Iako je Oslo po mnogočemu jedna od najvažnijih europskih metropola, s druge strane to je tek simpa gradić smješten u fjord. Kao da su ljudi koje zatekneš na ulici slučajno tamo i za par minuta uskoro nestaju iz gradskog središta i već su u prirodi – jedrenju, bicikliranju, planinarenju, plivanju ili po zimi skijanju… S tek nešto iznad pola milijuna stanovnika, Oslo je na jugu Norveške pa je i klima ovdje puno blaža. Na stanici u Oslu (zapravo selu do Osla) me dočekali jarani Azrudin i Srđan, kod kojih sam i prespavao prvu noć. Jorgovani u cvatu, toplo, sunčano, u trenu sam zaboravio na smrzavanja sa sjevera. Usfalilo mi kontakta s našim ljudima pa mi odlično došlo druženje s budućim doktorima nauke iz Sarajeva.
Roštilj u parku
Dr. Azrudin ispituje pogonske karakteristike daljinski upravljanog vozila na vodikove ćelije
Sljedećih par dana sam imao neke poslovne razgovore u Oslu pa sam se preselio u hostel. Kad god idem negdje, privatno ili poslovno, biram hostele. Tu za par minuta upoznaš ljude s kojima već nakon sat dva kao da se poznaješ cijeli život. Na putu, ljudi se lakše otvaraju što odlično dođe u skandinavskim zemljama gdje se s lokalcima teže povezati na prvu loptu. Ovdje je i sa njima lakše. Najviše sam se zbližio s Timom, Englezom s kojim sam dijelio sobu. Tim je napunio šezdesetdrugu, i od nedavno je u mirovini. Kaže, cijeli život je htio proputovati svijet a nikako da krene. Prvo posao, pa je došla obitelj, te ponovno posao, pa unuci… Skupljao je novac na stranu ako jednog dana ipak krene na put, i kad je nedavno dobio mogućnost prijevremene mirovine i odštetu, odlučio je konačno krenuti. Ne zna kud će, ali ne misli se vraćati kući sljedećih nekoliko godina. Pričali smo o putovanjima. Najveći problem kad kasno kreneš putovati kao Tim, je to što se sa starošću ljudi često već po definiciji previše boje svega. Ali, malo po malo i ohrabrit će se i za zemlje trećeg svijeta, putovanje se uči u praksi, čovjek postaje hrabriji i s vremenom dobiva više vjere u sebe i u druge.