Iako je Oslo po mnogočemu jedna od najvažnijih europskih metropola, s druge strane to je tek simpa gradić smješten u fjord. Kao da su ljudi koje zatekneš na ulici slučajno tamo i za par minuta uskoro nestaju iz gradskog središta i već su u prirodi – jedrenju, bicikliranju, planinarenju, plivanju ili po zimi skijanju… S tek nešto iznad pola milijuna stanovnika, Oslo je na jugu Norveške pa je i klima ovdje puno blaža. Na stanici u Oslu (zapravo selu do Osla) me dočekali jarani Azrudin i Srđan, kod kojih sam i prespavao prvu noć. Jorgovani u cvatu, toplo, sunčano, u trenu sam zaboravio na smrzavanja sa sjevera. Usfalilo mi kontakta s našim ljudima pa mi odlično došlo druženje s budućim doktorima nauke iz Sarajeva.
Roštilj u parku
Dr. Azrudin ispituje pogonske karakteristike daljinski upravljanog vozila na vodikove ćelije
Sljedećih par dana sam imao neke poslovne razgovore u Oslu pa sam se preselio u hostel. Kad god idem negdje, privatno ili poslovno, biram hostele. Tu za par minuta upoznaš ljude s kojima već nakon sat dva kao da se poznaješ cijeli život. Na putu, ljudi se lakše otvaraju što odlično dođe u skandinavskim zemljama gdje se s lokalcima teže povezati na prvu loptu. Ovdje je i sa njima lakše. Najviše sam se zbližio s Timom, Englezom s kojim sam dijelio sobu. Tim je napunio šezdesetdrugu, i od nedavno je u mirovini. Kaže, cijeli život je htio proputovati svijet a nikako da krene. Prvo posao, pa je došla obitelj, te ponovno posao, pa unuci… Skupljao je novac na stranu ako jednog dana ipak krene na put, i kad je nedavno dobio mogućnost prijevremene mirovine i odštetu, odlučio je konačno krenuti. Ne zna kud će, ali ne misli se vraćati kući sljedećih nekoliko godina. Pričali smo o putovanjima. Najveći problem kad kasno kreneš putovati kao Tim, je to što se sa starošću ljudi često već po definiciji previše boje svega. Ali, malo po malo i ohrabrit će se i za zemlje trećeg svijeta, putovanje se uči u praksi, čovjek postaje hrabriji i s vremenom dobiva više vjere u sebe i u druge.
Poljski gastebajteri kopali kanalizaciju, a iskopali tenk iz drugog svijetskog! 
Pogled s mora na tvrđavu 
U Oslu ima fantastičnih muzeja i ko sumanut sam u dva dana obišao njih desetak. Prvo sam navratio u muzej vikinških lađa, na koje bi vikinzi položili plemenite pokojnike zajedno s njihovim konjima, psima i najdražim predmetima te zapalili lađu i pustili je da plovi dok ne izgori. U muzeju je bilo tako nekoliko originalnih lađa koje su igrom slučaja upale u mulj prije nego su do kraja izgorjele. U muzeju Kon-Tikia imao priliku razgledati splav s kojom je Norvežanin Thor Heyerdahl prešao Pacifik, od Južne Amerike do Polinezijskih otoka. Njegovu knjigu gutao sam kao klinac, čitajući pustolovine na putovanju. Svoj muzej ima i brod Fram, najčvršći drveni brod ikad sagrađen, s kojim je ekspedicija Roalda Amundsena osvojila Južni Pol. Brod je dvije zime bio zarobljen u ledu Antarktika, i tek nakon dvije i pol godine se vratio u civilizaciju. Da bi preživjeli hladnoću i toliku izdvojenost, brod je sa sobom morao ponijeti veliki tovar ugljena za ogrjev, a odjeću su naručili od Eskima (tuljanovo krzno). Brod je izložen u muzeju, prelijep je i može se ulaziti u kabine i dočarati kako je to bilo proživjeti dvije i pola godine na njemu. Od ostalih izvrsnih muzeja tu su još i Nobelov muzej mira (Nobel kao Šveđanin je dao Stockholmu čast da dodjeljuje sve njegove nagrade osim mira, koja se dodjeljuje u Oslu), muzej reptila, muzej umjetnosti (sa slikom Krik), otvoreni park-muzej skulptura… 
Vikinške lađe
Kon-Tiki
I par slikica guštera i zmija!
