Ovaj vikend put nas je nanio u Papuk, u samo srce Slavonije. I to u gorsku dolinu Jankovac, gdje nas je čekao planinarski dom. Grof Janković je ovdje naišao prije 150 godina i zaljubio se u tu dolinu, ogromna stabla koja ju okružuju, tridesetmetarski slap, izvore, potoke. Dao je da se sagrade dvije brane koje će akumulirati vodu i tako su nastala dva prekrasna plavo-zelena jezera po kojem se brčkaju patkice i gnjurci. Na kraju se toliko zaljubio u to područje da je i sahranjen u spilju iznad doline, a imali smo osjećaj da još i dan-danas luta uokolo kao duh.
Planinari križevačko društva spremno su se odazvali na poziv iz Nove gradiške i 19 nas je stiglo autima u Veliku. Bilo bi nas još i više da gripe nisu uzele danak. S još dvadesetak prijatelja iz cijele Hrvatske i rendžerom Mirom iz Parka prirode Papuk krenuli smo vidjeti topli izvor vode i „gejzir“ (zapravo jezerce veličine jacuzzia iz kojeg izvire voda). Miro je pravi zaljubljenik u Papuk, i mora da je i njemu ovo posao snova. Sjetili smo se kako nas je prije par godina šlepao po Papuku – zavezao bi sanjke za Ladu Nivu, utrpao nas na sanjke i vozio po zaleđenim snježnim makadamima dok Lada nije zapela u snijegu. Oprostili se s Mirom i krenuli dalje prema Jankovcu. Između ostataka snijega izvirale su visibabe, i bilo je jasno da proljeće samo čeka kad će krenuti punom snagom. Na Jankovcu kratki odmor pa dalje do vrha Ivačka glava (drugi najviši vrh Papuka). Putem nas je stigla sitna kišica no ignorirali smo je, pa kao da je nije ni bilo. Pri povratku već se počela noć spuštati, potok je nabujao a mosta kao da ni nema – samo skliski balvan preko kojeg se nikome nije išlo. Prava noćna avantura, prelazak preko potoka u dva skoka pod svijetlom svjetiljka!
Sanja ko da je vragu iz torbe ispala!
U domu nam je društvo pravila lokalna nogometna momčad koja je došla na „visinske pripreme“ (istina, tek 400-tinjak metara nadmorske visine, ali prekrasna priroda i šuma imaju druge adute). Grah za večeru, gemišt za okrjepu, Ivica je izvadio gitaru i bilo je tu svega, od Doorsa do Miše Kovača. I tako do ponoći dok nas nije umor pobacao u krevete. Drugi dan, iako smo svi očekivali kišu, vani lijepo, sunčano. Išli smo do slapa koji je prepun vode zbog topljenja snijega, kao da smo na Plitvicama! Skoknuli smo na vrh Nevoljaš (ne znam zašto se tako zove) i preko napuštene zaboravljene skijaške staze vratili se do auta. Još jedno lijepo druženje u prirodi i s prirodom…
Hrle na vrhu Ivačke glave
