ponedjeljak, 9. veljače 2009.

Papuk

Dom na Jankovcu
Ovaj vikend put nas je nanio u Papuk, u samo srce Slavonije. I to u gorsku dolinu Jankovac, gdje nas je čekao planinarski dom. Grof Janković je ovdje naišao prije 150 godina i zaljubio se u tu dolinu, ogromna stabla koja ju okružuju, tridesetmetarski slap, izvore, potoke. Dao je da se sagrade dvije brane koje će akumulirati vodu i tako su nastala dva prekrasna plavo-zelena jezera po kojem se brčkaju patkice i gnjurci. Na kraju se toliko zaljubio u to područje da je i sahranjen u spilju iznad doline, a imali smo osjećaj da još i dan-danas luta uokolo kao duh.

Planinari križevačko društva spremno su se odazvali na poziv iz Nove gradiške i 19 nas je stiglo autima u Veliku. Bilo bi nas još i više da gripe nisu uzele danak. S još dvadesetak prijatelja iz cijele Hrvatske i rendžerom Mirom iz Parka prirode Papuk krenuli smo vidjeti topli izvor vode i „gejzir“ (zapravo jezerce veličine jacuzzia iz kojeg izvire voda). Miro je pravi zaljubljenik u Papuk, i mora da je i njemu ovo posao snova. Sjetili smo se kako nas je prije par godina šlepao po Papuku – zavezao bi sanjke za Ladu Nivu, utrpao nas na sanjke i vozio po zaleđenim snježnim makadamima dok Lada nije zapela u snijegu. Oprostili se s Mirom i krenuli dalje prema Jankovcu. Između ostataka snijega izvirale su visibabe, i bilo je jasno da proljeće samo čeka kad će krenuti punom snagom. Na Jankovcu kratki odmor pa dalje do vrha Ivačka glava (drugi najviši vrh Papuka). Putem nas je stigla sitna kišica no ignorirali smo je, pa kao da je nije ni bilo. Pri povratku već se počela noć spuštati, potok je nabujao a mosta kao da ni nema – samo skliski balvan preko kojeg se nikome nije išlo. Prava noćna avantura, prelazak preko potoka u dva skoka pod svijetlom svjetiljka!
Sanja ko da je vragu iz torbe ispala!

U domu nam je društvo pravila lokalna nogometna momčad koja je došla na „visinske pripreme“ (istina, tek 400-tinjak metara nadmorske visine, ali prekrasna priroda i šuma imaju druge adute). Grah za večeru, gemišt za okrjepu, Ivica je izvadio gitaru i bilo je tu svega, od Doorsa do Miše Kovača. I tako do ponoći dok nas nije umor pobacao u krevete. Drugi dan, iako smo svi očekivali kišu, vani lijepo, sunčano. Išli smo do slapa koji je prepun vode zbog topljenja snijega, kao da smo na Plitvicama! Skoknuli smo na vrh Nevoljaš (ne znam zašto se tako zove) i preko napuštene zaboravljene skijaške staze vratili se do auta. Još jedno lijepo druženje u prirodi i s prirodom…

Hrle na vrhu Ivačke glave

ponedjeljak, 8. prosinca 2008.

Na sjeveru Škotske


Dugo me nema na blogu, napali me poslovi, njih je bilo više a ja sam, i eto, trajalo je dok se nisam izvukao! Dakle, što se događalo dalje u Škotskoj? Nastavak slijedi. Ako imate samo par dana u Škotskoj i neda vam se zezati sa iznajmljivanjem auta, postoji jedna super stvar za vas: višednevne autobusne karte. Ima ih za tri dana, pet, sedam, deset i petnaest dana, i omogućuju da se u tih par dana vozite gdje hoćete i koliko hoćete s busom. Di ćeš bolje. Tako sam i ja kupio bus pass i prvi dan u ugodnom društvu (Dubravka i Sonja) proveo u Edinburghu. Prava je šteta provesti ovdje samo jedan dan, kao što je prava šteta provesti u Škotskoj tek par dana. Edinburghu je pravo povijesno turističko i simbolično središte Škotske. Bajkovite zgrade, crkve, podzemni prolazi s duhovima, kušaonice whiskija, kiltovi, i naravno masa turista i uličnih zabavljača. kako sam guštao kad sam izašao iz autobusa, sunčan dan, grad iz bajke na raspolaganju i što čovjeku više treba? Ulični svirači na gajdama!


Mene je najviše iznenadilo nekoliko crkava koje su desakralizirane i pretvorene u elitne restorane, hotele i barove. Razlikuju se od pravih crkvi po crvenim vratima. Pravi pokazatelj da je ovdje zadnja granica praktičnog i racionalnog protestantizma i anglikanske crkve. Kako bi izgledalo da tako nešto pokušavaju recimo u Zadru, zamišljam otpor: svuda nalijepljeni plakati s likom Gotovine, branitelji prijete da će se dići u zrak ako crkva postane pub, don Kaćunko galami kako vrag crkvu pretvara u svoj dom, Thomson diže narod na otpor a kumice s placa organiziraju bdijenje s molitvom Mariji da spriječi tako nešto. To je ta razlika između nas i zapadne Europe, i zato oni i jesu „uspješni“. Ovako nešto može tamo proći lagano, lova je alfa i omega. Jedini problem je taj da sole pamet cijelom svijetu i nameću svoja mjerila i sustav vrijednosti koji je u totalnoj kontradikciji s 90% svijeta. Zato je ta globalizacija tako nakaradna i promašena, nema komunikacije u obje strane već je jednosmjerna.


Dudu i Sonju sam ostavio u šopingu a ja krenuo dalje autobusom. Za sljedećih par dana nisam imao nikakvih planova gdje ću, nisam imao ni kartu Škotske ni vodič ni ništa. Prepustio sam se struji i čekao da se stvari samo dese. Uvijek kad tak kreneš, super ispada.

Pravi je gušt voziti se Škotskom u busu. Vani se izmjenjuju pašnjaci s ovcama, planine, jezera, stari dvorci, a u busu svako malo netko sjedne do tebe i predlaže gdje bi bilo zanimljivo otići u sljedećem gradu. U Invernessu, nakon kojeg slijedi pravi sjever Škotske i rijetke veze za dalje, odlutao sam na groblje i tamo sreo dvije cure. Koji smijeh. Obije su samohrane majke, odvele su djecu u školu i došle na groblje napit se i zapalit džoint. Na ulici nije dozvoljeno cugati alkohol, pušit travu još manje a na groblju ih nitko ništa ne pita. I jedva čekaju da se isključe iz ove stvarnosti i odlutaju. Uskoro je došlo još par starih pijanaca koji vole njihovo društvo pa sam otišao dalje i upao na svadbu u škotskom stilu, s gajdama, kiltovima i Rolls-Roysom koji je čekao mladence.
Loch Ness je među najdubljim jezerima na svijetu, pa sam skoknuo tamo vidjet hoće li se pojaviti kakva neman. Nessi nije došla, no zato je tamo stalna izložba o njoj i 3D kino. Vrhunac posjeta Škotskoj sigurno je bio Isle of Skye, ludi zeleni otok spojen mostom, gdje se radi jedan od najboljih whiskeya. Tamo sam sreo Bryana koji je dolutao iz Čilea u Škotsku i sad tu radi i živi već godinama. Bryan mi se pridružio u stopiranju po otoku. Odlijepili smo od ludih zelenih pašnjaka uz obalu, kišnih oblaka koji se stalno izmjenjuju sa suncem, jezera i onih krasnih kamenih kućica! Preporučujem da se držite putova i ne prelazite ograđene posjete, jedva smo se izvukli kad su nas psi ovčari počeli ganjat. Povratak u Portree, glavni grad na otoku, baš u vrijeme zalaska sunca. Zaključili smo da je Portree drugo ime za party pa smo stali istraživat noćni život. I što smo našli? Bircuz u kojem stari bračni par svira na gitari i harmonici a otočani zavaljeni u fotelje i trosjede pjevaju s njima i cugaju pivo. Di ćeš bolji party!

Portree, drugo ime za party

Isle of Skye, nemogu prestati stavljati slike ko što nisam mogao prestati slikati!

utorak, 19. kolovoza 2008.

Škotska


Ryan Air, najpoznatiji europski lowcost avio prijevoznik, naši susjedi srbi i bosanci zovu Jaran Air. Jedino te jaran vozi za tako male novce. Iako, sve to ima svoje. Sama karta je jeftina dok za sve ostalo plaćaš dodatno. Osim tebe ide i torba u avion? To je 20 funti. Žedan si u avionu? Nešto bi i pojeo? Među prvima bi ušao u avion? Sve to košta. Al za skromne balkance, Ryan je i dalje Jaran. Konačno da se i ja povezem s jaranima. Odveli me u Škotsku. Dok sam se usred noći smrzavao na aerodromu u Glasgowu (8 stupnjeva) i čudio se hladnoj klimi usrijed ljeta, čuo sam ocean odmah iza nasipa i odmah mi je postalo toplo oko srca.

U Glasgowu Svijetski kongres za obnovljivu energiju. Nisam bio samo turista, imao sam i ja izlaganje. Čudo jedno šta se sve u svijetu događa s obnovljivim izvorima. Projekti koji bi još prije par godina bili znanstvena fantastika danas postaju stvarnost. Svi su uključeni u tu utrku, a mali Hrvati još misle da su obnovljivi izvori zgodni tek za napajanje digitrona ili male vjetrenjače uz vikendice. Arapi grade Masdar, futuristički grad u pustinji koji će se u potpunosti napajati obnovljivim izvorima energije, grad bez otpada i s nula CO2 emisija. Škoti grade "podvodne vjetrenjače", koje koriste energiju morskih struja, grade se ogromni vjetroparkovi snage nuklearke u Krškom, planira se pilot projekt koji će energiju sunca iz Sahare dovoditi visokonaponskim istosmjernim kablovima u Europu, ogromni vjetroparkovi uz zapadnu obalu Afrike, Španjolci grade polja ogledala koja reflektiraju sunce na toranj i zagrijavaju ga na preko 500 stupnjeva (slično kao Arhimed koji je tako palio rimske brodove za vrijeme opsade). Čisti SF danas postaje realnost!
Dva crca udaraju afrički ritam kao u transu, a piper ih prati! Ludo energično, predobro...

Whiskey shop

Katedrala

Glasgow je komercijalno središte Škotske, što znači da nema toliko turistima privlačnih stvari kao obližnji Edinbourgh, ali nudi energičan, moderan pogled na Škotsku. Ja sam bio očaran kamenim kućicama, kao iz ekranizacije Dickensovih romana, s nekoliko muzeja i Univerzitetom bajkovitog izgleda dvorca, pubovima u kojima se uz pivo servira fish&chips (riba stvarno dođe servirana u novine!), parkovima... Kineskim, tajlandskim, indijskim i inim restoranima sa jeftinim all-you-can-eat buffetima, mračnim kamenim katedralama, neizbježnim Poljacima gdje god kreneš (čak je većina natpisa u gradu dvjezična, englesko-poljska, eto koliko Poljaka je došlo trbuhom za kruhom).

Fish and chips

Najbizarniji susret imao sam u dvorištu Univerziteta. Zgrade sveučilišta kao da su izašle s filmova o Harry Potteru, s kamenim kulama, podrumima, zelenim livadama... Sveučilište ima petsto-šesto godina i jedno je od najboljih svjetskih sveučilišta. Dakle, u dvorištu sam kao opčinjen gledao kule i iščekivao mlade čarobnjake kad sam skužio da pored mene netko posve smireno puši cigaru i gleda u travnjak. Kako je sve bilo prazno, počeli smo razgovor i ispalo je da se radi o Paulu koji radi tu na faksu kao predavač anatomije. I upravo je radio na nekoj autopsiji! A ja se grozim krvi i svega sličnog pa me te strašno zainteresiralo. Paul me pozvao u njihov muzej autopsije napravljen za studente, ja prihvatio i za čas smo se spuštali stepenicama u mračni podrum. A tamo... čudo jedno. Posvuda po zidu staklenke s djelovima ljudskog tijela, fetusima od veličine oraha do djece s dvije glave. Ne samo to, do prije par godina je tamo radio poznati njemački doktor Van Hagens kojeg su zbog njegovih izložba protjerali iz par država. Van Hagens je pronašao kemikaliju kojom premaže secirano tkivo i time spriječava njegovo truljenje. I tako je par tijela i dijelova tijela do pola isecirao da se vidi što sve ima ispod kože, premazao ih kemikalijom i sad stoje tamo kao izlošci. Paul mi se pohvalio kad bi naišli na tijelo koje je on secirao. Paul se čini kao drag momak, pomalo čudak, al sam ga ipak držao na oku, reko, možda su mu usfalila tijela za seciranje pa bi mene malo secirao. Aaaa, jok. Izlošci su se redali, glava bez oka, otvoren nos, mišići i žile ruke... Kasnije su mi se još dugo vrtile te slike po glavi, ali nije dopušteno to slikati. Poslije sam još vidio slike Van Hagensovih dijela, recimo uzme tijelo, makne kožu i stavi ga u lik nogometaša i tako ga izloži. Ili jahač na konju, gdje su i konj i jahač izsecirani. Počeli smo priču kako ljudi zaziru od smrti i kako sve povezano sa smrću pospreme u neku ladicu u glavi koju nikad ne otvaraju. Tako i te izložbe ljudskih seciranih tijela, gdje se zapravo može diviti anatomiji u pokretu, nailaze na strašan otpor, gađenje i zgražanje. Sve što je ljudsko ne smije nam biti strano?


Nakon Glasgowa, imao sam još par dana vremena da ubrzano vidim ostatak Škotske, no o tome u sljedećem javljanju.
Više o Van Hagensu: http://www.bodyworldsedmonton.com/

srijeda, 18. lipnja 2008.

Nogomet!

Opet doba nogometa! Svatko ima razlog zašto voli ili ne voli nogomet. Nakon utakmice, kad pun grad bude pijanih ljudi koji pjevaju onu navijačku pjesmu s Konzumove reklame, sve to bude jeftino. Pivovare se pozivaju na nanovo probuđen zanos Hrvatstva, čak su i Adezeovci počeli hvatati na isti trik. Na trgu Škoro ko na vatrogasnoj zabavi u četveročetvrtinskom taktu... Ma je, malo je jadno sve to skupa.

Al koliko je taj nogomet moćan... Da nema nogometa i da Šuker i Vatreni nisu proslavili Hrvatsku, polovica ljudi koji danas znaju za nas u svijetu ne bi imalo pojma ni na kojem smo kontinentu. Zato se strašno radujem kad naši pobjeđuju. Osjećaš se povlašteno gdje god da dođeš kad čuju da si Hrvat. Čak i ako u nogometu imaš dvije lijeve kao ja, gledaju te kao svemirca, kao pripadnika nadarene rase. Kad sam radio u Rimu, zvale me kolege Talijani na nogomet poslije posla. Stalno me zvali, i koliko god da ja objašnjavam kako mi ne ide nogomet oni ne vjeruju da Hrvatu ne ide nogomet i zovu i dalje. Ajde više, i otišao sam s njima na nogomet. Stao sam na gol, i bila je katastrofa. Primio golova kolko hoćeš. Na kraju su zaključili da bi bilo bolje da su umjesto mene stavili stolicu na gol, makar bi se koji puta lopta odbila od te stolice. Al ko bi reko, za Hrvata.