Laos

Veliki Buda u loaškom stilu

Laos je zemlja opuštenih i zadovoljnih ljudi gdje se osmijeh ne skida s lica ni kad se odlazi na spavanje. Jedan od glavnih razloga je prihvaćanje karme. Ljudi smatraju da su rođeni tu di jesu kao rezultat vlastitih aktivnosti iz prethodnih života, dio su velikog plana pa nema smisla da se brinu i zamaraju s budućnošću. I tako hodaš ulicom i dešava se nešto nevjerojatno – nitko te ne cima da sjedneš u njegov taksi, da kupiš njegov proizvod, da makar udijeliš dolar! Ljudi žive prepušteni vlastitoj sudbini i ne trude se ništa mijenjati. Rezultat je nevjerojatno opuštena atmosfera, kao stvorena za odmor. S jedne strane je šteta što Laos nema more pa to turisti nikad neće otkriti, a s druge strane super što Laos nema more pa to turisti nikad neće otkriti.

Busevi su kao iz filma "Ko to tamo peva"

Život na selu - kućice su od drveta a krovovi od slame, blizu je uvijek rijeka, jezero il makar lokva vode (zbog ribe, riže, transporta)

Svi su čuli za Vijetnamski rat, za Crvene Kmere i Pola Pota, za vojnu huntu u Burmi. Zato je teško vjerovati da je najbombardiranija zemlja u povijesti ratovanja upravo Laos. Pravo čudo. I pravi primjer medijske manipulacije da to nitko ne zna. U pokušaju da zaustave prodor komunizma iz Vijetnama, ameri su u devet godina na Laos bacili više bombi nego je bačeno u cijelom svijetu za vrijeme drugog svjetskog rata – pola tone eksploziva po glavi stanovnika! Ili slikovito opisano, kao da je svakih osam minuta avion ispustio sav svoj teret bombi i tako svakih osam minuta kroz devet godina ratovanja! Najbolja stvar je kako ameri nikad nisu službeno potvrdili da su uopće sudjelovali u tom ratu – naime, potpisom Ženevske konferencije Laos je proglašen neovisnom zemljom i sva strana vojska trebala je napustiti državu. Vijetnamci nisu ni pokušavali sakriti svoje prisustvovanje u Laosu dok su ameri svoju vojsku obukli u civilnu odjeću i poslali ih tamo kao izaslanike nevladinih mirovnih organizacija. Tako su američki piloti bombardirali Laos u trapericama i kariranim košuljama. Dakle, pošto nema vojske, nema ni rata. Da bi stvar održali tajnom, ameri su osnovali 50-tak tajnih gradova koji nikad nisu bili upisani u kartama. Jedan od tih gradova je taj moment bio drugi najveći grad u Laosu, al službeno nikad nije postojao. Još bolje, pristup je i dan danas zabranjen! Kako rat službeno nikad nije postojao, tako nitko ne zna koliko ljudi je stradalo. Kad su se povukli iz Vijetnama, ameri su se povukli i iz Laosa, prepustivši suborce, 30,000 pripadnika plemena Hmong koje su obučili za borbu, novoj komunističkoj Laoskoj vladi. Oni koji su se spasili bijegom u Tajland se još dan danas vraćaju kao povratnici.
Krov od slame treba obnavljati svakih godinu - dvije jer u kišnoj sezoni trava strune

Djeca za kućne ljubimce najrađe imaju majmunka. Sony Playstationa 3 nema valjda nitko.

Pecanje mrežom

Laos je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, ali za razliku od primjerice Kambodže ovdje se ljudi time ne opterećuju. Osim cesti koji spajaju glavne gradove, sve ostalo se svodi na blatni poljski put koji se u sezoni monsuna pretvara u močvaru pa za stići bilo kamo treba po par dana. Mi se zaželjeli džungle, a kako smo čuli da je neki lik zamislio ekoturizam u džungli pošli smo vidjeti kako to izgleda. Put do tamo je već bio prava avantura – prvo sjedaš u autobus koji je još u vrijeme snimanja filma „Ko to tamo peva“ bio rashodovaniji od onog firme Krstić, a kad te bus iskrca u selu tražiš nekog s čamcem da te još povede rijekom pola sata –sat nizvodno. Kad smo stigli imali smo kaj za vidjeti – par bungalova na granici između rijeke i džungle. Gostiju već nije bilo danima, pa su nam se domaćini vrlo obradovali. Prelijepo mjesto, ali ti je odmah jasno da si u džungli. U pet minuta smo sreli i zmiju i gušterčinu i tarantulu. Od horde komaraca željnih naše krvi nismo se nikako uspjeli spasiti. A najgori su mravi – jedan me ugrizao za nogu i boljelo me gore nego da me pas ugrizao. Pravi su gospodari džungle, kad napadnu neku životinju rastave je za par minuta.

Sve je lijek - trave, korijeni, rogovi, kosti, sušeni gušteri...
Omiljena zabava za večernji izlazak - ako pogodiš balon sa sve tri strelice pikada imaš piće Redovnici rade nove Bude od betona

Baš smo se nauživali i odmorili u Laosu. Ne ide se tamo nešto gledati ili razgledavati, sjedneš na Lao-Beer ili sladoled u gradskom parku i gledaš, upijaš. Mogli bi oni to naplaćivati premorenim menadžerima sa zapada. Umjesto u wellnes, posjednu ih tamo u taj mir i puste ih da se sinkroniziraju s laoskom valnom duljinom moždane frekvencije. Al bojim se da bi ti menadžeri dobili sto ideja kako zaraditi novce na tim ljudima i da bi sve na kraju upropastili.

Djeca poziraju pred kišu
U đungli mravi su gospodari svega - razmontiraju skakavca za par minuta Romantika za kraj - zalazak sunca na rijeci

Viet Nam

Saigonski motoristi

Bakica u crnom se nakon slikanja smijala jos pola sata

Ubrzo nakon sto smo sisli sa busa u Saigonu (danasnji Ho Chi Min) postalo nam je jasno da ako se brzo ne prilagodimo brzo cemo stradati u Vietnamu. Rijeka motorista i biciklista se prolijeva po cestama, ulicama, parkovima, svuda, i u prvih 15 minuta tri puta smo u zadnji cas izbjegli sudar s nekim od njih. Kad trebas preci cestu dodje ti da places. Voze u svim smjerovima, i izgledaju kao jato pcela koje zuje amo tamo. Nakon sto smo 5 minuta cekali da se cesta isprazni neki stric nas je uzeo za ruku i preveo preko ceste kao da smo djeca il sljepci. Tajna je da se sporo kreces i uspostavis kontakt ocima s vozacima. Iako ti se cini da idu drito na tebe nastavljas dalje. Slicno kao Neo u Matrixu kad izbjegava metke agent Smitha.

Redovnici skupljaju hranu na trznici; najmladji od njih je ljubimac tetki prodavacica i obasipaju ga svime i svacime

Iza zatvorenih vrata

U kineskom budistickom hramu

Vietnam je super zemlja! Ima toliko toga da kad krenes moras se prvo odluciti sta zelis - da li ici u planine i konacno biti malo na hladnom, bacit se na neku tropsku plazu i lijeno cugat shake od manga, muvat se medju planinskim etnickim plemenima, vidjet zivot uz rijeku ili zujat po Saigonu ili Hanoiu. Dan za danom se iznova odusevljavamo. Klinci idu u skolu u pionirskoj uniformi, viori se crvena marama, petokrake i ikone Ho Chi Mina su na svakom koraku... Jako drugacije i od Kambodje i Tajlanda, ljudi nose one slamnate okrugle sesirice i radnicku oblekicu (plave radnicke uniforme), masovno vjezbaju Tai Chi u parkovima, a navecer se uz rijeku skupljaju samo parovi - romantika! Kako je dugo bio francuska kolonija ima i francuski sarm - od arhitekture do baqueta (francuza) koji se prodaju svuda na ulici. Ima cak i kopija Ajfelovog tornja! Ima toliko toga za vidjeti ovdje da je prava steta doci u Vietnam na manje do mjesec dana.

Slike gore: s delte Mekonga

Jedan od najboljih muzeja koje sam ikad posjetio je Ratni muzej u Saigonu. Naravno - o Vietnamskom ratu. Upravo je nevjerojatno vidjeti njihovu stranu price i skuzit koji se cirkus ovdje desavao. Recimo ekperimentalna oruzja i metode mucenja koja su amerikaci koristili, kemikalije kojima su htjeli maknuti djunglu (i uspjeli su - na nekim mjestima i dan danas nista ne raste, otrovi su usli u zemlju i vodu i postotak smrtnosti kod rodjenja je ovdje medju najvisima u svijetu). Foke americkih klinaca-marinaca kako se slikaju s odrubljenim glavama zarobljenika, serch & destroy akcije - usli bi u selo i apsolutno sve spalili i sravnili sa zemljom.

S Easy Ridersima koji su nas vozili po selima u planinama Vietnama

Trznica u planini Ameri su dosli kao najzesca svjetska sila (da bi ratu dali medjunarodni karakter pozvali su jos filipince, australce, novozelandjane i tajlandjane kao saveznike - zvuci poznato?). Odmah su navijestili da ce rat trajati par dana i da ce zemlju vratiti u kameno doba - zvuci poznato? Medjutim stvari nisu tako funkcionirale, trajalo je dok broj americkih zrtava nije dosegnuo preko 50,000 i dok domaca americka javnost nije trazila povlacenje. Irak pokazuje da nisu nista naucili, sve se desavalo na isti nacin. Kako su ameri bombardirali iz zraka, mora i kopna - vjetnamcima je ostalo podzemlje! Sagradili su nevjerojatne sustave podzemnih uskih tunela (tako da ameri nisu mogli uci u njih), prakticki cijele gradove pod zemljom i time izludjivali protivnika. Pojavili bi se nadomak njihove baze, digli nesto u zrak i nestali kao krtice. Ameri su se prvo probali zavlaciti u tunele, al tu ih je mnogo izginulo od postavljenih mina i u vatri. Nakon tog su pokusali sa njemackim ovcarima - al vjetnamci su se poceli prati americkim sapunom i nositi americke uniforme pa su psi bili zbunjeni. Ameri su postajali sve ludji - poceli su bacati seizmicke bombe od 3 tone koje rade krater od 50 metara - time su nanijeli stetu vjetnamcima al su ovi poceli sa jos zescim udarima. Na kraju su ameri izgubili kontrolu i totalno satrli zemlju napalmom i kemikalijama, da vise nista ne raste, da nema hrane koju bi ovi mogli jesti i da nema vode koju bi mogli piti. I poslali buldozdere da sve sravnaju. Vjetnamci su zestoko ginuli al kako ces se boriti s ljudima koji su spremni mjesecima ne ugledati sunce i gladni zivjeti u kanalima duboko ispod zemlje? Nije ni cudo da ih americki PTSP-ovci jos dan danas sanjaju.
Prvo vozac cyclo-a (bicikl-rikse) vozi tebe a onda ti njega malo da se oduzis

Zadnja tri dana smo zapeli u Hoi An-u, simpa mjestu uz more. Prvi dan kad smo stigli najavili su da se blizi tropska oluja i da ce par dana biti uz obalu. Prvo su stakori i razne bube skuzile da ce biti gadno - kad smo stigli bio ih je pun grad. Sjedis vani a oni se motaju naokolo, ti pazis da ti ne dodju bas do nogu. I tad je poceo pljusak i evo ga vec treci dan ne staje. Dio cesta i grada je pod vodom, a ostalo je ok (s tim da kad hodas ti je voda do zgloba). Osim toga Ivanu je nokautirala neka bakterija u zelucu pa odmaramo i cekamo da je prodje - sad je vec ok.

Vjetnamski lijek za sve i svasta - rizino vino u kojem odleze kobre i ostale zmije, skorpioni, vrane, crvi i slicne delikatese. Pije se za dobro jutro, dobar dan i laku noc

Proveli smo dan u delti Mekonga, ogromna zuta rijeka i jedna od najvecih svijetskih delti (bas dan prije nas se ovdje srusio most i poginulo 200 ljudi, glavna vijest u Vietnamu). U sezoni monsuna voda poplavi velik dio kuca, pa se ljudi moraju na nekoliko mjeseci iseliti dok se voda ne povuce. Takodjer, voda proguta ceste i jedini nacin za doci bilo gdje je camac. Nakon tog smo imali "Tko to tamo peva" putovanje autobusom do planina. Voznja do 300km trajala je od ranog jutra do mrkle noci, usput su se s nama vozili deset velikih kutija s pilicima koji su smrdjeli i pipikali cijelo vrijeme. Al isplatilo se. Jos dan danas prepricavamo tu voznju.

Nakon 5 dana pljuskova (tropska oluja) ulice su pune vode. Da bi bilo kuda stigao nema druge nego do koljena u vodu. Stakorci su ludi jer nemaju kuda pa su posvuda!