na ulici
street art za MartinuKad se u Tajlandu ljudi razbole – neovisno jel se radi o prehladi ili problemu s leđima - prvo na što odu (prije nego što posjete lječnika ili egzorcista) je tajlandska masaža. Zapravo se radi o kombinaciji pritiskanja akupunkturnih točaka (energetskih centara u tijelu) i prisilnog stavljanja u raznorazne joga položaje. Mi odemo na masažu barem jednom tjedno i već smo postali mali eksperti da znamo procijeniti da li je masaža ok ili nije. Ono što ova masaža sigurno nije je opuštajuća i ugodna – tako sam jučer imao svoju najžešću, najbrutalniju masažu. Uvijek se nadam da će me masirati neka curica, al svaki puta me se dopadne neki mali žilavi Tarzan od metar i pol koji ubije boga u meni. Dok sam ja puhao, skvičao, mjaukao plakao i ko zna šta sve ne, Tarzan mi je stavljao noge za vrat, glavu okrenuo na leđa, skakao koljenima po meni, gazio me, gnječio i stiskao da sam jedva živu glavu izvukao. Toliko mi je bilo loše da sam se sav ispuhao, manje boli kod zubara. No kasnije kad preživiš daju ti da sjedneš na stolicu i popiješ čaj i treba ti jedno pola sata da dođeš sebi i odgegaš kući. Toliko si poslije umoran za zaspiš ko beba. No drugi dan si sav pun neke energije, razgiban i ništa te ne boli. Ko da ti je netko napunio baterije. Obično na plažama i tamo gdje se motaju turisti su te masaže mlitave, malo te iscimaju i ništa te ni ne zaboli – a poslije ko da nisi ni bio. Za pravu masažu treba ići gdje idu lokalci, kod malog Tarzana.
ekipa s posla i iza nas - most na rijeci Kwai
Ivana u hramuSreli smo neki dan u hramu mladog redovnika Taweea. Praktički svi mladi redovnici imaju istu priču – došli su iz nekog sela u provinciji i presiromašni su da upišu fakultet. Zato postanu redovnici i upišu budistički fakultet. Nakon što završe, dužni su raditi još godinu dana za potrebe hrama i nakon toga ako žele su slobodni. Tawee baš i nije previše oduševljen budizmom, ali obožava nogomet i san mu je da jednog dana postane trener. Zna skoro sve igrače iz hrvatske repke, zna da je Eduardo otišao u Arsenal, čak je znao da je neki dan Dinamo izgubio od Werdera sa 2:1. Dečko je nogometna enciklopedija. Kaže svakodnevno se budi u 5 ujutro i nakon molitve odlazi sa zdjelicom moliti hranu – budistički redovnici jedu ono što im ljudi udjele, pa tako svako jutro ljudi izlaze van s viškom hrane i djele momcima u žutim haljama. Osim doručka, zadnji obrok koji jedu je ručak a nakon podneva nije im dozvoljeno jesti ništa više sve do drugog dana. Kad završi s obavezama i faksom čeka noć da krenu nogometne utakmice na satelitskoj koju imaju u samostanu.
Tawee
U subotu smo skoknuli do nekoj sela u đungli. Ludo – kuće grade na dva metra visokim stupovima zbog poplava, a okolo je takva divljina da prvih pola sata hodaš ko po iglama. Ispod kuća i po okolnim granama motaju se gušterčine veličine čovjeka, ja sam prvo mislio da su krokodili. Kažu ljudi da im se ponekad i zavuču u kuću... No bolje da su iguane okolo jer tjeraju zmije, a zmija ovdje ima dosta hoćeš otrovne il neotrovne. Motaju se tu još i pauci veličine šake (šta ti taj napravi kad te se uhvati), te ribe s nogama – imaju prednje peraje s kojima mogu hodat od jedne bare do druge kad voda presuši, a uveče ti se komarci napiju krvi gore nego vampiri. Većina žitelja u toj đungli su naravno redovnici kojima super dođu brutalni uvijeti i osama.
monitoring lizard iliti gušterčina
u autobusuBaš sam razmišljao kako se u nekim djelovima grada osjećaš kao u stripu Nathan Nevera (tko je čitao taj zna) - probijaš se u masi ljudi, sa svih strana ti nude piratske DVD-e, cigarete, šešire, na štandovima peku male okrugle kobase i lignjice na ražnju a uz sve to moraš paziti da prosjaku koji puza između ljudi ne nagaziš na glavu. Tu su i slijepi prosjaci koji pjevaju uz karaoke uređaj zavezan oko vrata ili prodaju srećke za lutriju, lady-boyevi (kathoeyi) ili redovnici u žutom. S jedne strane su dućani a s druge te cimaju moto-taksisti i vozači tuk-tukova (motorček prerađen u nešto izmeđ motora i auta). A promet u Bangkoku... je jednostavno nevjerojatan. Da stigneš bilo kuda treba ti najmanje sat vremena, nekad nam do grada treba skoro dva sata. Ljudi prosječno na posao putuju sat i pola a desi se kad je najgore da im treba i tri sata. Ceste su prezakrčene, a ljudi i auta ima ko mrava. Upadneš u gužvu i čekaš. Deset, petneast minuta stojiš na mjestu i ništa se ne dešava, nikud ne ideš. Malo se pomakneš i onda opet tako. Da se tako nešto dešava u Zagrebu mislim da bi bile pune ludnice i puni zatvori no ovdje se nitko oko toga ne sekira. To je srž budizam – prihvaćanje. Ponekad malo poludimo al kad vidiš ljude oko sebe kako su smireni i kako prihvaćaju taj kaos vidiš da nema smisla se time zamarati. Postoji u Bangkoku SkyTrain (vlak koji se kreće na postolju iznad cesta), postoji i Metro, ali imaju premalo stanica i ne povezuju ništa s ničime. Bilo je planova da se cijeli Bangkok poveže s SkyTrainom al kažu otkad je vojska preuzela vlast sve je stalo. Cijeli grad je na dvije razine, iznad grada su autoceste, pruge za SkyTrain, postoje čak autoceste na kat a negdje ima i treći kat na kojem idu vlakovi... No svih tih cesta je premalo, i ko da ih je netko pijan planirao. Kažu da je pola mostova kralj sagradio. Bio je u posjeti majki u bolnici, i popeo se da vidi grad s vrha bolnice. I gleda tako, kad vidi da je velika gužva u prometu – i sjeti se da bi mogao sagraditi nove ceste i mostove. I bi tako. A ljudi kažu da jedino kralj misli na njih jer političare baš briga za gužve u prometu i za probleme malog čovjeka.
mali ljudi u zutim majcama idu kuci s poslaSowa-gdii krap (bok)
