stvari i jedva čekam da krenem s njima. Palačinka s nutelom, višnjom i plazma keksima, posjeti knjižarama dok mi se od gledanja u knjige ne zavrti u glavi, ispijanje kafe dok gledam ljude, Kalemegdan i pogled na spoj Dunava i Save, susret sa starim prijateljima uz Nikšićko pivo u Skadarliji, leskovačka pljeskavica s ulice, riblja čorba na splavi na Dunavu... Toliko toga, a nikad dovoljno vremena za sve! Grad koji ima rijeku blažen je, a Beograd ima dvije rijeke, i to kakve! Donijele su strujanje energije zbog kojih i u najtiše doba noći imaš dojam da se ovdje stalno nešto događa. Smješten na idealnoj lokaciji, Beograd ima i nešto od grandioznosti kraljevskih aleja i zgrada koje prekrivaju cijele blokove, od ostataka SFRJ i njenih simbola koji sad zjape prazni i besmisleni kao i ideja Jugoslavije kojoj se danas svi smiju a nekad su se zaklinjali u nju.
Najveći pravoslavni hram, Sv. Sava
Šumadijski rok-end-rol na frulama I svaki puta čekam da vidim kako grad napreduje, no korak naprijed, natrag dva. Mislim da ludilo i depresija nikad nisu bili izraženiji nego danas, nakon Kosovskog proglašenja nezavisnosti. Sva tri razbijena MacDonaldsa u centru grada govore o prelasku preko one nevidljive crte nakon koje građani postaju divlja rulja napaljena politikom. Prolupavanja su na svakom koraku, ovdje nije lako ostati «normalan», s odmakom. Praktički ne postoji umjerena struja. Oni koji streme Europi gotovo se gnušaju na sam spomen srpstva, srpskog ponosa, Kosova i sličnog, ti simboli cementiraju ih na mjestu. Drugi koji se pozivaju na srpski nacionalni ponos gnušaju se Europe, poistovjećujući je sa homoseksualnim brakovima, dekadentnim društvom, drogom i bezosjećajnim kapitalizmom. I upravo to nedostaje Srbiji, ujedinjenje srpskog nacionalnog identiteta i odlučnosti da se ide dalje, van iz izolacije, u novo doba od kojeg se nemožeš skrivati. «Nedam im da mi zajebu još četiri godine života» kaže Dušan, «jebo te, mi da bi otišli u Austriju trebamo mjesec dana čekati na vizu, ko da smo iz Kameruna»...
Radikali kažu da EU nisu bolji život, više radnih mjesta, putovanja po svijetu i viši standard, već sekte, narkomanija, homoseksualni brakovi i Srbija bez Kosova i Metohije
U krčmi starog turskog stila pili smo najbolje rakijice iz čokančeta: klekovača, dunja, kajsija, kruška...
U hotelu u kojem sam odsjeo, svako jutro se nalazilo četvoro penzionera i dok bih doručkovao gledao bih kako guštaju popiti kafu u hotelu kao gospoda. Primjetio sam da im konobar računa samo dvije kafe. Oni njega zovu doktorom i direktorom, a on njih generalima i gospodom. U vrijeme malih penzija kafa u hotelu je vrhunski luksuz i prestiž. Frendovi koji rade kao asistenti na faksu primaju plaću 1800kn. Ni njihovi profesori ne stoje puno bolje, s 3600kn mjesečno u Beogradu koji je prešišao Zagreb po cijenama. Najbolje žive konobari i tezgari koji krijumčare robu na pijaci. Piratski CD-i se hrabro prodaju na svim glavnim ulicama, cigani voze stari papir na frezama s prikolicama, curke su sređene kao za maturalni ples a biti sponzorušom nije lak zadatak uz toliku konkurenciju. Sjeli smo u jedan od kafića «silikonske doline» koja se ne zove tako zbog čipova, nego plavokosih klonova dobro pofutranih silikonom. Sve zgodne i sve iste, i sve polako cuclaju cugu dok ne stigne neki sponzor.
Sva tri mekdonaldsa u centru još su razbijena
Generalštab se duri još od NATO bombardiranja
Odmah uz centar grada osnovali su i Romi svoja naselja - ovo izgleda gore nego u Siriji il Kambođi.
Volim Beograd, grad ima strašan šarm i čeka na svoj trenutak, da prevlada građanski duh, zbaci serjobere i bezumlje, a umjesto beznađa i depresije da ponovno prevlada dobra vibracija velikog grada.
