Posljednji rafting na Dobri

Šezdesetak raftingaša, nekoliko kajakaša i kanuista došlo se oprostiti od rijeke Dobre kakvu su znali. Posljednji spust su organizirali zaljubljenici u Dobru, zbog skorog puštanja u pogon nove hidroelektrane Lešće. Time će se kanjon naše rafting rijeke pretvoriti uskoro u akumulaciono jezero. Već od kad smo izašli iz auta uvukla se neka atmosfera opraštanja, kao da se rastajemo s prijateljima koje vjerojatno više nećemo sresti, a ako ih i sretnemo tada to više neće biti oni nego neki drugi. Kanjon rijeke je već potpuno ogolio – šumari su posjekli raslinje do nove predviđene razine vode. Skiper Krsto priča kako rijeku pamti kao zeleni raj, niske grane drveća kako se nadvijaju nad rijeku.
Spuštanjem niz rijeku nakon nekoliko minuta nailazi se na sigurno najzanimljiviji detalj Dobre – Veliki Buk. Zbog visokog vodostaja rijeke, bilo je upitno da li je Buk prolazan. Čamce smo parkirali na obalu, izašli u rijeku i prehodali do Buka i gledali malo zabrinuto silnu vodu kako se slijeva. Prvi čamac koji je pokušao proći se izvrnuo. Da se mene kao laika pitalo, mi bi ga zaobišli. Ali srećom nije me nitko ništa pitao nego smo sjeli u čamac, dodali gasa veslanjem i uz puno adrenalina krenuli nizvodno. Voda na sve strane, ali prošli smo, nitko nije ispao. Čamac prije nas se prevrnuo pa putem skupljamo promrzle putnike.

Nakon tog početnog „detalja“, sve ostalo se činilo kao mačji kašalj. Svakog tko je potpisao gradnju elektrane na tom mjestu trebalo je pozvati da krene čamcem niz rijeku, da svjedoči ogoljelim kamenim obalama bez ptica i života, da osjeti što je ubio. Voda ima neku svoju energiju i neku svoju priču, voda piči i baš je briga za hidrocentrale. Priroda se prilagođava novim uvjetima. No, čovjek bi se jednog dana mogao naći u situaciji da je svaki kutak zemlje pokorio, uništio divljinu i učinio je dosadno izvjesnom i kultiviranom. Šume se pretvaraju u pravilne drvorede, vodotoci u uređene pedantno ošišane kanale, divlje obale betoniraju. Jedina iskonska priroda će ostati u nekoliko nacionalnih parkova u kojima si kao u muzeju, i ne smiješ sići s ograđene staze. Ali kad do penzije izdvajaš pola plaće za svojih 50 kvadrata betona u gradu, to ti i ne može biti važna briga u životu?

Oslo

Iako je Oslo po mnogočemu jedna od najvažnijih europskih metropola, s druge strane to je tek simpa gradić smješten u fjord. Kao da su ljudi koje zatekneš na ulici slučajno tamo i za par minuta uskoro nestaju iz gradskog središta i već su u prirodi – jedrenju, bicikliranju, planinarenju, plivanju ili po zimi skijanju… S tek nešto iznad pola milijuna stanovnika, Oslo je na jugu Norveške pa je i klima ovdje puno blaža. Na stanici u Oslu (zapravo selu do Osla) me dočekali jarani Azrudin i Srđan, kod kojih sam i prespavao prvu noć. Jorgovani u cvatu, toplo, sunčano, u trenu sam zaboravio na smrzavanja sa sjevera. Usfalilo mi kontakta s našim ljudima pa mi odlično došlo druženje s budućim doktorima nauke iz Sarajeva.

Roštilj u parku


Dr. Azrudin ispituje pogonske karakteristike daljinski upravljanog vozila na vodikove ćelije

Sljedećih par dana sam imao neke poslovne razgovore u Oslu pa sam se preselio u hostel. Kad god idem negdje, privatno ili poslovno, biram hostele. Tu za par minuta upoznaš ljude s kojima već nakon sat dva kao da se poznaješ cijeli život. Na putu, ljudi se lakše otvaraju što odlično dođe u skandinavskim zemljama gdje se s lokalcima teže povezati na prvu loptu. Ovdje je i sa njima lakše. Najviše sam se zbližio s Timom, Englezom s kojim sam dijelio sobu. Tim je napunio šezdesetdrugu, i od nedavno je u mirovini. Kaže, cijeli život je htio proputovati svijet a nikako da krene. Prvo posao, pa je došla obitelj, te ponovno posao, pa unuci… Skupljao je novac na stranu ako jednog dana ipak krene na put, i kad je nedavno dobio mogućnost prijevremene mirovine i odštetu, odlučio je konačno krenuti. Ne zna kud će, ali ne misli se vraćati kući sljedećih nekoliko godina. Pričali smo o putovanjima. Najveći problem kad kasno kreneš putovati kao Tim, je to što se sa starošću ljudi često već po definiciji previše boje svega. Ali, malo po malo i ohrabrit će se i za zemlje trećeg svijeta, putovanje se uči u praksi, čovjek postaje hrabriji i s vremenom dobiva više vjere u sebe i u druge.

Poljski gastebajteri kopali kanalizaciju, a iskopali tenk iz drugog svijetskog!

Pogled s mora na tvrđavu

U Oslu ima fantastičnih muzeja i ko sumanut sam u dva dana obišao njih desetak. Prvo sam navratio u muzej vikinških lađa, na koje bi vikinzi položili plemenite pokojnike zajedno s njihovim konjima, psima i najdražim predmetima te zapalili lađu i pustili je da plovi dok ne izgori. U muzeju je bilo tako nekoliko originalnih lađa koje su igrom slučaja upale u mulj prije nego su do kraja izgorjele. U muzeju Kon-Tikia imao priliku razgledati splav s kojom je Norvežanin Thor Heyerdahl prešao Pacifik, od Južne Amerike do Polinezijskih otoka. Njegovu knjigu gutao sam kao klinac, čitajući pustolovine na putovanju. Svoj muzej ima i brod Fram, najčvršći drveni brod ikad sagrađen, s kojim je ekspedicija Roalda Amundsena osvojila Južni Pol. Brod je dvije zime bio zarobljen u ledu Antarktika, i tek nakon dvije i pol godine se vratio u civilizaciju. Da bi preživjeli hladnoću i toliku izdvojenost, brod je sa sobom morao ponijeti veliki tovar ugljena za ogrjev, a odjeću su naručili od Eskima (tuljanovo krzno). Brod je izložen u muzeju, prelijep je i može se ulaziti u kabine i dočarati kako je to bilo proživjeti dvije i pola godine na njemu. Od ostalih izvrsnih muzeja tu su još i Nobelov muzej mira (Nobel kao Šveđanin je dao Stockholmu čast da dodjeljuje sve njegove nagrade osim mira, koja se dodjeljuje u Oslu), muzej reptila, muzej umjetnosti (sa slikom Krik), otvoreni park-muzej skulptura…
Vikinške lađe

Kon-Tiki

I par slikica guštera i zmija!

O Norvežanima i Hrvatima

U susjedstvu

Jedanaest sati navečer, a vani je još dan. Ludi smo. Malo prije smo pojeli falafele koje sam jutros kupio u iračkom dućanu i prije par minuta Michela je počela raditi limun-tortu. Oko jedan postane koliko toliko mračno, a onda oko dva se ponovno razdanjuje. Dan se rapidno produžuje i poremetio nam se raspored spavanja.

Najdraži kutak Trondheima

Javni bicikli

Dijelim stan u Trondheimu s još troje ljudi, Korejkom Jitshu, Talijankom Michelom i Sergiom iz Mozambika. Multinacionalni miks garantira da nam nije dosadno. Iznova se čudim kako su ljudi isti odakle god bili, te kako su razlike među kulturama minorne. U odnosu na one stvari koje su stvarno bitne. Jitshu ima tek osamnaest godina, i upravo završava fakultet. Nakon osnovne škole odlučila je krenuti direktno na faks, i preskočiti srednju školu. Učila je za prijemni ispit na faksu, položila – i danas se i sama čudi da je preskočila srednju školu. Osim što cijeli dan uči, ujutro radi u McDonaldsu, ide na satove japanskog, satove čitanja Biblije… Nevjerojatno što sve stigne! Michela je upravo razgovarala četiri sata na telefonu. Neki dan je bila sedam sati bez prestanka na liniji s Italijom. Kad je udari nostalgija ne možemo je nikako skinuti s telefona. Sergio je duplo stariji od Jitshu, i završava magisterij. Dosta mu je Norvežana i jedva čeka da ode kući.

Jitshu nas uči praviti sushi i sashimi

Michela upravo ispekla pizzu

Iako su strašno simpa, Norvežani su veliki individualci, i praktički nemaju potrebu za druženjem. I nekom tko je navikao na društvo, to strašno smeta. Nijemac Stefan s kojim radim kaže da se nakon dvije godine zbližio tek s dvoje Norvežana. Teško je doprijeti do njih. Kaže da ima osjećaj da kad bi se prestao pojavljivati na poslu nitko se ne bi godinu dana pitao gdje je to nestao? Svatko ima svoj svijet kojeg se drži. Pričljivi i druželjubivi postaju tek nakon par piva. Možda je to razlog obrednog opijanja preko vikenda? Neki dan sam čitao da se prema anketi Forbes-a Finci i Norvežani osjećaju među najsretnijim ljudima na svijetu. Autori ankete su postavljali pitanja tipa: da li vas je netko jučer pohvalio, da li ste se jučer osjećali zadovoljnima… I kako onda objasniti stopu samoubojstva među najvišima na svijetu ako su tako sretni (btw i Hrvatska je prilično visoko po broju samoubojstava)? Znanstveni članak „The sales of antidepressants and suicide rates in Norway and its counties 1980–2004“ dokazuje kako je stopa samoubojstva počela padati s rastućom prodajom antidepresiva i pive. Jedan od glavnih razloga je i predugačak dan ljeti i preduga noć zimi. Tako da je ljeti stopa samoubojstva viša nego zimi – ljudi ne spavaju dovoljno, ne luči se serotonin koji je odgovoran za osjećaj sreće i ljudi padaju u bed. Kad sam već spomenuo pivu, još da kažem da je ne mogu kupiti u dućanu nakon 18h – takav je zakon. Kažu, da si htio kulturno piti, kupio bi je ranije. Sva ostala cuga (vino i žestica) prodaje se u posebnim dućanima – Vinmonopoletu, koji drže monopol na alkohol i grozno su skupi.

Za sunčanog vremena, svi su parku na sunčanju

Jedna od omiljenih zabava ovdje nam je zajedničko listanje onih reklamnih letaka dućana, te biranje gdje ćemo u šoping. Toliko je skupo da ovdje studenti dođu ko hrvatski penzioneri s minimalnom penzijom. Kad pomno proučimo gdje ima što na akciji, tek onda razmišljamo što ćemo taj dan jesti. Recimo, dvije kile naranča jedan dan koštaju 10 kruna (dakle kuna), a tri dana kasnije 40 kruna. Kako je to moguće? Zakon tržišta. Sve ovdje funkcionira po zakonu tržišta. Cijena goriva na benzinskoj se mijenja više puta dnevno ovisno o stanju na burzi. Hrana je – kao i sve – skupa: kruh 20-25kn, banane (ako nisu na akciji) 25kn, piva 20-25kn (u dućanu, u birtiji je 60-65 i to mala), pizza u restoranu 100-150kn, kebab 80kn… Neki dan sam jaknu od 2000kn kupio za 300kn. Drugi dan je ta ista jakna koštala 700kn. Toliko o Adamu Smithu i njegovoj nevidljivoj ruci tržišta koja regulira ponudu i potražnju (klasiku ekonomije koji je nastao – 1776!).

Indijski studenti organizirali Indian Film&Food Festival

Gledam kako studenti u Hrvatskoj traže besplatno obrazovanje i potpuno ih podržavam, nadam se da će izdržati pritisak bahatih političara i vojske njihovih poslušnika. I samo da kažem norveški slučaj (budući da se po hrvatskim medijima danima provlačila ista dezinformacija o Norveškoj). U Norveškoj je visokoškolsko obrazovanje besplatno za sve koji zadovolje prijemni ispit. Kao visokorazvijena socijalna država, Norveška si ne želi dozvoliti da izgubi kvalitetne stručnjake zato jer nisu imali dovoljno love za studij. No postoji bitna razlika između norveške i hrvatske kulture – ovdje se zahtijeva financijska odgovornost od odraslih osoba, što znači da kad netko navrši 18 godina više ne ovisi financijski o roditeljima, nego se sam financira. Tako studenti za svoj studij uzimaju studentski kredit (za financiranje stana, knjiga, prijevoza i džeparac), koji kasnije vraćaju nakon završetka studija. Za vrijeme studija ne računa im se kamata na taj kredit, a ukoliko zadovolje propisane uvjete, 30% tog kredita ne moraju vraćati. Time se potiče odgovornost studenata za vlastiti uspjeh i svatko ima mogućnost da kreira svoj život neovisno o tome odakle je potekao. Meni se ovo čini najpravednijim sustavom. Da li bi to funkcioniralo kod nas? Preko noći sumnjam. Sineki bi se zadužili i nakon par godina vratili kući bez diplome a roditelji otplaćivali kredit? Kod nas nije baš na cijeni ta individualna odgovornost. Razlika katolicizam – protestantizam? Ne znam. Ali kad bi kod nas ljudi postali preodgovorni, tko bi od banaka uzimao one sulude kredite i odlazio u minuse? Osim toga, odgovorni ljudi bi počeli onda tražiti odgovornu politiku, odgovorne političare, odgovorne firme, sudstvo, zdravstvo...

Pored Trondheima je skijaška skakaonica za Svijetski kup

Još malo Trondheima...

Tromso - život na sjeveru

Koliko je Norveška velika, čovjek najbolje osjeti kad treba negdje stići. Recimo, od Trondheima do Nordkappa, najsjevernije točke, ima preko 1500 km, odnosno kao od Zagreba do Barcelone! Mi se zainatili da ćemo kod Djeda Mraza na pivu, al kad smo skužili koliko je to daleko, dogovorili smo se s Djedom Mrazom da se spusti do Tromsa. Kako nas je bus vozio sjeverno, snijeg uz cestu je rastao, temperatura je padala i kad smo stigli u Tromso dočekalo nas je minus 5 celzijevaca i snježna mećava. Smrzli smo se.

Kud dalje iz Narvika?
Kad Sunce (privremeno) makne snijeg s ulica Tromsa

Za razliku od dosadnog Narvika u kojem smo prespavali na putu za sjever, Tromso je strašno simpatičan grad. Smješten je na otoku, pa ga grije Golfska struja i tu su uvjeti puno humaniji nego na planinama koje okružuju Tromso i koje su debelo pod snijegom. Zbog atmosferičnosti, starih drvenih kućica i crkvi, najsjevernije pivnice i zbog ugodnih ljudi, grad zovu Venecijom sjevera. Kako je grad prilično sjeverno, i okružen planinama, u zimi 2 mjeseca ne vide Sunce na horizontu. No, kažu da su onda svako malo neke veselice po kafićima, a navečer se često vidi polarna svijetlost. Zato se preko ljeta svake ponoći održava ponoćni koncert na orguljama u Arktičkoj katedrali, napravljenoj i orijentiranoj tako da ulazi ponoćno Sunce.

Arktička katedrala
Stvarno smo se već bili odvikli od zime i nije nam najugodnije sijela. Svako malo smo morali do nekog dućana da se zagrijemo i da možemo krenuti dalje. Iz Tromsa su kretale ekspedicije za istraživanje Sjevernog pola i polarnih krajeva, Roald Amundsen i drugi istraživači. Tako da grad ima čak tri polarna muzeja (mi smo bili u samo dva) Muzeji su bili odlični, u jednom imaju ogromni akvarij s tuljanima te rakovima i ribama polarnih mora. Nisam se mogao odlijepit od tuljana, kasnije smo bili i na njihovom hranjenju gdje da bi dobili hranu izvode razne vježbe da im zanimljivije prođe dan.

Sjeverno i istočno od Tromsa počinje zemlja Laponaca ili Samija. Mi ih znamo kao prijatelje Djeda Mraza. Samiji su zapravo ugro-finska grupa naroda, što znači da su prije par tisuća godina došli ovdje selidbom, i da bi preživjeli počeli su uzgajati sobove, a i danas ih dosta živi sa svojim krdom sobova. Jezik im je strašno sličan mađarskom, čak koriste i znakove kao „č“ i „đ“. Budući da žive u nepristupačnim predjelima Norveške, Švedska, Finske i Rusije, uspjeli su zadržati svoju kulturu i jezik. Sve do nedavno, okolni narod ih se bojao jer su vjerovali da upravljaju magijom i kako ih se bolje kloniti. Vjerovalo se kako vjetar mogu zavezati u čvor i pustiti ga po potrebi, a u srednjem vijeku Šveđani su od straha oduzimali magične bubnjeve šamana. Taman smo se zainteresirali za Samije kad smo na povratku u hotel skužili da s nama odsjeda grupa od 20-tak Samija. Iako knjige pišu da su elementi njihove prvotne, animističke religije praktički nestali, zapravo su pritajeni. Srednjoškolski profesor, Sami, kaže kako religijski dio kulture i dalje živi u tajnosti, isto kao i šamani. Turističke agencije pokušavaju iz njih izvući informacije o svetim mjestima kako bi to mogli uvrstiti u ponudu, no svi čuvaju tajnu. Interes za vlastitom kulturom se ponovno budi među mladima, unatoč globalizaciji, Playstationu i McDonaldsu. Žao mi je bilo što nisam mogao dalje na sjever, avion nas je čekao tu večer za povratak u Trondheim. Trebalo bi ovdje doći sljedeći puta po zimi, u noć…

Od kućica Samija je zapravo Tolkien vukao inspiraciju za kuće Hobita!

Antikvarijat u kojem nema kaj nema

Još malo sjevera

:)