Zavižan

Boro, Mac, Ivana, ja i Jadro

Jutro i pogled s doma

Snježna idila

Kako nam uspon na Zavižan nije uspio prije tri tjedna, reko - idemo opet probati! Kad smo stigli u Krasno sunce je već davno zašlo, a noćni uspon je krenuo u pola 7. Malo prije ponoći stigli smo do doma, umalo ne ispustivši dušu. Bilo je jako hladno, a pičili smo po cesti punoj snijega prateći tragove snježnog vozila koje je prošli prije par dana. Zato nas je u domu čekala topla peć i na stolu Antina travarica, javili smo mu da ćemo stići kasno.

Dobrodošlica - Enjoy Rakija

A oko Zavižana - snježna idila! Skoro smo prolupali kako je bilo lijepo. Zavižan je jedno od mjesta u Hrvtaskoj s najljepšim pogledom. S jedne strane na otoke, s druge na gorski kotar, na ostatak Velebita... Nekad se vide i Alpe a nekad čak i Italija! Bilo je 60-70cm snijega, no imali smo i dva para krplji (na nas pet). Na mjestima izložena vjetru, ovaj je "počistio" snijeg i nabacao ga u nanose, pa nikad neznaš gdje ćeš i koliko propasti. U subotu je stiglo par ljudi, uglavnom na skijama (turing skije za hodanje po planini, kao obične ali imaju dlake ispod koje koče da skije klize nizbrbdo). U nedjelju rano ujutro je stigao i Antin pas, hrvatski vučjak. Pas je prava faca, stigao je iz Klade, malog mjesta na obali pored Senja. Čovjeku treba (kad nema snijega) nekih 6 sati uspona od tamo, a psu po snijegu, ko zna koliko. Priča Ante da pas s vremenom naiđe, bude koji dan pa se vrati kući. Nekad dođe i 6-7 puta mjesečno gore dolje, a stazu poznaje bolje nego onaj vučjak iz priče Josipa Broza. Kaže kako se jednom pas izležavao danima na suncu dok mu Ante nije predbacio kako ga nije sram izležavati se dok ga doma čekaju kuja i štenci. Za par minuta se pas digao i otišao putem za Kladu. Sad ti reci da se pas i čovjek ne razumiju!

Pogled na otoke Helioskop


Glavni događaji su nam preko dana bili gledanje izlaska i zalaska sunca, a drugi dan smo još skočili do utočišta za medvjediće u Kuterevu. Taman su stigli dva mala medića iz zagrebačkog zoološkog. Ostali mede su spavali a ovi brat i seka su se gegali uokolo. Nakon toga su nas simpatične volonterke ugrijale rakijicom i vrućim čajem. Provod ko bog.
Put do doma na Zavižanu

Pogled na Klek
Sunce izlazi i grije otoke
Pauza za čaj i suho voće

Medeni medo!

Na Velebitu

- Na Zavižanu je snježna mećava i magla, pojačava bura. Nije šala - javlja Ante, legendarni domar na Zavižanu. I šta sad? Ništa idemo do Krasna pa ćemo već nešto smisliti. Tako je i bilo. Našli smo se s Josom, rendžerom Velebitskog Nacionalnog Parka, ostavili aute u Krasnom da nam ih snijeg ne zatrpa i krenuli prema planinarskom domu/skloništu Apatišanu (čije ime nikako da zapamtimo).
Pureći but s krumpirima i kobasama ispod peke koju je donirao Jabuka Žare s Begovače

Pokraj peći Maca sijela...

U domu smo sreli par velikih zaljubljenika u Velebit. Kruno nam priča kako je došao ovdje prije 5 godina i tu našao svoj dom. Provede na Velebitu i preko 8 mjeseci lutajući šumama i špijunirajući vukove, medvjede, ptice, slika ih, te o tome piše reportaže za National Geographic i slične novine. Ante Plavac (alias Jabuka) vlasnik je planinarskog doma Begovače do kojeg se i nije moglo zbog snijega, a iz sjedeće pozicije, pijući rakiju rukovodio je kuhanjem seljačke juhe od luka i krumpira te pečenjem purećeg buta ispod peke. Prava šteta da čovjek koji toliko voli jesti ima giht, samo nas je gledao dok nam je mast curila niz bradu. Amigo je uz pomoć Velebita, molitve i dijete sokovima pobjedio rak, a Ilija vodi velebitski paraglide klub. Kažu, nema u Zagrebu sreće ni mira kao na Velebitu. U planinarskim skloništima uvijek sretneš takve drage ljude zbog kojih još i više cijeniš Velebit. Ako ih jednom više nebude, ako ostanu samo ljudi iz gradova kojima su dva i dva četiri i kojima je Velebit super mjesto tek za team building vožnjom đipova, za travaricu i okretanje janjca na kolcu, ako ostanu samo ljudi kojima je Velebit super mjesto za termoelektrane, za žičaru koja te dovede do vrha da vidiš panoramu i odvede dolje, za eventualno skijalište, e jebi ga tad ljudi koji vjeruju kako je čovjek tek dio cijeline, prirode od koje se ne smije odvajati gube svoj najvažniji hram u Hrvatskoj.

Dom na Apatišanu rano ujutro
Nježan izlazak Sunca
Pičimo ko Prstenova družina
Drugi dan je počeo s izlaskom sunca na vedrom nebu. Lijep dan - svima osmijeh na licu. Krenuli smo preko Jezera do Krasna i usput nailazili na medvjeđe tragove. Kruno kaže da ne idu spavati jer još uvijek imaju dosta za jesti (lovci ostavljaju hranu po šumi za divljač) i tek kad snjeg sve pokrije i ne nađu dovoljno hrane otići će na zimski san. Na jednom mjestu medvjed je taman prošao istim smjerom i uprtio snijeg, pa smo išli njegovim stopama. No kako to često bude ovdje, priroda je pokazala i svoje surovo lice. Pokazao se kumulonimbus koji je postajao sve veći i tamniji i za dvadeset minuta lijepi sunčani dan pretvorio se u crne oblake i surovi hladni vjetar.

Taman smo i izgubili smijer (sljediš kolce zabijene u zemlju koji negdje fale), no uz kartu, kompas i Sinkija koji je našao nedostajući kolac opet smo bili usmjereni. A tko je usmjeren, taj piči dalje.
Ni u Narniji nije bilo tako lijepo Medvjed prošao prije nas!

U dolini Neretve

Pogled sa sela Krvavac na Neretvu, i s Neretve na Krvavac

Dolina Neretve je kao posebna, plava oaza. Lijepa, pomalo divlja, plodna... Ljudi su sirovi, no kad ih pobliže upoznaš čini se da je to možda štit prema strancima koji bi mogli shvatiti kako se ovdje lijepo živi, koliko je ovdje sve rodno i koji bi jednog dana u masovnom valu mogli kolonizirati njihovu oazu. Autocesta se približava, i dok joj se ljudi raduju i iščekuju je, isto tako je se malo i pribojavaju. Jedini razlog zašto u ovom kraju ima tako malo turista je prometna nepovezanost zbog koje je dolina Neretve samo još onih sat-dva do Dubrivnika.

Ušće Neretve. Ribiči, duge pješčane plaže, mirno more, galebovi...

Mi smo se zaputili na Neretvu sa Zdencom. Razlog nam nije trebao, al da bi ga svejedno imali za alibi došli smo očistiti kućicu u Krvavcu i u berbu mandarina. Berba je na kraju bila tek da se naučimo brati mandarine, al su nas zato lijepo toplo vrijeme i blizina mora omamili. Noćili smo kod prijatelja iz Pakraca koji su nas ugostili ko kraljeve. Dok se kućica ne uredi pa da se može tamo spavati!

Za kućicu mještani kažu da potječe vjerojatno iz početka 18. stoljeća, a možda i iz kraja 17. stoljeća
Stubište koje se veže na ulaz u prvi kat Berba mandarina u Blacama kod super domaćina
Pun gepek mandarina!

Umjesto epiloga

Đir tuktukom prije polaska

Šok povratka u vlastitu zemlju nekad je i veći od šoka kad stigneš u novu, stranu zemlju. Na aerodromu u Zagrebu poznata lica prijatelja, al ko da smo stigli u Norvešku – vani je hladno, sterilno, tiho, bez mirisa… Čisti minimalizam na koji nisi navikao. Hodaš ulicom a nitko te ne primjećuje, mali ljudi-roboti zuje okolo u svojim filmovima. Nitko se ne smiješi, zabrinuta lica, ljudi se ponovno ljute zbog sitnica. Ko što je rekao frend Roman nakon povratka iz Tajlanda – šokiraš se kad skužiš koliko smo nadrkan narod. I tako, kad se fizički vratiš s putovanja, tek si na pola puta. Ostaje još unutrašnje putovanje. Noću kad sanjaš, vraćaš se u zemlje iz kojih si stigao, potrebno je neko vrijeme da se stvari u tvojoj glavi iznova poslože.


U busu

Opet u Bangkoku

Nakon Laosa, noćni vlak nas je odbacio do Bangkoka. Kao da smo stigli doma – sve nam je poznato, čak smo se i smogu radovali. A u Bangkoku opet sto čuda. U tijeku je bio Vegetarijanski festival – fešta koja traje u kineskoj četvrti kad se deset dana jede samo vegetarijanska hrana. Ivana kao pravi vegetarijanac je došla na svoje, a i ja sam guštao. Ulice kineske četvrti tad su pune ljudi i uličnih štandova, a zastavice žute boje govore kako se ovih dana tamo ne priprema meso.

Kineska četvrt
Juhica od četiri vrste kineskih gljiva

Sukiyaki je u originalu japansko jelo, al naravno tajlanđani imaju svoju varijantu. Čim se više ljudi nađe tim je zabavnije – sjednu u krug oko velikog lonca u kojem kipi voda i onda unutra ubacuju na kuhanje ono što će jesti. Uroniš i malu mrežicu u koju utrpaš komadiće ribe, mesa, tofua, meduze i šta god hoćeš i za par minuta kako bude kuhano tako vadiš van i klopaš. Bili smo na večeri s ekipom s posla i toliko smo se smijali da bih najradije otvorio tako nešto u Zagrebu. No, gazda restorana kaže da tako nešto ne bi nikad uspjelo na Zapadu – kao prvo ameri bi se opekli jer je sve vruće i onda bi tužili restoran. Ako se i ne bi opekli, jeli bi nedovoljno kuhano, oboljeli bi i onda opet tužili restoran.

Sukiyaki!

Skočili smo i do Pin, naše učiteljice masaže. Prvi puta da smo je našli skoro pa ljutu. Taman je bio neki švabo na masaži i pitao jel bi mogla erotska masaža, a kako Pin ne voli švabe koji pitaju za erotsku masažu nije dobro prošao. Pekli smo i jedan dan palačinke na poslu. Kupili i Nutelu da ljudi probaju. I je, bilo im je fino, al su na kraju ipak odustali od Nutele i palačinke mazali chilli sosom. No chilli, no fun.

Na zadnjem satu masaže, istežem Tiama

Torta za oproštaj

Garland - lančići cvijeća za poklon duhovima auta, kuće ureda, motora...

Ekipa s posla nas je ispratila do aerodroma, a Aeroflotov zrakoplov tipa Iljušin izbacio u Moskvu. Ivana u kratkim hlačama i sandalama, a u Moskvi nula stupnjeva i mijenjaju se pljusak i snijeg. Odustali smo od Crvenog Trga i lijepo ostali spavati na aerodromu. To nam je već treća noć provedena na aerodromu, i sad imamo toliko iskustva s time da razmišljamo napisati Vodič za spavanje na aerodromu.

Kambodža - redovnici tovare pijesak sa plaže

Redovnici u Laosu