Ryan Air, najpoznatiji europski lowcost avio prijevoznik, naši susjedi srbi i bosanci zovu Jaran Air. Jedino te jaran vozi za tako male novce. Iako, sve to ima svoje. Sama karta je jeftina dok za sve ostalo plaćaš dodatno. Osim tebe ide i torba u avion? To je 20 funti. Žedan si u avionu? Nešto bi i pojeo? Među prvima bi ušao u avion? Sve to košta. Al za skromne balkance, Ryan je i dalje Jaran. Konačno da se i ja povezem s jaranima. Odveli me u Škotsku. Dok sam se usred noći smrzavao na aerodromu u Glasgowu (8 stupnjeva) i čudio se hladnoj klimi usrijed ljeta, čuo sam ocean odmah iza nasipa i odmah mi je postalo toplo oko srca.
U Glasgowu Svijetski kongres za obnovljivu energiju. Nisam bio samo turista, imao sam i ja izlaganje. Čudo jedno šta se sve u svijetu događa s obnovljivim izvorima. Projekti koji bi još prije par godina bili znanstvena fantastika danas postaju stvarnost. Svi su uključeni u tu utrku, a mali Hrvati još misle da su obnovljivi izvori zgodni tek za napajanje digitrona ili male vjetrenjače uz vikendice. Arapi grade Masdar, futuristički grad u pustinji koji će se u potpunosti napajati obnovljivim izvorima energije, grad bez otpada i s nula CO2 emisija. Škoti grade "podvodne vjetrenjače", koje koriste energiju morskih struja, grade se ogromni vjetroparkovi snage nuklearke u Krškom, planira se pilot projekt koji će energiju sunca iz Sahare dovoditi visokonaponskim istosmjernim kablovima u Europu, ogromni vjetroparkovi uz zapadnu obalu Afrike, Španjolci grade polja ogledala koja reflektiraju sunce na toranj i zagrijavaju ga na preko 500 stupnjeva (slično kao Arhimed koji je tako palio rimske brodove za vrijeme opsade). Čisti SF danas postaje realnost!
Dva crca udaraju afrički ritam kao u transu, a piper ih prati! Ludo energično, predobro...
Whiskey shop
KatedralaGlasgow je komercijalno središte Škotske, što znači da nema toliko turistima privlačnih stvari kao obližnji Edinbourgh, ali nudi energičan, moderan pogled na Škotsku. Ja sam bio očaran kamenim kućicama, kao iz ekranizacije Dickensovih romana, s nekoliko muzeja i Univerzitetom bajkovitog izgleda dvorca, pubovima u kojima se uz pivo servira fish&chips (riba stvarno dođe servirana u novine!), parkovima... Kineskim, tajlandskim, indijskim i inim restoranima sa jeftinim all-you-can-eat buffetima, mračnim kamenim katedralama, neizbježnim Poljacima gdje god kreneš (čak je većina natpisa u gradu dvjezična, englesko-poljska, eto koliko Poljaka je došlo trbuhom za kruhom).
Fish and chips
Najbizarniji susret imao sam u dvorištu Univerziteta. Zgrade sveučilišta kao da su izašle s filmova o Harry Potteru, s kamenim kulama, podrumima, zelenim livadama... Sveučilište ima petsto-šesto godina i jedno je od najboljih svjetskih sveučilišta. Dakle, u dvorištu sam kao opčinjen gledao kule i iščekivao mlade čarobnjake kad sam skužio da pored mene netko posve smireno puši cigaru i gleda u travnjak. Kako je sve bilo prazno, počeli smo razgovor i ispalo je da se radi o Paulu koji radi tu na faksu kao predavač anatomije. I upravo je radio na nekoj autopsiji! A ja se grozim krvi i svega sličnog pa me te strašno zainteresiralo. Paul me pozvao u njihov muzej autopsije napravljen za studente, ja prihvatio i za čas smo se spuštali stepenicama u mračni podrum. A tamo... čudo jedno. Posvuda po zidu staklenke s djelovima ljudskog tijela, fetusima od veličine oraha do djece s dvije glave. Ne samo to, do prije par godina je tamo radio poznati njemački doktor Van Hagens kojeg su zbog njegovih izložba protjerali iz par država. Van Hagens je pronašao kemikaliju kojom premaže secirano tkivo i time spriječava njegovo truljenje. I tako je par tijela i dijelova tijela do pola isecirao da se vidi što sve ima ispod kože, premazao ih kemikalijom i sad stoje tamo kao izlošci. Paul mi se pohvalio kad bi naišli na tijelo koje je on secirao. Paul se čini kao drag momak, pomalo čudak, al sam ga ipak držao na oku, reko, možda su mu usfalila tijela za seciranje pa bi mene malo secirao. Aaaa, jok. Izlošci su se redali, glava bez oka, otvoren nos, mišići i žile ruke... Kasnije su mi se još dugo vrtile te slike po glavi, ali nije dopušteno to slikati. Poslije sam još vidio slike Van Hagensovih dijela, recimo uzme tijelo, makne kožu i stavi ga u lik nogometaša i tako ga izloži. Ili jahač na konju, gdje su i konj i jahač izsecirani. Počeli smo priču kako ljudi zaziru od smrti i kako sve povezano sa smrću pospreme u neku ladicu u glavi koju nikad ne otvaraju. Tako i te izložbe ljudskih seciranih tijela, gdje se zapravo može diviti anatomiji u pokretu, nailaze na strašan otpor, gađenje i zgražanje. Sve što je ljudsko ne smije nam biti strano?
Nakon Glasgowa, imao sam još par dana vremena da ubrzano vidim ostatak Škotske, no o tome u sljedećem javljanju.
Više o Van Hagensu: http://www.bodyworldsedmonton.com/
