Nebo nad Bangkokom

tuk-tuk, vozač nosi masku zbog prljavog zraka
mi s curkama

Opet se smračilo nebo na Bangkokom – malo će bijesniti munje i pljusak i za sat – dva opet je sve u redu. Kako vrijeme ide, monsun je sve jači i kiše postaju češće. Padne više vode, i onda se naša ulica pretvori u rijeku i sve postane smiješno – motoristi se obuku u plastična odijelca i probijaju se kroz 10cm vode a psi se popnu negdje na uzvišeno i čekaju da voda nestane.
Jučer nas je probudilo zavijanje psa pod prozorom – trknuo ga auto pa se previjao od bolova. Ni tajlanđani nisu znali što bi s njime – jedan lik je sjeo pored njega i čitao novine dok je ovaj grozno zavijao. Tu i tamo bi se skupili neki ljudi oko njega, došao bi ga neki pas ponjušiti i tako sve dok ovaj nije «prešao na drugu stranu» - tako se ovdje kaže kad netko umre. Svima u ulici je laknulo kad je pas prestao zavijati.

šarenilo najvažnijeg tajlandskog hrama u carskoj palači

Znam da sam već dosta toga rekao o tajlandskoj hrani, ali o toj temi nikad dosta. Najbitnija je harmonična kombinacija 4 okusa – ljutog, slatkog, kiselog i slanog, i svaka hrana ima barem tri od ova elementa u sebi. Recimo nakon ručka jedemo ananas koji se prvo umače u sol i čili, inače im je prebljutav – nit je slan nit ljut nit ništa. Ili kad naručiš limunadu normalno da će ti dodati žličicu soli. Samo slatko i kiselo je dosadno. Zato je njima naša hrana strašno dosadna i bljutava – svima osim klincima koji su se navukli na McDonalds i Burger King. Ti klinci su jedini debeli ljudi ovdje, jer od thai hrane se ne debljaš. Super je thai hrana, al ponekad kad se zaželiš domaće jednostavne hrane počne ti ići na živce. Jučer se ja zaželio neke mesine. I naručio pečenu patku. I sve bilo super, no kad ono umak je od meda. Sa cimetom. Ili recimo prošli tjedan kad mi je želudac bio napola mrtav bili u restoranu i ja pitam da za mene naruče nešto dijetalno. A ono stigne mi tanjur prženih žapca i dinstane paprati! Pojeo sam valjda pola bare žabaca. Valjda ljudi znaju što je to lagana hrana. No dobro je lagano se početi navikavati na thai hranu, jako je različita i treba vrijeme da se ljudi naviknu. Kako su turisti većinom skeptični oko te hrane, gotovo svi restorani uz plaže zapravo nude pizze, pomfri i mesinu, i to po cijenama za koje jedeš pet dana thai hranu. Za dobro pojest najgore je ići tamo gdje ima puno turista. Platiš duplo za manju porciju nego što bi ti neki šef nagrabio tamo di jedu lokalci.
sajam amuleta
Bili smo u nedjelju i na sajmu amuleta – božanstava, o čemu sam već pisao. Kupili smo skoro kilu različitih bogova – osim standardnih poznatih božanstava ima i u obliku vanzemaljaca, pimpeka i praktički šta god ti padne na pamet. Postoje posebni amuleti koji se objese u kuću da bi donjeli bogatstvo ili pak drugi koji objesiš u auto da nebi bilo sudara (kad ih vozač ima preko desetak u autu, obično tad i vozi ko da mu je zadnja vožnja jer uz tolike bogove ne boji se ničega). Na štandu pored neka tetka drži slike raspadanja mrtvog tijela koje koriste budistički redovnici u svojim meditacijama. Da im meditacije ne postanu monotone i prazne trebaju nekad snažan poticaj. Krenu sa starošću raspadanja od jednog dana pa dokle stignu.
crveki, kukci, i u gornjem lijevom uglu prženi žapci!

Svaki tjedan odemo jedan dan posjetit neku elektranu. Idemo pokupit neke podatke, al na kraju se to pretvori u izlet – obavezno usput posjetimo neki važniji hram ili nacionalni park. Prošli tjedan smo bili do tajlandskih Plitvica – Erawan vodopadi, jako ljepa priroda i još radni dan – praktički smo bili sami tamo. Hodaš uz rijeku, svako malo su neki vodopadi, a kad ti je prevruće samo se bučneš u vodu. Na nekim mjestim taman je toliko duboko da ispadne kao mali bazen, legneš u vodu pa te grickaju ribice. Po granama visi majmunko a u blatu se skriva gušter od preko metra. Dobro da sam ga vidio tek nakon kupanja.

vodopadi i bazenčići za kupanje u tajlandskim Plitvicama

Tajlandska masaža

na ulici
street art za Martinu

Kad se u Tajlandu ljudi razbole – neovisno jel se radi o prehladi ili problemu s leđima - prvo na što odu (prije nego što posjete lječnika ili egzorcista) je tajlandska masaža. Zapravo se radi o kombinaciji pritiskanja akupunkturnih točaka (energetskih centara u tijelu) i prisilnog stavljanja u raznorazne joga položaje. Mi odemo na masažu barem jednom tjedno i već smo postali mali eksperti da znamo procijeniti da li je masaža ok ili nije. Ono što ova masaža sigurno nije je opuštajuća i ugodna – tako sam jučer imao svoju najžešću, najbrutalniju masažu. Uvijek se nadam da će me masirati neka curica, al svaki puta me se dopadne neki mali žilavi Tarzan od metar i pol koji ubije boga u meni. Dok sam ja puhao, skvičao, mjaukao plakao i ko zna šta sve ne, Tarzan mi je stavljao noge za vrat, glavu okrenuo na leđa, skakao koljenima po meni, gazio me, gnječio i stiskao da sam jedva živu glavu izvukao. Toliko mi je bilo loše da sam se sav ispuhao, manje boli kod zubara. No kasnije kad preživiš daju ti da sjedneš na stolicu i popiješ čaj i treba ti jedno pola sata da dođeš sebi i odgegaš kući. Toliko si poslije umoran za zaspiš ko beba. No drugi dan si sav pun neke energije, razgiban i ništa te ne boli. Ko da ti je netko napunio baterije. Obično na plažama i tamo gdje se motaju turisti su te masaže mlitave, malo te iscimaju i ništa te ni ne zaboli – a poslije ko da nisi ni bio. Za pravu masažu treba ići gdje idu lokalci, kod malog Tarzana.

ekipa s posla i iza nas - most na rijeci Kwai
Ivana u hramu
Sreli smo neki dan u hramu mladog redovnika Taweea. Praktički svi mladi redovnici imaju istu priču – došli su iz nekog sela u provinciji i presiromašni su da upišu fakultet. Zato postanu redovnici i upišu budistički fakultet. Nakon što završe, dužni su raditi još godinu dana za potrebe hrama i nakon toga ako žele su slobodni. Tawee baš i nije previše oduševljen budizmom, ali obožava nogomet i san mu je da jednog dana postane trener. Zna skoro sve igrače iz hrvatske repke, zna da je Eduardo otišao u Arsenal, čak je znao da je neki dan Dinamo izgubio od Werdera sa 2:1. Dečko je nogometna enciklopedija. Kaže svakodnevno se budi u 5 ujutro i nakon molitve odlazi sa zdjelicom moliti hranu – budistički redovnici jedu ono što im ljudi udjele, pa tako svako jutro ljudi izlaze van s viškom hrane i djele momcima u žutim haljama. Osim doručka, zadnji obrok koji jedu je ručak a nakon podneva nije im dozvoljeno jesti ništa više sve do drugog dana. Kad završi s obavezama i faksom čeka noć da krenu nogometne utakmice na satelitskoj koju imaju u samostanu.
Tawee
U subotu smo skoknuli do nekoj sela u đungli. Ludo – kuće grade na dva metra visokim stupovima zbog poplava, a okolo je takva divljina da prvih pola sata hodaš ko po iglama. Ispod kuća i po okolnim granama motaju se gušterčine veličine čovjeka, ja sam prvo mislio da su krokodili. Kažu ljudi da im se ponekad i zavuču u kuću... No bolje da su iguane okolo jer tjeraju zmije, a zmija ovdje ima dosta hoćeš otrovne il neotrovne. Motaju se tu još i pauci veličine šake (šta ti taj napravi kad te se uhvati), te ribe s nogama – imaju prednje peraje s kojima mogu hodat od jedne bare do druge kad voda presuši, a uveče ti se komarci napiju krvi gore nego vampiri. Većina žitelja u toj đungli su naravno redovnici kojima super dođu brutalni uvijeti i osama.

monitoring lizard iliti gušterčina
u autobusu
Baš sam razmišljao kako se u nekim djelovima grada osjećaš kao u stripu Nathan Nevera (tko je čitao taj zna) - probijaš se u masi ljudi, sa svih strana ti nude piratske DVD-e, cigarete, šešire, na štandovima peku male okrugle kobase i lignjice na ražnju a uz sve to moraš paziti da prosjaku koji puza između ljudi ne nagaziš na glavu. Tu su i slijepi prosjaci koji pjevaju uz karaoke uređaj zavezan oko vrata ili prodaju srećke za lutriju, lady-boyevi (kathoeyi) ili redovnici u žutom. S jedne strane su dućani a s druge te cimaju moto-taksisti i vozači tuk-tukova (motorček prerađen u nešto izmeđ motora i auta). A promet u Bangkoku... je jednostavno nevjerojatan. Da stigneš bilo kuda treba ti najmanje sat vremena, nekad nam do grada treba skoro dva sata. Ljudi prosječno na posao putuju sat i pola a desi se kad je najgore da im treba i tri sata. Ceste su prezakrčene, a ljudi i auta ima ko mrava. Upadneš u gužvu i čekaš. Deset, petneast minuta stojiš na mjestu i ništa se ne dešava, nikud ne ideš. Malo se pomakneš i onda opet tako. Da se tako nešto dešava u Zagrebu mislim da bi bile pune ludnice i puni zatvori no ovdje se nitko oko toga ne sekira. To je srž budizam – prihvaćanje. Ponekad malo poludimo al kad vidiš ljude oko sebe kako su smireni i kako prihvaćaju taj kaos vidiš da nema smisla se time zamarati. Postoji u Bangkoku SkyTrain (vlak koji se kreće na postolju iznad cesta), postoji i Metro, ali imaju premalo stanica i ne povezuju ništa s ničime. Bilo je planova da se cijeli Bangkok poveže s SkyTrainom al kažu otkad je vojska preuzela vlast sve je stalo. Cijeli grad je na dvije razine, iznad grada su autoceste, pruge za SkyTrain, postoje čak autoceste na kat a negdje ima i treći kat na kojem idu vlakovi... No svih tih cesta je premalo, i ko da ih je netko pijan planirao. Kažu da je pola mostova kralj sagradio. Bio je u posjeti majki u bolnici, i popeo se da vidi grad s vrha bolnice. I gleda tako, kad vidi da je velika gužva u prometu – i sjeti se da bi mogao sagraditi nove ceste i mostove. I bi tako. A ljudi kažu da jedino kralj misli na njih jer političare baš briga za gužve u prometu i za probleme malog čovjeka.
mali ljudi u zutim majcama idu kuci s posla
Sowa-gdii krap (bok)

Na sjeveru Tajlanda

Sad si ti misli jel on meditira iza stakla il je to samo kip?

Prika kaže da dnevno ispeče 1000 palačinki!

Evo me opet među živima – jučer me nešto gadno uhvatilo u želucu i prikovalo za krevet (vrtoglavica i visoka temperatura) i školjku (povraćanje). Vjerojatno sam se otrovao nekom hranom - bio sam malo prehrabar za vikend pa sam jeo svakakve gluposti sa štandova na koje inače ne bih išao jesti. No jedna ženskica kaže da je vjerojatnije kako je netko na mene bacio urok jer me to sve prenaglo i prežestoko pogodilo. Ne razumijem se previše u uroke ali ovdje ih svatko shvaća i više nego ozbiljno. Svatko sa sobom kao zaštitu nosi neki amulet, obično lančić sa slikom Bude, redovnika, nekog hinduističkog božanstva ili simbola, makar sliku sveca zaštitnika u novčaniku. Ali svi imaju nešto. Ima i posebnih dućana, čak i cijelih tržnica koji prodaju samo amulete – ja ih zovem trgovine bogovima – dođeš tamo i izabereš si boga po mjeri – u obliku čovjeka, slona, pantere... Naime, iako su ovdje praktički svi budisti, snažan je utjecaj hinduizma i animizma (vjerovanje da sve stvari imaju dušu, odnosno da ih nastanjuju duhovi). Tako se ispred svake kuće nalazi malo svetište ili hram (kao kopija male kuće) i u nju se stavljaju kipovi e sad čega sve hoćeš – malih Buda, božanstva kojekakvih i sličnog. Jednom smo vidjeli da je ženska uz Budu stavila i plastičnog Spidermana – kaže stavila je Spidermana da Budi bude sin. Na tim oltarima se zatim pale mirisi i stavlja sviježe cvijeće – vjeruje se da se tako komunicira s duhovima zemljišta na kojem se nalazi kuća.

Svetište ispred kuće

A za vikend opet bio produženi vikend (ovaj puta zato jer je bio referendum u nedjelju pa da ljudi ne izgube dan bezveze na glasanje dobili su jedan dodatni). Tako je i situacija bila malo napetija zbog referenduma (spomenuo sam da je na vlasti vojna hunta) pa su bile policijske racije. Nas je racija zatekla u vlaku – upalo desetak policajaca i stalo provjeravati podatke od svih prisutnih. Kad su nas vidli malo su se zbunili:
-Where from? (Uz smješak)
-Croatia!
-Aaaahhh, Šuker! Davor Šuker! Very good player! I like Šuker.
-Yes, Davor Šuker.
-Happy in Thailand?
-Yes!
I to je to. Nitko te neće cimat kad si stranac.
Tako smo za produženi vikend skočili (13h vožnje vlakom u jednom smjeru) u Chang Mai, drugi najveći tajlandski grad (veličine Osijeka!) na samom sjeveru Tajlanda. Grad je sušta suprotnost Bangkoku, miran, opušten, čist zrak, smješten u planinama... Ljudi isti takvi, sporo pričaju, ko dalmatinci su. Stvarno za odmorit dušu i tijelo. Ako se malo potrudiš, možeš čak naći i hotelčić sa bazenom koji te košta 20kn po osobi! život na visokoj nozi za 20kn! Kad smo navečer izašli vanka, došao lik sa slonom pred kafić – pa ti prodaje banane ako hoćeš hraniti slona. I usput mora pazit da slon nešto ne sruši jer maše okolo surlom.
Mladi šegrti za redovnike

No uzeli smo jedan dan turističku turu – nešto što inače iz petnih žila izbjegavamo zato jer je uvijek lažno i jadno. No kako samo bili kratko vrijeme tamo a htijeli smo vidjeti puno toga i mi se bacili u organiziranu cjelodnevnu turu. Prvo su nas odveli u neku đunglu i tamo smo jahali na slonovima. To je bilo super i nije baš da ti je svejedno jahati na tom golemom stvoru. Obično dobiješ vodiča slona koji mu sjedi na glavi i vodi ga no za nas nisu imali vodiča pa smo ga sami vozali okolo. Malo je problem kad vidi nešto fino sa strane i počne brstiti i mahati glavom a usput maše i tebe. I nije ti svejedno kad se spušta niz neki strmi nagib, bojiš se da ne izletiš van samo tako. Sa sobom imaš dvadesetak banana i onda mu svako malo daš po jednu. Gurka te sa surlom dok ne dobije. Ogromni su ti slonovi i tek kad ga zajašeš pa vidiš kako si visoko skužiš kako je visok.

Pogled sa slona - obrati pažnju na frizuru!

bakica na selu sprema duhan za žvakanje uz svaku kući u selu mršava svinja privezana kao pas - nije za jelo nego se mali prasci žrtvuju duhovima
Kasnije smo išli posjetiti neka sela, na sjeveru živi dosta različitih životopisnih plemena (najpoznatije je longneck, to su oni gdje žene imaju puno prstena oko vrata pa im vrat bude dugačak i tanak – no za to selo nismo imali vremena). I nakon toga još jedna fora stvar – bambus rafting! Likovi naprave slav od bambusovih grana i onda se spuštaš po rijeci. Super je taj rafting, još kad vidiš da te voda baca na neke stijene... No kako sam previsok malo je falilo da glavom zakačim neko drvo i padnem sa splavi. A uz rijeku sve prepuno slonova – misliš – boga ti, koja romantika! Onda skužiš da su slonove privezali lancima uz drvo da bi tamo stajali kad se stranci spuštaju splavom da imaju filing romantike. Zato su te turističke ture jadne i ljigave, sve je umjetno.

Sreli smo u Chang Maiu nekog simpa izraelca. Inače, kad vidiš negdje u svijetu samog mladog izraelca da putuje, svi imaju istu priču – upravo su odgulili vojsku koja se tamo guli 3-4 godine (za žene samo dvije godine) i sad idu malo vidjeti svijeta prije nego što upišu faks. A izraelac se upravo vratio iz tromjesečnog puta po Indiji, i ko šta obično bude s ljudima koji provedu dulje vrijeme tamo, bio je malo «pomaknut». Pričao je samo o Indiji, još je duhom bio tamo. Vidio sam to već više puta – Indija ljude jednostavno udari ravno u glavu, sprži im mozak svojim intenzitetom i svojom antilogikom. Ne mislim ovdje na to kad nečija tetka ode vidjet Sai Babu na tri tjedna u neko selu pa se nikad ne makne iz tog sela, il kad bivši narkoman uđe u Hare Krišnu pa ga pošalju na pola godine u neki hram iz kojeg se opet nikad ne pomakne. Kaže izraelac od mirisa i smradova Indija jedino što se spašava je da stalno slušaš svoj trbuh; svakih par dana se razboliš i ako ti je mučno nemožeš nigdje na ulicu od smradova i ludih prizora nego samo čekaš da opet ozdraviš i da ti bude ok. Ludih prizora sam se nagledao po Africi, ljudi koji se raspadaju od side, siromaštvo, djeca koja spavaju na ulici i slično. No vidjeti štovatelje Šive kako jedu mrtvace il najnižu kastu «nedodirljive» koji se zavlače u kanalizaciju i rukama rješavaju problem...

Toliko za danas! Nije ni meni još trbuh spreman za ove opise. Za kraj - tradicionalni ples

Plaže i majmuni!

Super stvar u Tajlandu je što svako malo bude neki praznik. A ako recimo pada u subotu ili nedelju onda je osiguran dodatni dan da ljudi ne bi bili zakinuti. Tako smo u nedjelju slavili kraljičin rođendan što znači da je opet bio produženi vikend pa samo zapalili na more. Na moru bilo prekrasno – otišli smo na zapadnu obalu, koja je onomad nedavno bila pogođena tsunamijem. A priroda... Ko da je netko razvio razglednice na veliku dimenziju i okolo ih polijepio kao jumbo plakate. Puno malih uvala , otočića, laguna, a odmah uz sve to nalazi se đungla. Najbolja fora je iznajmiti kajak i onda veslaš kud hoćeš. Jedan dio uvala nažalost je uništen rezortima koji često okupiraju najljepše uvale, postave neke smješne likove da glume osiguranje i onda se tamo sunčaju sterilni njemci i englezi. No svejedno ima još dosta netaknutih plaža na koje se spusti par majmuna koji okolo čačakaju al se ne usude blizu valova.

Majmuni su pregenijalni – nevjerojatno ih je gledati kako se glupiraju. Nagledao sam ih se u Africi al ovi ko da su super intelignetni, kao da gledaš djecu kad se igraju. Bili smo i kod nekih likova na selu koji imaju par majmunčića a jednog su odgojili od malih nogu i strašno je pametan. Recimo kad je skužio da ga se neka djeca boje, stalno ih je ganjao okolo i smije se. A kad vidi psa da leži, prišulja mu se s leđa i povuče ga za rep ili uho pa zbriše. E sad što je tu inteligentno... treba to vidjet. Kako su krenule klimatske promjene mogao bih uskoro uzgajat banane kokose i majmune u Križevcima.

krokodilac kod ljudi na selu - domaća životinja

na moru

vježbam zvijezdu na plaži
Nejvjerojatno je koliko ovdje vole kralja i kraljicu; njihove slike veće od 50metara su na zgradama, po uredima, na ulicama, svi nosimo kraljeve majce na posao (najdraža mi je ona di piše «inženjeri vole kralja»). Prije svake predstave u kinu svi se dižemo i počinje kraljeva himna; na ekranu se pokazuju dirljivi prizori kralja dječaka, mladića, muža, vojnika, redovnika i starca dok ti muzika tjera suze na oči od ganuća. Kad počinje dnevnik prvih 15 minuta samo gledaš što su kralj kraljica i princeze radili sve taj dan. Moraš ga voljeti, ima ga više nego Tita za Jugoslavije i Tuđmana u devedesetima. Tako se i kraljičin rođendan zove «majčin dan», kraljica je svima druga majka. Al po političarima možeš pljuvati koliko hoćeš, no kralj je svetinja – jedan švicarac je prošle godine u javnosti izjavio da je kralj idiot i jedva izbjegao doživotnu kaznu tako što ga je kralj pomilovao. No političari su korumpiraniji od hadezea u devedesetima. Od prošle godine na vlasti je zapravo vojska koja je izvršila vojni udar da bi došla na vlast. No nemoguće je ovdje saznati bilo šta o politici, novine više skrivaju nego obavještavaju a u razgovoru to svi zaobilaze u širokom luku. No najgora situacija u okolici je u Myanmaru (bivša Burma) gdje je vojna hunta već dugi niz godina na vlasti. Neki dan su poskupili benzin za 500%, a sve prirodne resorse države su rasprodali za 20 godina unaprijed. Čak daju tajlanđanima da za svoje potrebe grade velike hidroelektrane i vade si plin (tamo ionako nitko nema struju pa šta će im onda hidroelektrane).

u blizini je snimljen film "Žal" s Leonardom di Capriem. Ko nije pogledao trk u videoteku (ili na bTorrent)
Čovjek sa zlatnim pištoljem - James Bond nakon tsunamia uveli su evakucijske rute

Bangkok, grad anđela

na ulici

kineska četvrt
Ivana u kaosu Bangkoka

Bangkok u prijevodu znači grad anđela. A grad je takav da ga nemožeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Taman kad misliš da si bio u centru, naiđeš na novi centar i povjeruješ da je to centar. A zapravo nema centra ko kod nas u europi nego više njih. Već sam skoro tri tjedna ovdje, i svaki dan idemo negdje ali takav je grad da imam osjećaj ko da još nisam nigdje bio. Mjesec dana svakodnevnog istraživanja grada sigurno nije dosta da obiđeš sve zanimljive stvari koje grad nudi.
Recimo neki dan naišli na ludi indijski hram posvećen Ganeši, slonolikom bogu. Unutra kaos – poluodjeveni indijci imaju neki obred, svi su pognutih glava, intenzivni mirisi jasmina sandala i ruže zamute ti svijest. Toliko je sve kičasto i preintenzivno da se osjećaš ko u igrici nekoj. Ispred oltara Ganeši nose i ostavljaju mlijeko, cvijeće i ostale darove, pjevaju, motaju se okolo... nije se moglo unutra nažalost fotografirat. I kad izađeš van par stotina metara dalje je Patpong, zloglasna četvrt crvenih svijetiljki. Vani mali žilavi tajlanđani objašnjavaju što tete unutra sve rade, a tete se naviruju van i gužvaju okolo.

kičasti indijski hram slikan izvana
Isto tako, sve prepuno kathoya, dečki-cura, zapravo trećeg spola. Kad vidiš zgodnu tajlanđandku skroz sređenu, to je je kathoy. Ni jedna curka ne poklanja toliko pažnju svom izgledu kao kathoyi. A kako je tajlanda budistička zemlja a ovi pak nevjerojatno telerantni nitko se ne uzbuđuje puno oko toga. Kažu – u prošlom život je nešto zeznuo pa je sad kathoy. Ako će u ovom životu biti ok, rodit će se kao muško. Il makar žena.

buda iz dućana

Evo kako počinje moj radni dan: malo prije 8 čekam na cesti da naiđe kamikaza na motoru koji će me taj dan povesti na posao. To je taksista motorista, a zovem ih kamikazama jer malo liče na njih (zbog zagađenja svi imaju maramu omotanu oko glave) i pogotovo jer voze ko da im je zadnja vožnja. Na putu do mog posla prekraćuju put preko placa koji je prepun ljudi. ja tad mirno zatvorim oči da ne gledam taj horor – reko ovaj put ćemo sigurno pokupiti neko dijete, sljepca ili makar psa. No nevjerojatno dobro voze i nisam zapravo još vidio da se netko od njih stvarno negdje zabio pa se i dalje vozim s kamikazama. Al zbilja nije za gledati kad se zaleti između auta a oni naglo promjene putanju il netko samo tako izroni na cestu.
Na poslu je neobično mirna atmosfera – nisam još nijednom vidio neke znakove stresa (ili barem ono što mi zovemo stresom). Malo po malo i dođe podne – a s podnevom i ručak! Ručak je najbolji. Imamo nekoliko jela za izabrati pa malo od svakoga. I naravno riža. Ja je jedem dvaputa dnevno, al tajlanđani je jedu i za doručak. A nakon ručka, bude barem 6-7 vrsti voća koje onda još jedeš kroz cijeli dan.
Prvi dan sam se zabrinuo kad sam skužio da nakon ručka nikog više nema u sobi. Dok nisam skužio da skoro svi – spavaju! Glavu na ruke i na stol i ubiju oko 20-30 minuta. Prva liga! To bi trebalo i kod nas uvesti! Evo sad baš dok ovo pišem ko da sam među duhovima, svi spavaju!

no umjesto spavanja mogu skočiti i na aerobik (organizirani masovni) ili u knjižnicu. sve skupa lunch break traje sat i pol. taman!

pohano cvijeće. stvarno je fino!

bananko na roštilju

noćna klopa

Ko Samui, where the living is easy

noć punog mjeseca na otoku Ko Samui

molitva u hramu

uh, naporan tjedan prošao, nisam se stigao ni javiti!
u ponedjeljak i utorak je bio veliki budistički blagdan - već sam spomenuo kako se te dane redovnici vraćaju odasvuda u svoje samostane i ostaju tamo sljedeća tri mjeseca dok ne prođe monsun. i ne samo to, nego i ostalo pučanstvo koje ima želju odlazi na tri mjeseca u samostan. ovdje se na neki način očekuje da svatko provede barem neko vrijeme u samostanu, a ova tri mjeseca su idealno vrijeme za to. ionako je kiša svaki dan.

pecaroši na Ko Samui

lokalci na Ko Samui
jet ski, morski motor za one koji ne voze pravi motor

i tako za blagdan zapalili na 4 dana u Ko Samui, rajski tropski otok s blještavo bijelim plažama, kokosovim palmama i toplim tirkiznim morem. mrak! na otoku ima dosta stranih turista, i uglavnom je fora da prvo kad dođeš iznajmiš curu i motor. ja sam bio s Ivanom a motor ne vozim tak da se to mene nije ticalo. al nevjeratno je kako su skoro svi parovi oko nas: bijelac (škembica, pivica u ruci) i prekrasna tajlanđanka. definitivni favoriti među bijelcima su bili jedan švabo s fudbalerkom i brkovima alla Mišo Kovač i jedan lik vrlo nelijep koji je uz to još pao s motora i bio sav za ne gledati. a svaki s mačkom da ti pamet stane! ljepo je da postoji mjesto na svijetu gdje svatko može makar na par dana biti mali Djems Bond, mjenjati svaki dan komade, voditi ih na večere sa skupim vinima i pušiti cigaru poslije deserta. A curu je teže ne naći nego pronaći, nedaj bože da ideš sam odmah te sustignu. pa smo gledali kako su ganjale neke sramežljive dečke koji nisu htijeli cure, stave im svoje ruke u njihovi al ovi se nedaju i bježe koliko ih noge nose.

poslastica za prave gurmane - prženi kukci

još bolje - prženi crvi!

neki dan smo naletijeli opet na neko proštenje - bilo hrpa štandova sa hranom i reko idemo probati nešto novo. i taman sam bio u dvojbi dal crvi ili kukci, al kad je ženskica koja ih prodaje počela grickati crveke ko da gricka kokice otišla mi hrabrost i još ih nisam uspio probati. a to je inače veliki specijalitet na sjeveru tajlanda. no jučer sam našao novi favorit - lik na cesti prodaje kokošje pržene nogice (krampe?). to tak blesavo izgleda da se nisam ni snašao ni uspio ih slikati. a ekipica okolo svaki sa jednim kokošjim krampom u ruci gricka kožicu i noktiće! joj, trebao sam reći da oni slabijih želuca ne čitaju ovo.

jedan normalan štand s klopom za kraj!