Plan B

Plan B je magazin na koji sam prije koji mjesec slučajno naletio. Ne reklamiraju se, nego se oslanjaju na usmenu predaju da bi doprli do čitatelja. Sadržajom najviše podsjećaju na... teško je reći. Wired (od stranih) ili Nomad (magazin kreativaca koji je nažalost ugašen). Dosta tema tiče se novosti koje se dešavaju u internet svijetu. Ali ima tu još i svega drugoga.

Zašto ja to sad vama govorim?

Jedan od razloga je što sam igrom slučaja počeo surađivati u oblikovanju časopisa, i tako u broju od ožujka možete pročitati moj putopis nastao putovanjem poprijeko Tanzanije od prije godinu i pol dana. Ima tu svega, uspon na Kilimanjaro, safari, Masaai, crne glazbe... Trk na kiosk po više!

Par neobjavljenih fotki u časopisu:

Pogled na Kilimanjaro iz Moshija

Uspon na Kili
Vidi mač!

Paraglide

Priprema...
...pozor...
...sad!
I letiš!

Čovjek je oduvijek htio letjeti. Letenje je nesputanost, sloboda. Toliko toga leti – oblaci, ptice, kukci, zvijezde, misli… Zamišljam bradatog čovjeka iz spilje kako gleda orla koji se lakoćom diže na toploj zračnoj struji i sanja o tome da i on poleti. U snovima nema gravitacije, no to tek mali broj ljudi ikad skuži. Oni koji se to sjete, uživaju u osjećaju letenja u snu. Pojedini jogiji koji su svladali levitaciju lete i u javi, a ostalima je preostalo da čekaju razvoj tehnike da bi poletjeli. I došli su avioni i rakete, ali opet to nije to. Sjediš do prozora u avionu i pijuckaš pivo, vani brekću motori no ti opet nemaš osjećaj da letiš. Osim trenutaka odvajanja od tla i turbulencija, sve je kao u autobusu.

Na techno krilu! Foto: Roman

Foto: Roman

I opet bi čovjeku bio uskraćen osjećaj letenja da nije izmišljen paraglide – parajedriličarsko letenje. Staviš krilo u torbu, popneš se na brdu, razviješ ga, pričekaš pravi vjetar i zatrčiš se koliko te noge nose dok ne proradi uzgon i ne poletiš. Ludo je kad skužiš da više nema gravitacije i da si se u par sekundi našao par metara iznad zemlje. Dalje se sve svodi na to da navlačiš krilo i letiš dok ne dobiješ filing za njega kao da je dio tvojeg tijela. I nevjerojatno izgleda kad promatraš one koji su time besprijekorno ovladali i služe se krilima lakoćom kao ptice. Paraglajderi cijene ptice, posebno orla. Orao skuži gdje se diže topla zračna struja, i vrti se i diže u njoj. Kako i paraglajderi vrebaju te iste struje, nema druge nego pratit gdje se ptice dižu. Sama škola letenja time traje nekih dvije godine, ovisno u kojem vremenu odradiš potreban broj visinskih letova i položiš letački ispit. Moje matično jato je PJK Zagreb, i ima školu letenja jednom godišnje.

Ivani se zapetljale špagice...

S Japetića

S Radoboja

Dok još ne stekneš osjećaj za krilo, lako napraviš grešku koja urodi novom greškom i tako dalje. Ivana je prva zapela na drvu. No, nije ostala visiti u zraku, samo je bio problem kako skinuti sve te silne špagice koje su se preplele s grančicama drveta. Drugi put je mene vjetar odnio di nije trebao pa sam u muci izbjegavao krov, visoki orah i dalekovod. Na kraju sam zveknuo u drvo, no i to mi se činilo kao puno bolja solucija od ovih prethodnih. Kad sam se iskobeljao, skupili se i seljani po okolnim brdima i gledaju me dolje, pitaju jel sam živ. Kako je krilo ostalo na 7-8 metara visokom drvetu, morao sam po selu tražiti čovjeka s motorkom da sruši drvo. No i to je dobro završio - poslije je gazda narezao domaćih kobasica, složio mi par gemišta i brzo sam ja došao k sebi. Nije ni čudo da leteči kažu - ko visoko leti, dvije sreće grabi.

Zavižan

Boro, Mac, Ivana, ja i Jadro

Jutro i pogled s doma

Snježna idila

Kako nam uspon na Zavižan nije uspio prije tri tjedna, reko - idemo opet probati! Kad smo stigli u Krasno sunce je već davno zašlo, a noćni uspon je krenuo u pola 7. Malo prije ponoći stigli smo do doma, umalo ne ispustivši dušu. Bilo je jako hladno, a pičili smo po cesti punoj snijega prateći tragove snježnog vozila koje je prošli prije par dana. Zato nas je u domu čekala topla peć i na stolu Antina travarica, javili smo mu da ćemo stići kasno.

Dobrodošlica - Enjoy Rakija

A oko Zavižana - snježna idila! Skoro smo prolupali kako je bilo lijepo. Zavižan je jedno od mjesta u Hrvtaskoj s najljepšim pogledom. S jedne strane na otoke, s druge na gorski kotar, na ostatak Velebita... Nekad se vide i Alpe a nekad čak i Italija! Bilo je 60-70cm snijega, no imali smo i dva para krplji (na nas pet). Na mjestima izložena vjetru, ovaj je "počistio" snijeg i nabacao ga u nanose, pa nikad neznaš gdje ćeš i koliko propasti. U subotu je stiglo par ljudi, uglavnom na skijama (turing skije za hodanje po planini, kao obične ali imaju dlake ispod koje koče da skije klize nizbrbdo). U nedjelju rano ujutro je stigao i Antin pas, hrvatski vučjak. Pas je prava faca, stigao je iz Klade, malog mjesta na obali pored Senja. Čovjeku treba (kad nema snijega) nekih 6 sati uspona od tamo, a psu po snijegu, ko zna koliko. Priča Ante da pas s vremenom naiđe, bude koji dan pa se vrati kući. Nekad dođe i 6-7 puta mjesečno gore dolje, a stazu poznaje bolje nego onaj vučjak iz priče Josipa Broza. Kaže kako se jednom pas izležavao danima na suncu dok mu Ante nije predbacio kako ga nije sram izležavati se dok ga doma čekaju kuja i štenci. Za par minuta se pas digao i otišao putem za Kladu. Sad ti reci da se pas i čovjek ne razumiju!

Pogled na otoke Helioskop


Glavni događaji su nam preko dana bili gledanje izlaska i zalaska sunca, a drugi dan smo još skočili do utočišta za medvjediće u Kuterevu. Taman su stigli dva mala medića iz zagrebačkog zoološkog. Ostali mede su spavali a ovi brat i seka su se gegali uokolo. Nakon toga su nas simpatične volonterke ugrijale rakijicom i vrućim čajem. Provod ko bog.
Put do doma na Zavižanu

Pogled na Klek
Sunce izlazi i grije otoke
Pauza za čaj i suho voće

Medeni medo!

Na Velebitu

- Na Zavižanu je snježna mećava i magla, pojačava bura. Nije šala - javlja Ante, legendarni domar na Zavižanu. I šta sad? Ništa idemo do Krasna pa ćemo već nešto smisliti. Tako je i bilo. Našli smo se s Josom, rendžerom Velebitskog Nacionalnog Parka, ostavili aute u Krasnom da nam ih snijeg ne zatrpa i krenuli prema planinarskom domu/skloništu Apatišanu (čije ime nikako da zapamtimo).
Pureći but s krumpirima i kobasama ispod peke koju je donirao Jabuka Žare s Begovače

Pokraj peći Maca sijela...

U domu smo sreli par velikih zaljubljenika u Velebit. Kruno nam priča kako je došao ovdje prije 5 godina i tu našao svoj dom. Provede na Velebitu i preko 8 mjeseci lutajući šumama i špijunirajući vukove, medvjede, ptice, slika ih, te o tome piše reportaže za National Geographic i slične novine. Ante Plavac (alias Jabuka) vlasnik je planinarskog doma Begovače do kojeg se i nije moglo zbog snijega, a iz sjedeće pozicije, pijući rakiju rukovodio je kuhanjem seljačke juhe od luka i krumpira te pečenjem purećeg buta ispod peke. Prava šteta da čovjek koji toliko voli jesti ima giht, samo nas je gledao dok nam je mast curila niz bradu. Amigo je uz pomoć Velebita, molitve i dijete sokovima pobjedio rak, a Ilija vodi velebitski paraglide klub. Kažu, nema u Zagrebu sreće ni mira kao na Velebitu. U planinarskim skloništima uvijek sretneš takve drage ljude zbog kojih još i više cijeniš Velebit. Ako ih jednom više nebude, ako ostanu samo ljudi iz gradova kojima su dva i dva četiri i kojima je Velebit super mjesto tek za team building vožnjom đipova, za travaricu i okretanje janjca na kolcu, ako ostanu samo ljudi kojima je Velebit super mjesto za termoelektrane, za žičaru koja te dovede do vrha da vidiš panoramu i odvede dolje, za eventualno skijalište, e jebi ga tad ljudi koji vjeruju kako je čovjek tek dio cijeline, prirode od koje se ne smije odvajati gube svoj najvažniji hram u Hrvatskoj.

Dom na Apatišanu rano ujutro
Nježan izlazak Sunca
Pičimo ko Prstenova družina
Drugi dan je počeo s izlaskom sunca na vedrom nebu. Lijep dan - svima osmijeh na licu. Krenuli smo preko Jezera do Krasna i usput nailazili na medvjeđe tragove. Kruno kaže da ne idu spavati jer još uvijek imaju dosta za jesti (lovci ostavljaju hranu po šumi za divljač) i tek kad snjeg sve pokrije i ne nađu dovoljno hrane otići će na zimski san. Na jednom mjestu medvjed je taman prošao istim smjerom i uprtio snijeg, pa smo išli njegovim stopama. No kako to često bude ovdje, priroda je pokazala i svoje surovo lice. Pokazao se kumulonimbus koji je postajao sve veći i tamniji i za dvadeset minuta lijepi sunčani dan pretvorio se u crne oblake i surovi hladni vjetar.

Taman smo i izgubili smijer (sljediš kolce zabijene u zemlju koji negdje fale), no uz kartu, kompas i Sinkija koji je našao nedostajući kolac opet smo bili usmjereni. A tko je usmjeren, taj piči dalje.
Ni u Narniji nije bilo tako lijepo Medvjed prošao prije nas!