Koliko je Norveška velika, čovjek najbolje osjeti kad treba negdje stići. Recimo, od Trondheima do Nordkappa, najsjevernije točke, ima preko 1500 km, odnosno kao od Zagreba do Barcelone! Mi se zainatili da ćemo kod Djeda Mraza na pivu, al kad smo skužili koliko je to daleko, dogovorili smo se s Djedom Mrazom da se spusti do Tromsa. Kako nas je bus vozio sjeverno, snijeg uz cestu je rastao, temperatura je padala i kad smo stigli u Tromso dočekalo nas je minus 5 celzijevaca i snježna mećava. Smrzli smo se.
Kud dalje iz Narvika?
Kad Sunce (privremeno) makne snijeg s ulica Tromsa Za razliku od dosadnog Narvika u kojem smo prespavali na putu za sjever, Tromso je strašno simpatičan grad. Smješten je na otoku, pa ga grije Golfska struja i tu su uvjeti puno humaniji nego na planinama koje okružuju Tromso i koje su debelo pod snijegom. Zbog atmosferičnosti, starih drvenih kućica i crkvi, najsjevernije pivnice i zbog ugodnih ljudi, grad zovu Venecijom sjevera. Kako je grad prilično sjeverno, i okružen planinama, u zimi 2 mjeseca ne vide Sunce na horizontu. No, kažu da su onda svako malo neke veselice po kafićima, a navečer se često vidi polarna svijetlost. Zato se preko ljeta svake ponoći održava ponoćni koncert na orguljama u Arktičkoj katedrali, napravljenoj i orijentiranoj tako da ulazi ponoćno Sunce.
Arktička katedrala
Stvarno smo se već bili odvikli od zime i nije nam najugodnije sijela. Svako malo smo morali do nekog dućana da se zagrijemo i da možemo krenuti dalje. Iz Tromsa su kretale ekspedicije za istraživanje Sjevernog pola i polarnih krajeva, Roald Amundsen i drugi istraživači. Tako da grad ima čak tri polarna muzeja (mi smo bili u samo dva) Muzeji su bili odlični, u jednom imaju ogromni akvarij s tuljanima te rakovima i ribama polarnih mora. Nisam se mogao odlijepit od tuljana, kasnije smo bili i na njihovom hranjenju gdje da bi dobili hranu izvode razne vježbe da im zanimljivije prođe dan.
Sjeverno i istočno od Tromsa počinje zemlja Laponaca ili Samija. Mi ih znamo kao prijatelje Djeda Mraza. Samiji su zapravo ugro-finska grupa naroda, što znači da su prije par tisuća godina došli ovdje selidbom, i da bi preživjeli počeli su uzgajati sobove, a i danas ih dosta živi sa svojim krdom sobova. Jezik im je strašno sličan mađarskom, čak koriste i znakove kao „č“ i „đ“. Budući da žive u nepristupačnim predjelima Norveške, Švedska, Finske i Rusije, uspjeli su zadržati svoju kulturu i jezik. Sve do nedavno, okolni narod ih se bojao jer su vjerovali da upravljaju magijom i kako ih se bolje kloniti. Vjerovalo se kako vjetar mogu zavezati u čvor i pustiti ga po potrebi, a u srednjem vijeku Šveđani su od straha oduzimali magične bubnjeve šamana. Taman smo se zainteresirali za Samije kad smo na povratku u hotel skužili da s nama odsjeda grupa od 20-tak Samija. Iako knjige pišu da su elementi njihove prvotne, animističke religije praktički nestali, zapravo su pritajeni. Srednjoškolski profesor, Sami, kaže kako religijski dio kulture i dalje živi u tajnosti, isto kao i šamani. Turističke agencije pokušavaju iz njih izvući informacije o svetim mjestima kako bi to mogli uvrstiti u ponudu, no svi čuvaju tajnu. Interes za vlastitom kulturom se ponovno budi među mladima, unatoč globalizaciji, Playstationu i McDonaldsu. Žao mi je bilo što nisam mogao dalje na sjever, avion nas je čekao tu večer za povratak u Trondheim. Trebalo bi ovdje doći sljedeći puta po zimi, u noć…
Od kućica Samija je zapravo Tolkien vukao inspiraciju za kuće Hobita!
Antikvarijat u kojem nema kaj nema
Još malo sjevera
:)
