Iz gornje rečenice (naslova) istinito je samo to da se radnja odvijala na Kornatima. Daleko od tog da smo morski vukovi, još manje od iskusnih. No, iako se priča odvijala krajem studenog prošle godine, predobra je da ne bi s par slika i par rečenica završila na blogu!
Brod u sigurnim rukama (foto: Andrej)
Avantura počinje kad sam shvatio da se trojica mojih dobrih prijatelja od kojeg svakog znam iz druge priče međusobno poznaju i da su prije par godina zajedno bili na tečaju jedrenja. Kako ja ne vjerujem u slučajnosti, zaključak je bio kako je suđeno da odemo svi skupa na jedrenje. I bi tako! Prije par godina proveo sam easy tjedan dana jedrenja, opušteno s certificiranim skiperom, a Ivana nikad nije bila na orahovoj ljusci voženoj vjetrom. Ampi, Tvrtkec, Andrej i direktor Lekić su završili svaki po dva ili tri tjedna tečaja jedrenja. Taman dovoljno da imaju ono malo znanja, taman nedovoljno iskustva da se odvaže kao pravi skiperi sami na more. No,praksa čini majstore i ipak smo krenuli sami. U Zadarskoj marini nas je dočekala prekrasna Bavaria od 36 stopa. Gazda koji iznajmljuje brod kad nas je vidio prvo je pitao – a di vam je skiper? Kako u nama nije prepoznao taj skiperski potencijal, slagali smo da stiže sutra ujutro.
Upozorio nas je gazda da čim izađemo iz kanala kako će nas bura početi bacati. Badava. Taman smo se već osjećali kao pravi popaji kad je bura udarila i brod se počeo okretati čas vamo čas tamo. Ivana i ja sjeli smo sa strane da ne smetamo i gutali knedle gledajući naše iskusnije kolege kako pokušavaju ovladati brodom. Trebalo nam je dobrih sat vremena dok nam (dok im) nije postalo jasno koja kolutra spušta koje jedro i dok nismo ponovno preuzeli kontrolu nad brodom. Laknulo nam je. Ispred nas je bilo četiri dana jedrenja, a vremenska prognoza je bila baš pesimistična. Optimizam nam se ponovno sidrio u srcima kako smo s brodom postajali jedno biće. I postavilo se pitanje – što smo naučili iz ovog? To pitanje ćemo sljedećih dana često postavljati, nakon svake greške treba analizirati što i zašto te kako to izbjeći kasnije. I dan danas se to pitam kad se desi neko sranje.
Muving na Velom Ižu (Foto: Andrej)Ulazak u praznu marinu Velog Iža, hladno i promrzlo vrijeme i par čaši crnjaka da nam zagrije dušu i tijelo. Ujutro smo nastavili prema Kornatima. Oko podneva se dotad tmurno nebo raspuklo, sunce je izašlo i bili smo sretni kao djeca. Jedrimo između prekrasnih pustih otoka Kornata, cugamo vinčeko i samo što ne zapjevamo od sreće. Kako je bilo mirno, malo sam i ja preuzeo kormilo i kalio se kao pravi kormilar. Jačao je jugo, a mi se osokolili do otvorenog mora da vidimo kako puše. No, vidjevši valove, pobjegli smo glavom bez obzira do otoka Žut, i još jedne prazne marine. Najavili su olujni jugo u noći, a mi naopako svezali brod. Cijelu noć nas je vjetar bacao na mul, od brige nismo mogli zaspati i svako malo smo kontrolirali da li su bove i dalje raspoređene između skupog krasnog broda i betonskog prijetećeg mula koji bi ga razbio da smije.
Belli Kornati!
Ni jutro nije počelo ništa bolje. Čim smo izašli iz zaklona otoka, vjetar nas je počeo tako bacati među sve dublje valove da smo u glavi stalno ponavljali mantru „brod se ne može potopiti brod se ne može potopiti“. Kad smo skužili da radio iz kabine stalno ponavlja „Upozorenje, upozorenje“ i najavljuje jačanje olujnog juga, odustali smo od prvotnog plana prema otvorenom moru i zaključili da je pametnije povući se na Veli Iž. Udari juga do 35-40 čvorova pretvorili su more u pjenušavu juhu, vjetar je nosio vodu zrakom a valovi su rasli preko 4 metara! Ili je tako stvarno bilo, ili je samo tako izgledalo. Tvrtko je pošao u kabinu naći gdje smo „spremili“ pojaseve za spašavanje, al se vratio iscentrifugiranog želuca bez pojaseva. Valovi nas valjaju, u kabini lom tanjura koje nismo dobro učvrstili, među nam se nitko ne smije… Svi gledamo kako će ovo ispasti. Ampi je kao pravi junak osjetio da je vrijeme za heroje i preuzeo kontrolu nad brodom. Ko Corto Malteze je držao kormilo dok su iza njega valovi rasli iznad njegove glave. More je beštija. Osjećali smo se ko Česi, usred oluje sami na moru. Skužili smo da dva dana nikakav brod nismo vidjeli na moru, čak ni Jadrolinija nije vozila. No, tih par sati povezalo nas je u jedno biće, probudilo duh lovaca u nama i osudilo nas na sljedeće morske avanture. Valovi su jačali, a mi konačno se približili Velom Ižu. Sretni ko djeca. Na Velom Ižu prava zimska otočna atmosfera, ništa neradi do dvije butige i birtije. A nama butiga nije trebala pa smo otišli odmah u birtiju.
Pogled s otoka Žut (foto: Andrej)
Kormilar pije dok vozi, direktor gušta uz cigaru i crnjakZadnji dan se jugo smirilo, jedrili smo do otočića naseljenih a tek par ljudi preko zime. Popili kavu s njima i povratak u Zadar. U marini su nas dočekali s velikom brigom zbog juga. Kažu, sezona je gotova, vi ste iznajmili zadnji brod za ovu godinu. Takve zovu – Kolumbo. Opa! U konobi – samo piletina i teletina. Kako nema ribe? Kakva riba, bilo olujno jugo, nisu ribari na more išli par dana. Po ovakvom moru idu samo Česi.
Foto: Andrej
Brod u noći
