Škotska

Ryan Air, najpoznatiji europski lowcost avio prijevoznik, naši susjedi srbi i bosanci zovu Jaran Air. Jedino te jaran vozi za tako male novce. Iako, sve to ima svoje. Sama karta je jeftina dok za sve ostalo plaćaš dodatno. Osim tebe ide i torba u avion? To je 20 funti. Žedan si u avionu? Nešto bi i pojeo? Među prvima bi ušao u avion? Sve to košta. Al za skromne balkance, Ryan je i dalje Jaran. Konačno da se i ja povezem s jaranima. Odveli me u Škotsku. Dok sam se usred noći smrzavao na aerodromu u Glasgowu (8 stupnjeva) i čudio se hladnoj klimi usrijed ljeta, čuo sam ocean odmah iza nasipa i odmah mi je postalo toplo oko srca.

U Glasgowu Svijetski kongres za obnovljivu energiju. Nisam bio samo turista, imao sam i ja izlaganje. Čudo jedno šta se sve u svijetu događa s obnovljivim izvorima. Projekti koji bi još prije par godina bili znanstvena fantastika danas postaju stvarnost. Svi su uključeni u tu utrku, a mali Hrvati još misle da su obnovljivi izvori zgodni tek za napajanje digitrona ili male vjetrenjače uz vikendice. Arapi grade Masdar, futuristički grad u pustinji koji će se u potpunosti napajati obnovljivim izvorima energije, grad bez otpada i s nula CO2 emisija. Škoti grade "podvodne vjetrenjače", koje koriste energiju morskih struja, grade se ogromni vjetroparkovi snage nuklearke u Krškom, planira se pilot projekt koji će energiju sunca iz Sahare dovoditi visokonaponskim istosmjernim kablovima u Europu, ogromni vjetroparkovi uz zapadnu obalu Afrike, Španjolci grade polja ogledala koja reflektiraju sunce na toranj i zagrijavaju ga na preko 500 stupnjeva (slično kao Arhimed koji je tako palio rimske brodove za vrijeme opsade). Čisti SF danas postaje realnost!

Dva crca udaraju afrički ritam kao u transu, a piper ih prati! Ludo energično, predobro...

Whiskey shop

Katedrala

Glasgow je komercijalno središte Škotske, što znači da nema toliko turistima privlačnih stvari kao obližnji Edinbourgh, ali nudi energičan, moderan pogled na Škotsku. Ja sam bio očaran kamenim kućicama, kao iz ekranizacije Dickensovih romana, s nekoliko muzeja i Univerzitetom bajkovitog izgleda dvorca, pubovima u kojima se uz pivo servira fish&chips (riba stvarno dođe servirana u novine!), parkovima... Kineskim, tajlandskim, indijskim i inim restoranima sa jeftinim all-you-can-eat buffetima, mračnim kamenim katedralama, neizbježnim Poljacima gdje god kreneš (čak je većina natpisa u gradu dvjezična, englesko-poljska, eto koliko Poljaka je došlo trbuhom za kruhom).

Fish and chips

Najbizarniji susret imao sam u dvorištu Univerziteta. Zgrade sveučilišta kao da su izašle s filmova o Harry Potteru, s kamenim kulama, podrumima, zelenim livadama... Sveučilište ima petsto-šesto godina i jedno je od najboljih svjetskih sveučilišta. Dakle, u dvorištu sam kao opčinjen gledao kule i iščekivao mlade čarobnjake kad sam skužio da pored mene netko posve smireno puši cigaru i gleda u travnjak. Kako je sve bilo prazno, počeli smo razgovor i ispalo je da se radi o Paulu koji radi tu na faksu kao predavač anatomije. I upravo je radio na nekoj autopsiji! A ja se grozim krvi i svega sličnog pa me te strašno zainteresiralo. Paul me pozvao u njihov muzej autopsije napravljen za studente, ja prihvatio i za čas smo se spuštali stepenicama u mračni podrum. A tamo... čudo jedno. Posvuda po zidu staklenke s djelovima ljudskog tijela, fetusima od veličine oraha do djece s dvije glave. Ne samo to, do prije par godina je tamo radio poznati njemački doktor Van Hagens kojeg su zbog njegovih izložba protjerali iz par država. Van Hagens je pronašao kemikaliju kojom premaže secirano tkivo i time spriječava njegovo truljenje. I tako je par tijela i dijelova tijela do pola isecirao da se vidi što sve ima ispod kože, premazao ih kemikalijom i sad stoje tamo kao izlošci. Paul mi se pohvalio kad bi naišli na tijelo koje je on secirao. Paul se čini kao drag momak, pomalo čudak, al sam ga ipak držao na oku, reko, možda su mu usfalila tijela za seciranje pa bi mene malo secirao. Aaaa, jok. Izlošci su se redali, glava bez oka, otvoren nos, mišići i žile ruke... Kasnije su mi se još dugo vrtile te slike po glavi, ali nije dopušteno to slikati. Poslije sam još vidio slike Van Hagensovih dijela, recimo uzme tijelo, makne kožu i stavi ga u lik nogometaša i tako ga izloži. Ili jahač na konju, gdje su i konj i jahač izsecirani. Počeli smo priču kako ljudi zaziru od smrti i kako sve povezano sa smrću pospreme u neku ladicu u glavi koju nikad ne otvaraju. Tako i te izložbe ljudskih seciranih tijela, gdje se zapravo može diviti anatomiji u pokretu, nailaze na strašan otpor, gađenje i zgražanje. Sve što je ljudsko ne smije nam biti strano?

Nakon Glasgowa, imao sam još par dana vremena da ubrzano vidim ostatak Škotske, no o tome u sljedećem javljanju.
Više o Van Hagensu: http://www.bodyworldsedmonton.com/

Nogomet!

Opet doba nogometa! Svatko ima razlog zašto voli ili ne voli nogomet. Nakon utakmice, kad pun grad bude pijanih ljudi koji pjevaju onu navijačku pjesmu s Konzumove reklame, sve to bude jeftino. Pivovare se pozivaju na nanovo probuđen zanos Hrvatstva, čak su i Adezeovci počeli hvatati na isti trik. Na trgu Škoro ko na vatrogasnoj zabavi u četveročetvrtinskom taktu... Ma je, malo je jadno sve to skupa.

Al koliko je taj nogomet moćan... Da nema nogometa i da Šuker i Vatreni nisu proslavili Hrvatsku, polovica ljudi koji danas znaju za nas u svijetu ne bi imalo pojma ni na kojem smo kontinentu. Zato se strašno radujem kad naši pobjeđuju. Osjećaš se povlašteno gdje god da dođeš kad čuju da si Hrvat. Čak i ako u nogometu imaš dvije lijeve kao ja, gledaju te kao svemirca, kao pripadnika nadarene rase. Kad sam radio u Rimu, zvale me kolege Talijani na nogomet poslije posla. Stalno me zvali, i koliko god da ja objašnjavam kako mi ne ide nogomet oni ne vjeruju da Hrvatu ne ide nogomet i zovu i dalje. Ajde više, i otišao sam s njima na nogomet. Stao sam na gol, i bila je katastrofa. Primio golova kolko hoćeš. Na kraju su zaključili da bi bilo bolje da su umjesto mene stavili stolicu na gol, makar bi se koji puta lopta odbila od te stolice. Al ko bi reko, za Hrvata.

Risnjak!

Nije šala, Križevački planinari su nakon puno godina posta organizirali dvodnevni planinarski izlet. I to pravi, na Risnjak! Kad ideš u planinu s ljudima koji nisu često u planini, uvijek je najveći strah vremenska prognoza. Tako je bilo i ovaj puta - prognozirana kiša i za subotu i nedjelju. U planini to ne mora ništa značiti, ali ajde ti to objasni ljudima. I ajde im objasni da je planina preljepa i po kiši, da treba i to doživjeti. Onaj moment kad naglo prestane kiša, pokaže se sunce i plavo nebo, da je tad to ljepše nego da je cijelo vrijeme bilo sunčano i plavo nebo...

I tako se napunio autobus planinarima svih generacija, od Jakova (7 godina) do generacije iskusnih planinara koji su većinom spavali u domu na Platku i s kojima smo se sreli tek pri spuštanju s Risnjaka u nedjelju.

Risnjak nije Risnjak bez magle, tek s maglom izgleda pravo, mistično, kao da će svaki čas iza ugla iskočiti trol ili orci. Većina šuma nikad nije sječena, pa su stabla često ogromna, s korijenjem koje se hvata za kamenje. Nakon što nas je autobus iskrcao u Crnom Lugu, trebalo nam je nešto više od tri sata do Šloserovog doma. Na sreću, bez kiše. Ali kišu je zato moglo iskusiti desetak odvažnih koji su kasnije dalje nastavili do Snježnika. Navukli smo kabanice i ništa, idemo dalje. Na Snježniku se taman pokazalo sunce na par minuta, crni oblaci su ga brzo progutali nazad. Spustili smo se i do Lazca, prelijepe livade usred šume, kao stvorene za kampiranje u prirodi (inače, u nacionalnim parkovima je zabranjeno kampiranje, nemojte reći da sam vas ja poslao tamo). Vratili smo se do Šloserovog doma umorni i sretni, taman na večeru i pivu.

Ekipa za kišu!

Legendarni Križevački planinari - Ico, Lujo i Štef

Kiša nas je dočekala i u nedjelju ujutro i ispratila s Risnjaka. Put je postao blatan, pa su oni bez gojzerica muku mučili da ostanu u horizontalnom položaju. Nakon ručka u Platku - rani polazak nazad, igra Hrvatska s Austrijom i nema šale. I šta reći? Lijepo da se toliko ljudi skupilo, da planinarenje ponovno živi u Križevcima.

Na Snježniku

Lijepa dolina u Lazcu!

Božo gleda bi li spremio kišobran il će mu opet brzo trebati

Kambođa u Planu B

Uhhh.....

Kad dugo ne pišem znači da sam bizi i da ne stignem. A to nije dobro. Da sam previše bizi.

U međuvremenu je stigao još jedan Plan B, svibanjski broj, s tekstom i slikama o Kambođi. Već sam se javljao iz Kambođe na blog, a ovaj tekst je proširena verzija svega toga. Ne samo proširena verzija, nego tek kad prođe neko vrijeme i kad se stvari slegnu sve se vidi drugačije. Kad se probavi.

Za razliku od prožvakanih kopi-pejst tekstova kojima obiluje tisak, Plan B je magazin za koji pišu stvarni ljudi i iznose svoje poglede i svoja stajališta. Možete se s njima složiti i ne morate, ali to je velika razlika ovog magazina od većine sličnih. Nije umjetan.

I još par slikica iz Kambođe koji se nisu našle u magazinu:

Glavna đamija u Phnom Pennu

Svaki od preko 12000 zatvorenika u Toul Slengu, zloglasnom zatvoru režima Pola Pota bio je prvo fotografiran. Zatvor je danas muzej a fotke vise uokolo.