Šezdesetak raftingaša, nekoliko kajakaša i kanuista došlo se oprostiti od rijeke Dobre kakvu su znali. Posljednji spust su organizirali zaljubljenici u Dobru, zbog skorog puštanja u pogon nove hidroelektrane Lešće. Time će se kanjon naše rafting rijeke pretvoriti uskoro u akumulaciono jezero. Već od kad smo izašli iz auta uvukla se neka atmosfera opraštanja, kao da se rastajemo s prijateljima koje vjerojatno više nećemo sresti, a ako ih i sretnemo tada to više neće biti oni nego neki drugi. Kanjon rijeke je već potpuno ogolio – šumari su posjekli raslinje do nove predviđene razine vode. Skiper Krsto priča kako rijeku pamti kao zeleni raj, niske grane drveća kako se nadvijaju nad rijeku.
Spuštanjem niz rijeku nakon nekoliko minuta nailazi se na sigurno najzanimljiviji detalj Dobre – Veliki Buk. Zbog visokog vodostaja rijeke, bilo je upitno da li je Buk prolazan. Čamce smo parkirali na obalu, izašli u rijeku i prehodali do Buka i gledali malo zabrinuto silnu vodu kako se slijeva. Prvi čamac koji je pokušao proći se izvrnuo. Da se mene kao laika pitalo, mi bi ga zaobišli. Ali srećom nije me nitko ništa pitao nego smo sjeli u čamac, dodali gasa veslanjem i uz puno adrenalina krenuli nizvodno. Voda na sve strane, ali prošli smo, nitko nije ispao. Čamac prije nas se prevrnuo pa putem skupljamo promrzle putnike.
Nakon tog početnog „detalja“, sve ostalo se činilo kao mačji kašalj. Svakog tko je potpisao gradnju elektrane na tom mjestu trebalo je pozvati da krene čamcem niz rijeku, da svjedoči ogoljelim kamenim obalama bez ptica i života, da osjeti što je ubio. Voda ima neku svoju energiju i neku svoju priču, voda piči i baš je briga za hidrocentrale. Priroda se prilagođava novim uvjetima. No, čovjek bi se jednog dana mogao naći u situaciji da je svaki kutak zemlje pokorio, uništio divljinu i učinio je dosadno izvjesnom i kultiviranom. Šume se pretvaraju u pravilne drvorede, vodotoci u uređene pedantno ošišane kanale, divlje obale betoniraju. Jedina iskonska priroda će ostati u nekoliko nacionalnih parkova u kojima si kao u muzeju, i ne smiješ sići s ograđene staze. Ali kad do penzije izdvajaš pola plaće za svojih 50 kvadrata betona u gradu, to ti i ne može biti važna briga u životu?
