Ovaj vikend put nas je nanio u Papuk, u samo srce Slavonije. I to u gorsku dolinu Jankovac, gdje nas je čekao planinarski dom. Grof Janković je ovdje naišao prije 150 godina i zaljubio se u tu dolinu, ogromna stabla koja ju okružuju, tridesetmetarski slap, izvore, potoke. Dao je da se sagrade dvije brane koje će akumulirati vodu i tako su nastala dva prekrasna plavo-zelena jezera po kojem se brčkaju patkice i gnjurci. Na kraju se toliko zaljubio u to područje da je i sahranjen u spilju iznad doline, a imali smo osjećaj da još i dan-danas luta uokolo kao duh.
Planinari križevačko društva spremno su se odazvali na poziv iz Nove gradiške i 19 nas je stiglo autima u Veliku. Bilo bi nas još i više da gripe nisu uzele danak. S još dvadesetak prijatelja iz cijele Hrvatske i rendžerom Mirom iz Parka prirode Papuk krenuli smo vidjeti topli izvor vode i „gejzir“ (zapravo jezerce veličine jacuzzia iz kojeg izvire voda). Miro je pravi zaljubljenik u Papuk, i mora da je i njemu ovo posao snova. Sjetili smo se kako nas je prije par godina šlepao po Papuku – zavezao bi sanjke za Ladu Nivu, utrpao nas na sanjke i vozio po zaleđenim snježnim makadamima dok Lada nije zapela u snijegu. Oprostili se s Mirom i krenuli dalje prema Jankovcu. Između ostataka snijega izvirale su visibabe, i bilo je jasno da proljeće samo čeka kad će krenuti punom snagom. Na Jankovcu kratki odmor pa dalje do vrha Ivačka glava (drugi najviši vrh Papuka). Putem nas je stigla sitna kišica no ignorirali smo je, pa kao da je nije ni bilo. Pri povratku već se počela noć spuštati, potok je nabujao a mosta kao da ni nema – samo skliski balvan preko kojeg se nikome nije išlo. Prava noćna avantura, prelazak preko potoka u dva skoka pod svijetlom svjetiljka!
Sanja ko da je vragu iz torbe ispala!
U domu nam je društvo pravila lokalna nogometna momčad koja je došla na „visinske pripreme“ (istina, tek 400-tinjak metara nadmorske visine, ali prekrasna priroda i šuma imaju druge adute). Grah za večeru, gemišt za okrjepu, Ivica je izvadio gitaru i bilo je tu svega, od Doorsa do Miše Kovača. I tako do ponoći dok nas nije umor pobacao u krevete. Drugi dan, iako smo svi očekivali kišu, vani lijepo, sunčano. Išli smo do slapa koji je prepun vode zbog topljenja snijega, kao da smo na Plitvicama! Skoknuli smo na vrh Nevoljaš (ne znam zašto se tako zove) i preko napuštene zaboravljene skijaške staze vratili se do auta. Još jedno lijepo druženje u prirodi i s prirodom…
Hrle na vrhu Ivačke glave
Mene je najviše iznenadilo nekoliko crkava koje su desakralizirane i pretvorene u elitne restorane, hotele i barove. Razlikuju se od pravih crkvi po crvenim vratima. Pravi pokazatelj da je ovdje zadnja granica praktičnog i racionalnog protestantizma i anglikanske crkve. Kako bi izgledalo da tako nešto pokušavaju recimo u Zadru, zamišljam otpor: svuda nalijepljeni plakati s likom Gotovine, branitelji prijete da će se dići u zrak ako crkva postane pub, don Kaćunko galami kako vrag crkvu pretvara u svoj dom, Thomson diže narod na otpor a kumice s placa organiziraju bdijenje s molitvom Mariji da spriječi tako nešto. To je ta razlika između nas i zapadne Europe, i zato oni i jesu „uspješni“. Ovako nešto može tamo proći lagano, lova je alfa i omega. Jedini problem je taj da sole pamet cijelom svijetu i nameću svoja mjerila i sustav vrijednosti koji je u totalnoj kontradikciji s 90% svijeta. Zato je ta globalizacija tako nakaradna i promašena, nema komunikacije u obje strane već je jednosmjerna.
Pravi je gušt voziti se Škotskom u busu. Vani se izmjenjuju pašnjaci s ovcama, planine, jezera, stari dvorci, a u busu svako malo netko sjedne do tebe i predlaže gdje bi bilo zanimljivo otići u sljedećem gradu. U Invernessu, nakon kojeg slijedi pravi sjever Škotske i rijetke veze za dalje, odlutao sam na groblje i tamo sreo dvije cure. Koji smijeh. Obije su samohrane majke, odvele su djecu u školu i došle na groblje napit se i zapalit džoint. Na ulici nije dozvoljeno cugati alkohol, pušit travu još manje a na groblju ih nitko ništa ne pita. I jedva čekaju da se isključe iz ove stvarnosti i odlutaju. Uskoro je došlo još par starih pijanaca koji vole njihovo društvo pa sam otišao dalje i upao na svadbu u škotskom stilu, s gajdama, kiltovima i Rolls-Roysom koji je čekao mladence.
Loch Ness je među najdubljim jezerima na svijetu, pa sam skoknuo tamo vidjet hoće li se pojaviti kakva neman. Nessi nije došla, no zato je tamo stalna izložba o njoj i 3D kino. Vrhunac posjeta Škotskoj sigurno je bio Isle of Skye, ludi zeleni otok spojen mostom, gdje se radi jedan od najboljih whiskeya. Tamo sam sreo Bryana koji je dolutao iz Čilea u Škotsku i sad tu radi i živi već godinama. Bryan mi se pridružio u stopiranju po otoku. Odlijepili smo od ludih zelenih pašnjaka uz obalu, kišnih oblaka koji se stalno izmjenjuju sa suncem, jezera i onih krasnih kamenih kućica! Preporučujem da se držite putova i ne prelazite ograđene posjete, jedva smo se izvukli kad su nas psi ovčari počeli ganjat. Povratak u Portree, glavni grad na otoku, baš u vrijeme zalaska sunca. Zaključili smo da je Portree drugo ime za party pa smo stali istraživat noćni život. I što smo našli? Bircuz u kojem stari bračni par svira na gitari i harmonici a otočani zavaljeni u fotelje i trosjede pjevaju s njima i cugaju pivo. Di ćeš bolji party!
Portree, drugo ime za party
Dva crca udaraju afrički ritam kao u transu, a piper ih prati! Ludo energično, predobro...
Whiskey shop
Katedrala
Više o Van Hagensu: 
Opet doba nogometa! Svatko ima razlog zašto voli ili ne voli nogomet. Nakon utakmice, kad pun grad bude pijanih ljudi koji pjevaju onu navijačku pjesmu s Konzumove reklame, sve to bude jeftino. Pivovare se pozivaju na nanovo probuđen zanos Hrvatstva, čak su i Adezeovci počeli hvatati na isti trik. Na trgu Škoro ko na vatrogasnoj zabavi u četveročetvrtinskom taktu... Ma je, malo je jadno sve to skupa. 
