Putovanja unutar i van realnosti

Maroko – zemljo obećana (prvi dio: Marakeš, Essaouira i Atlas)

2011-02-03T10:59:00.010+01:00

Fini čaj od mente
Tajine - marokanska verzija "ispod peke", najčešće jelo

Posao-kuća i kuća-posao napravili su sve da skoro zaboravim onaj osjećaj sreće kad odlaziš negdje na put, daleko, gdje još nisi bio… I osjećaj kad lako i brzo odrezuješ teške okove koje si uspio vezati oko nogu. Čim se više rješavaš okova, sve si laganiji, a poda se držiš tek da ne odletiš. I samo jedna misao u glavi: Maroko, zemljo obećano, kako pjeva Rambo Amadeus. I za nekih dva sata po izlasku s posla već smo Ivana, Siki i ja u Ljubljani te ukrcavamo u karavan četvrtu putnicu Boci. Na aerodromu u Bergamu smo naravno i prije nego smo planirali, pokušavamo odspavati par sati i uskoro evo nas na Ryan air letu za Marakeš. Cijena? 8 eura po osobi, i još toliko za nazad. Da ti pamet stane! Nema jarana do Ryana! Ljudi, ajte u Maroko, ne vjerujte onom našem presmiješnom ministru turizma (koji je usput i sam priznao da cijeli život ljetuje u Tučepima il tako negdje). Tih 8 eura je rezultat termina kad se ide – ako ideš kad svi idu, platit ćeš 200-300 eura. Jedna od prvih lekcija u životu – radi sve suprotno od mase i uvijek ćeš dobro proći.

Izašli smo iz aviona bez ikakve ideje gdje ići, što nas čeka… Planirali smo kako ćemo, budući da nismo spavali noću, prvo malo ubiti oko kad nađemo hotel… Al naravno, kad smo vidjeli afričko sunce, odmah smo se išli utopiti u Marakeš, lutati po tržnicama, piti odlični prezaslađeni čaj od mente, kao da smo stigli na samo 12 sati i moramo čim više toga proći. Glavni trg Marakeša se preko noći pretvara u strašno mjesto – od nikuda niknu stotine šatora ispod kojih se prže ribe, kuhaju čorbe i čorbuljci, kuha čaj od đumbira za potenciju, reckaju salate… Svaku noć okupljaju se tisuće ljudi kao da čekaju Novu godinu na trgu, svaku noć iznova. Nakon šatora s klopom, tisuće ljudi okupljaju se u krugovima oko muzičara, zabavljača, klauna, dresera zmija i majmuna, iscjelitelja i bilo kog drug tko ima plan privući pozornost prolaznika a kasnije i eventualno koji dirham. Prije nekoliko godina netko na istoj frekvenciji s našim ministrom turizma se sjetio taj trg pretvoriti u parkiralište i prekinuti tradiciju noćnog okupljanja. Toliko se smanjio broj dolazaka turista i porastao broj nezadovoljnih Marakešana da su brzo morali povući parkiralište i sad je ponovno vašar svaku noć.

Riblja gozba!

Marakeš je baš ono lijeno ugodan, mogli bi danima ostati tamo i navečer se prejedati s pet-šest večera sve jedna za drugom, svaka u drugom šatoru. Odlučili smo odmah sutra otići dalje, a Marakeš smo proglasili bazom gdje ćemo još par puta prenoćiti. Nismo imali nikakva očekivanja, ali opet nas je iznenadio koliko je čist, autohton a opet fino posložen. Kao i u svakom starijem gradu u Maroku,većina toga se dešava u Medini, što znači starom gradu ograđenom zidinama i kulama. No u većim gradovima Francuzi koji su ovdje bili kolonizatori, sagradili su sebi i dodatni dio grada – Ville Nouvelle, koji danas predstavljaju modernije ekskluzivnije lice Maroka. Teško da se tu vidi razlika od nekog europskog grada.

Essaouira...

Ritam putovanja su nametnuli Siki i Boci koji su u Maroku imali na raspolaganju samo 9 dana, a mi dvostruko duže. Da nema smisla brinuti o vremenu shvatili smo već sat nakon sat vremena provedenih u busu za ležerni obalni gradić Essaouriu. Puklo je nešto u osovini kotača busa, svi smo izašli napolje, i no sikiriki. Sat-dva su vozač i njegov asistent, diplomirani optimisti, pokušavali pravi mehanički kvar riješiti time što će upumpati sulude količine masti. Mogli smo se i zajednički pomoliti, prije bi nam to pomoglo. No, srećom, stao je drugi bus uz nas i pokupio nas sve. Essaouria je u sezoni vrlo popularno odredište za surfere i odmor, no mi smo malo vidjeli od tog njenog turističkog lica kako je bila mrtva sezona. Medina je ograđena i njeni zidovi blješte na suncu. Ako je prehladno za kupati se, možeš cijeli dan gledati ribare koji izvlače čamce i čiste ribu. Već smo prvi dan zaključili da je ovo gastronomsko putovanje pa smo izabrali svježe ribe i odnijeli ih u obližnju zalogajnicu da nam ih pripreme. Dugačka pješčana plaža stvorena je za šetnje u plitkom moru ispod velikog neba. I ona razmišljanja – kako je moguće da u svakodnevnici zaboraviš na to da je u prirodi ovako lijepo? Da 23 sata dnevno provodimo u zatvorenom prostoru, u dobrovoljnom zatvoru?

Cijelom širinom Maroka prostire se impozantno gorje Atlas, i kad smo krenuli prema njemu otvaraju se vidici na snježne vrhove, male smeđe planinske kućice šćućurene jedna do druge, bezbrojna stada ovaca i koza… Ljudi koji žive u planinama Atlasa su Berberi, i većinom govore samo berberski jezik dok oni s više doticaja s drugima govore i arapski, a eventualno i nešto francuskog. Berberi su u suštini divlji, ponosni, dosljedni i neukrotivi, vrlo različiti od arapskog mentaliteta koji su vrlo prilagodljivi situaciji. Bilo kako bilo, taksi nas je odveo rano ujutro u Imlil, selu iz kojeg se kreće u pohod na vrh Atlasa, Tubkal (4200 metara n.v.). Naš domaćin Ibrahim prije je našao nas dok smo cvokotali zubima u hladnom planinskom jutru nego mi njega, te nas smjestio u svoj dom i za pola sata već smo imali ispred sebe najbolji doručak na cijelom putu. Ibrica ima toliko djece da im ni sam nezna broj i bilo nam je drago da smo kod njega prespavali. Nismo imali zimsku opremu a iznad 2600 mnv počinje granica leda i snijega, pa smo odlučili dva dana planinariti uokolo na manje vrhove i prijevoje s kojih se pruža super pogled. Zašli smo u nekoliko sela gdje smo se smijali s klincima, popili smo čaj s šumarima koji pošumljavaju puste obronke Atlasa... Koliko god da se planina čini pusta, zanimljivo je da ako dovoljno dobro se potrudiš naći ćeš negdje u daljini nekog čobana koji pazi na svoje ovce. No, Atlasu smo ostali dužni da se jednog dana vratimo i pošteno ga upoznamo kako i doliči takvoj planini.

A mi smo krenuli dalje prema Sahari, ali o tome u sljedećem postu!
Kod Ibrice na terasi
S Mustafom, povjerenikom PD Kalnik-a za Atlasko gorje

Posljednji rafting na Dobri

2010-03-03T09:47:00.004+01:00

Šezdesetak raftingaša, nekoliko kajakaša i kanuista došlo se oprostiti od rijeke Dobre kakvu su znali. Posljednji spust su organizirali zaljubljenici u Dobru, zbog skorog puštanja u pogon nove hidroelektrane Lešće. Time će se kanjon naše rafting rijeke pretvoriti uskoro u akumulaciono jezero. Već od kad smo izašli iz auta uvukla se neka atmosfera opraštanja, kao da se rastajemo s prijateljima koje vjerojatno više nećemo sresti, a ako ih i sretnemo tada to više neće biti oni nego neki drugi. Kanjon rijeke je već potpuno ogolio – šumari su posjekli raslinje do nove predviđene razine vode. Skiper Krsto priča kako rijeku pamti kao zeleni raj, niske grane drveća kako se nadvijaju nad rijeku.
Spuštanjem niz rijeku nakon nekoliko minuta nailazi se na sigurno najzanimljiviji detalj Dobre – Veliki Buk. Zbog visokog vodostaja rijeke, bilo je upitno da li je Buk prolazan. Čamce smo parkirali na obalu, izašli u rijeku i prehodali do Buka i gledali malo zabrinuto silnu vodu kako se slijeva. Prvi čamac koji je pokušao proći se izvrnuo. Da se mene kao laika pitalo, mi bi ga zaobišli. Ali srećom nije me nitko ništa pitao nego smo sjeli u čamac, dodali gasa veslanjem i uz puno adrenalina krenuli nizvodno. Voda na sve strane, ali prošli smo, nitko nije ispao. Čamac prije nas se prevrnuo pa putem skupljamo promrzle putnike.

Nakon tog početnog „detalja“, sve ostalo se činilo kao mačji kašalj. Svakog tko je potpisao gradnju elektrane na tom mjestu trebalo je pozvati da krene čamcem niz rijeku, da svjedoči ogoljelim kamenim obalama bez ptica i života, da osjeti što je ubio. Voda ima neku svoju energiju i neku svoju priču, voda piči i baš je briga za hidrocentrale. Priroda se prilagođava novim uvjetima. No, čovjek bi se jednog dana mogao naći u situaciji da je svaki kutak zemlje pokorio, uništio divljinu i učinio je dosadno izvjesnom i kultiviranom. Šume se pretvaraju u pravilne drvorede, vodotoci u uređene pedantno ošišane kanale, divlje obale betoniraju. Jedina iskonska priroda će ostati u nekoliko nacionalnih parkova u kojima si kao u muzeju, i ne smiješ sići s ograđene staze. Ali kad do penzije izdvajaš pola plaće za svojih 50 kvadrata betona u gradu, to ti i ne može biti važna briga u životu?

Oslo

2009-06-21T09:13:00.006+02:00

Iako je Oslo po mnogočemu jedna od najvažnijih europskih metropola, s druge strane to je tek simpa gradić smješten u fjord. Kao da su ljudi koje zatekneš na ulici slučajno tamo i za par minuta uskoro nestaju iz gradskog središta i već su u prirodi – jedrenju, bicikliranju, planinarenju, plivanju ili po zimi skijanju… S tek nešto iznad pola milijuna stanovnika, Oslo je na jugu Norveške pa je i klima ovdje puno blaža. Na stanici u Oslu (zapravo selu do Osla) me dočekali jarani Azrudin i Srđan, kod kojih sam i prespavao prvu noć. Jorgovani u cvatu, toplo, sunčano, u trenu sam zaboravio na smrzavanja sa sjevera. Usfalilo mi kontakta s našim ljudima pa mi odlično došlo druženje s budućim doktorima nauke iz Sarajeva.

Roštilj u parku

Dr. Azrudin ispituje pogonske karakteristike daljinski upravljanog vozila na vodikove ćelije

Sljedećih par dana sam imao neke poslovne razgovore u Oslu pa sam se preselio u hostel. Kad god idem negdje, privatno ili poslovno, biram hostele. Tu za par minuta upoznaš ljude s kojima već nakon sat dva kao da se poznaješ cijeli život. Na putu, ljudi se lakše otvaraju što odlično dođe u skandinavskim zemljama gdje se s lokalcima teže povezati na prvu loptu. Ovdje je i sa njima lakše. Najviše sam se zbližio s Timom, Englezom s kojim sam dijelio sobu. Tim je napunio šezdesetdrugu, i od nedavno je u mirovini. Kaže, cijeli život je htio proputovati svijet a nikako da krene. Prvo posao, pa je došla obitelj, te ponovno posao, pa unuci… Skupljao je novac na stranu ako jednog dana ipak krene na put, i kad je nedavno dobio mogućnost prijevremene mirovine i odštetu, odlučio je konačno krenuti. Ne zna kud će, ali ne misli se vraćati kući sljedećih nekoliko godina. Pričali smo o putovanjima. Najveći problem kad kasno kreneš putovati kao Tim, je to što se sa starošću ljudi često već po definiciji previše boje svega. Ali, malo po malo i ohrabrit će se i za zemlje trećeg svijeta, putovanje se uči u praksi, čovjek postaje hrabriji i s vremenom dobiva više vjere u sebe i u druge.

Poljski gastebajteri kopali kanalizaciju, a iskopali tenk iz drugog svijetskog!

Pogled s mora na tvrđavu

U Oslu ima fantastičnih muzeja i ko sumanut sam u dva dana obišao njih desetak. Prvo sam navratio u muzej vikinških lađa, na koje bi vikinzi položili plemenite pokojnike zajedno s njihovim konjima, psima i najdražim predmetima te zapalili lađu i pustili je da plovi dok ne izgori. U muzeju je bilo tako nekoliko originalnih lađa koje su igrom slučaja upale u mulj prije nego su do kraja izgorjele. U muzeju Kon-Tikia imao priliku razgledati splav s kojom je Norvežanin Thor Heyerdahl prešao Pacifik, od Južne Amerike do Polinezijskih otoka. Njegovu knjigu gutao sam kao klinac, čitajući pustolovine na putovanju. Svoj muzej ima i brod Fram, najčvršći drveni brod ikad sagrađen, s kojim je ekspedicija Roalda Amundsena osvojila Južni Pol. Brod je dvije zime bio zarobljen u ledu Antarktika, i tek nakon dvije i pol godine se vratio u civilizaciju. Da bi preživjeli hladnoću i toliku izdvojenost, brod je sa sobom morao ponijeti veliki tovar ugljena za ogrjev, a odjeću su naručili od Eskima (tuljanovo krzno). Brod je izložen u muzeju, prelijep je i može se ulaziti u kabine i dočarati kako je to bilo proživjeti dvije i pola godine na njemu. Od ostalih izvrsnih muzeja tu su još i Nobelov muzej mira (Nobel kao Šveđanin je dao Stockholmu čast da dodjeljuje sve njegove nagrade osim mira, koja se dodjeljuje u Oslu), muzej reptila, muzej umjetnosti (sa slikom Krik), otvoreni park-muzej skulptura…
Vikinške lađe

Kon-Tiki

I par slikica guštera i zmija!

O Norvežanima i Hrvatima

2009-05-12T00:04:00.007+02:00

U susjedstvu

Jedanaest sati navečer, a vani je još dan. Ludi smo. Malo prije smo pojeli falafele koje sam jutros kupio u iračkom dućanu i prije par minuta Michela je počela raditi limun-tortu. Oko jedan postane koliko toliko mračno, a onda oko dva se ponovno razdanjuje. Dan se rapidno produžuje i poremetio nam se raspored spavanja.

Najdraži kutak Trondheima

Javni bicikli

Dijelim stan u Trondheimu s još troje ljudi, Korejkom Jitshu, Talijankom Michelom i Sergiom iz Mozambika. Multinacionalni miks garantira da nam nije dosadno. Iznova se čudim kako su ljudi isti odakle god bili, te kako su razlike među kulturama minorne. U odnosu na one stvari koje su stvarno bitne. Jitshu ima tek osamnaest godina, i upravo završava fakultet. Nakon osnovne škole odlučila je krenuti direktno na faks, i preskočiti srednju školu. Učila je za prijemni ispit na faksu, položila – i danas se i sama čudi da je preskočila srednju školu. Osim što cijeli dan uči, ujutro radi u McDonaldsu, ide na satove japanskog, satove čitanja Biblije… Nevjerojatno što sve stigne! Michela je upravo razgovarala četiri sata na telefonu. Neki dan je bila sedam sati bez prestanka na liniji s Italijom. Kad je udari nostalgija ne možemo je nikako skinuti s telefona. Sergio je duplo stariji od Jitshu, i završava magisterij. Dosta mu je Norvežana i jedva čeka da ode kući.

Jitshu nas uči praviti sushi i sashimi

Michela upravo ispekla pizzu

Iako su strašno simpa, Norvežani su veliki individualci, i praktički nemaju potrebu za druženjem. I nekom tko je navikao na društvo, to strašno smeta. Nijemac Stefan s kojim radim kaže da se nakon dvije godine zbližio tek s dvoje Norvežana. Teško je doprijeti do njih. Kaže da ima osjećaj da kad bi se prestao pojavljivati na poslu nitko se ne bi godinu dana pitao gdje je to nestao? Svatko ima svoj svijet kojeg se drži. Pričljivi i druželjubivi postaju tek nakon par piva. Možda je to razlog obrednog opijanja preko vikenda? Neki dan sam čitao da se prema anketi Forbes-a Finci i Norvežani osjećaju među najsretnijim ljudima na svijetu. Autori ankete su postavljali pitanja tipa: da li vas je netko jučer pohvalio, da li ste se jučer osjećali zadovoljnima… I kako onda objasniti stopu samoubojstva među najvišima na svijetu ako su tako sretni (btw i Hrvatska je prilično visoko po broju samoubojstava)? Znanstveni članak „The sales of antidepressants and suicide rates in Norway and its counties 1980–2004“ dokazuje kako je stopa samoubojstva počela padati s rastućom prodajom antidepresiva i pive. Jedan od glavnih razloga je i predugačak dan ljeti i preduga noć zimi. Tako da je ljeti stopa samoubojstva viša nego zimi – ljudi ne spavaju dovoljno, ne luči se serotonin koji je odgovoran za osjećaj sreće i ljudi padaju u bed. Kad sam već spomenuo pivu, još da kažem da je ne mogu kupiti u dućanu nakon 18h – takav je zakon. Kažu, da si htio kulturno piti, kupio bi je ranije. Sva ostala cuga (vino i žestica) prodaje se u posebnim dućanima – Vinmonopoletu, koji drže monopol na alkohol i grozno su skupi.

Za sunčanog vremena, svi su parku na sunčanju

Jedna od omiljenih zabava ovdje nam je zajedničko listanje onih reklamnih letaka dućana, te biranje gdje ćemo u šoping. Toliko je skupo da ovdje studenti dođu ko hrvatski penzioneri s minimalnom penzijom. Kad pomno proučimo gdje ima što na akciji, tek onda razmišljamo što ćemo taj dan jesti. Recimo, dvije kile naranča jedan dan koštaju 10 kruna (dakle kuna), a tri dana kasnije 40 kruna. Kako je to moguće? Zakon tržišta. Sve ovdje funkcionira po zakonu tržišta. Cijena goriva na benzinskoj se mijenja više puta dnevno ovisno o stanju na burzi. Hrana je – kao i sve – skupa: kruh 20-25kn, banane (ako nisu na akciji) 25kn, piva 20-25kn (u dućanu, u birtiji je 60-65 i to mala), pizza u restoranu 100-150kn, kebab 80kn… Neki dan sam jaknu od 2000kn kupio za 300kn. Drugi dan je ta ista jakna koštala 700kn. Toliko o Adamu Smithu i njegovoj nevidljivoj ruci tržišta koja regulira ponudu i potražnju (klasiku ekonomije koji je nastao – 1776!).

Indijski studenti organizirali Indian Film&Food Festival

Gledam kako studenti u Hrvatskoj traže besplatno obrazovanje i potpuno ih podržavam, nadam se da će izdržati pritisak bahatih političara i vojske njihovih poslušnika. I samo da kažem norveški slučaj (budući da se po hrvatskim medijima danima provlačila ista dezinformacija o Norveškoj). U Norveškoj je visokoškolsko obrazovanje besplatno za sve koji zadovolje prijemni ispit. Kao visokorazvijena socijalna država, Norveška si ne želi dozvoliti da izgubi kvalitetne stručnjake zato jer nisu imali dovoljno love za studij. No postoji bitna razlika između norveške i hrvatske kulture – ovdje se zahtijeva financijska odgovornost od odraslih osoba, što znači da kad netko navrši 18 godina više ne ovisi financijski o roditeljima, nego se sam financira. Tako studenti za svoj studij uzimaju studentski kredit (za financiranje stana, knjiga, prijevoza i džeparac), koji kasnije vraćaju nakon završetka studija. Za vrijeme studija ne računa im se kamata na taj kredit, a ukoliko zadovolje propisane uvjete, 30% tog kredita ne moraju vraćati. Time se potiče odgovornost studenata za vlastiti uspjeh i svatko ima mogućnost da kreira svoj život neovisno o tome odakle je potekao. Meni se ovo čini najpravednijim sustavom. Da li bi to funkcioniralo kod nas? Preko noći sumnjam. Sineki bi se zadužili i nakon par godina vratili kući bez diplome a roditelji otplaćivali kredit? Kod nas nije baš na cijeni ta individualna odgovornost. Razlika katolicizam – protestantizam? Ne znam. Ali kad bi kod nas ljudi postali preodgovorni, tko bi od banaka uzimao one sulude kredite i odlazio u minuse? Osim toga, odgovorni ljudi bi počeli onda tražiti odgovornu politiku, odgovorne političare, odgovorne firme, sudstvo, zdravstvo...

Pored Trondheima je skijaška skakaonica za Svijetski kup

Još malo Trondheima...

Tromso - život na sjeveru

2009-05-03T22:58:00.015+02:00

Koliko je Norveška velika, čovjek najbolje osjeti kad treba negdje stići. Recimo, od Trondheima do Nordkappa, najsjevernije točke, ima preko 1500 km, odnosno kao od Zagreba do Barcelone! Mi se zainatili da ćemo kod Djeda Mraza na pivu, al kad smo skužili koliko je to daleko, dogovorili smo se s Djedom Mrazom da se spusti do Tromsa. Kako nas je bus vozio sjeverno, snijeg uz cestu je rastao, temperatura je padala i kad smo stigli u Tromso dočekalo nas je minus 5 celzijevaca i snježna mećava. Smrzli smo se.

Kud dalje iz Narvika?
Kad Sunce (privremeno) makne snijeg s ulica Tromsa

Za razliku od dosadnog Narvika u kojem smo prespavali na putu za sjever, Tromso je strašno simpatičan grad. Smješten je na otoku, pa ga grije Golfska struja i tu su uvjeti puno humaniji nego na planinama koje okružuju Tromso i koje su debelo pod snijegom. Zbog atmosferičnosti, starih drvenih kućica i crkvi, najsjevernije pivnice i zbog ugodnih ljudi, grad zovu Venecijom sjevera. Kako je grad prilično sjeverno, i okružen planinama, u zimi 2 mjeseca ne vide Sunce na horizontu. No, kažu da su onda svako malo neke veselice po kafićima, a navečer se često vidi polarna svijetlost. Zato se preko ljeta svake ponoći održava ponoćni koncert na orguljama u Arktičkoj katedrali, napravljenoj i orijentiranoj tako da ulazi ponoćno Sunce.

Arktička katedrala
Stvarno smo se već bili odvikli od zime i nije nam najugodnije sijela. Svako malo smo morali do nekog dućana da se zagrijemo i da možemo krenuti dalje. Iz Tromsa su kretale ekspedicije za istraživanje Sjevernog pola i polarnih krajeva, Roald Amundsen i drugi istraživači. Tako da grad ima čak tri polarna muzeja (mi smo bili u samo dva) Muzeji su bili odlični, u jednom imaju ogromni akvarij s tuljanima te rakovima i ribama polarnih mora. Nisam se mogao odlijepit od tuljana, kasnije smo bili i na njihovom hranjenju gdje da bi dobili hranu izvode razne vježbe da im zanimljivije prođe dan.

Sjeverno i istočno od Tromsa počinje zemlja Laponaca ili Samija. Mi ih znamo kao prijatelje Djeda Mraza. Samiji su zapravo ugro-finska grupa naroda, što znači da su prije par tisuća godina došli ovdje selidbom, i da bi preživjeli počeli su uzgajati sobove, a i danas ih dosta živi sa svojim krdom sobova. Jezik im je strašno sličan mađarskom, čak koriste i znakove kao „č“ i „đ“. Budući da žive u nepristupačnim predjelima Norveške, Švedska, Finske i Rusije, uspjeli su zadržati svoju kulturu i jezik. Sve do nedavno, okolni narod ih se bojao jer su vjerovali da upravljaju magijom i kako ih se bolje kloniti. Vjerovalo se kako vjetar mogu zavezati u čvor i pustiti ga po potrebi, a u srednjem vijeku Šveđani su od straha oduzimali magične bubnjeve šamana. Taman smo se zainteresirali za Samije kad smo na povratku u hotel skužili da s nama odsjeda grupa od 20-tak Samija. Iako knjige pišu da su elementi njihove prvotne, animističke religije praktički nestali, zapravo su pritajeni. Srednjoškolski profesor, Sami, kaže kako religijski dio kulture i dalje živi u tajnosti, isto kao i šamani. Turističke agencije pokušavaju iz njih izvući informacije o svetim mjestima kako bi to mogli uvrstiti u ponudu, no svi čuvaju tajnu. Interes za vlastitom kulturom se ponovno budi među mladima, unatoč globalizaciji, Playstationu i McDonaldsu. Žao mi je bilo što nisam mogao dalje na sjever, avion nas je čekao tu večer za povratak u Trondheim. Trebalo bi ovdje doći sljedeći puta po zimi, u noć…

Od kućica Samija je zapravo Tolkien vukao inspiraciju za kuće Hobita!

Antikvarijat u kojem nema kaj nema

Još malo sjevera

Å, Lofoten

2009-04-26T16:30:00.005+02:00

Otočje Lofoten nalazi se na sjeveru Norveške, polarne obratnice. Što znači da se početkom ljeta Sunce ne spušta iza horizonta, i dan traje 24 sata, isto kao i noć zimi. Za planinare, ovdje je pravi raj – otoci su kao planine zabodene direktno u more, a ljudska naselja su se razvila na ono malo ravnog zemljišta ukoliko ga je bilo uz more. Ovdje se dobiva prvi osjećaj arktičkog krajolika, o tome što čeka putujući dalje na sjever Norveške. National Geographic je otočje proglasio trećim najprivlačnijim otočjem svijeta. Tako smo i Ivana i ja uskršnje Nedjelje krenuli tamo.

Da su uvjeti ovdje brutalni, postalo nam je jasno i prije nego smo stupili na otok. Brod je upao u oluju, počeo skakati po valovima a ja sam gledao kako Ivana mijenja boje lica u bijelu, žutu, pa zelenu. Taman kad sam pomislio da ću proći bez povraćanja, brod je zajahao visoke valove i iz mene su izašla uskršnja kuhana jajca i naranče koje smo jeli tog jutra. Otočani su kulerski jeli janjetinu s karijem, a stranci trčali prema veceu i zelenili se u licu. Jedva smo dočekali kopno. No, na kopnu nas je dočekala kiša i snažan vjetar, a mi polako krenuli prema ribarskom mjestu Å gdje nas je čekala sobica dogovorena telefonom. Ko klinac sam čitao o tom mjestu u "Vjerovali ili ne", i evo me sad! Kad smo stigli, telefonom nam je domaćin javio u koju kuću da uđemo i koja soba je naša. Tu uskršnju večer nikog nismo ni vidjeli u mjestu, kao da smo sami. Vjetar je ljude zatvorio u kuće, a ni nama nije bilo do šetnje.

Brutalni uvjeti, a prekrasna priroda oko nas – sa svih strana se tope ledenjaci i cure u vodopadima, jezera su pod ledom… Miris ribe – svuda se suši bakalar koji kasnije ide prema mediteranskim zemljama, pa tako i prema Hrvatskoj za Badnjak. Na otoku se skoro svi bave ribarstvom, i ljudi i galebovi koji se tu i tamo ohrabre pa kljuckaju sušeni bakalar. Glave bakalara se šalju za Nigeriju i tamo koriste kao riblji začin, od jetre se radi ulje a jezici se ostavljaju kod kuće za lokalni specijalitet.

Bakalari se suše...

Tijekom dva dana, Sunce i kiša su se izmjenjivali u intervalima po 15 minuta. Uvjeti nisu bili za neko ozbiljnije planinarenje, u visini su zapusi snijega blokirali staze, i ograničili smo se na šetnje oko jezera i u podnožju. Trebalo bi ovdje doći po ljeti! Dosta je sjesti negdje, gledati galebove kako rade majstorije u zraku i čekati da se ukaže Sunce i obasja scenografiju. Sreli smo i prijatelje od jučer, dvoje mladih Francuza koji pokušavaju preživjeti Norvešku s malo novaca. Putuju biciklom, sa sobom nose plinsko kuhalo i šator – u Norveškoj se smije bilo gdje kampirati (ako je 50m od kuća). Hrabri su, ali i na rubu snaga. Sinoć ih je izmučio brod kao i nas, i ostali su spavati u javnom zahodu luke. Toplo je i ne puše vjetar, kažu, spavat će i danas tamo.

Boje kuća su odreda snažne, crvene, plave, žute – nije to slučajno, u jednoličnosti zime kad svijetlosti ima minimalno, depresija se razbija koloritom. Na otok dopire svijetlo pod niskim kutem, pa je svijetlost predivna, zlatna, i čim probije između oblaka sve zasvira u bojama. Čista kolor terapija. U normalnim uvjetima, nismo suočeni s toliko boja, pa mozak malo stane. Upoznali smo se sa starim hipijem umjetnikom koji je ovdje pobjegao iz civilizacije prije dvadesetak godina i našao svoj mir. Gledajući njegove slike, odmah je jasno koje je slikao u monotonosti crnobijele zime a koje u ljeto gdje sve pršti bojama.

Kaže slikar da ove hlaće nosi preko 20 godina - kad se počnu raspadati doda par šavova vune, i evo ti raznobojnog čuda!

Četiri glavna otoka i par manjih međusobno su spojena uglavnom tunelima koji su 40 metara ispod razine mora. Ako se netko od vas zna s Jurom Radićem, predložite mu da razmotri opciju Pelješkog tunela, a ne mosta. Vjerojatno bi došlo jeftinije, a ne bi bio preko dva mjeseca godišnje zatvoren zbog bure kao Maslenički. No, vjerojatno je ta ideja prejednostavna za naše podneblje, gdje most nije samo infrastruktura nego i metafora. Tunel baš i nije neka jaka metafora.
Treći dan smo krenuli busom dalje na sjever, u snijeg i zimske temperature. I usput uzdisali gledajući krajolik jednog od najljepših mjesta na svijetu. Å

Norveška!!!

2009-04-21T10:52:00.003+02:00

Norveška iz zraka, pod ledom i snijegom

Par puta mi je već stvarno palo na pamet reći nešto o hrvatskoj društvenoj zbilji, ali neću, baš neću! Ko što kaže Balašević: Svi vide, svima jasno, samo ja da kažem glasno? Baš ja da kažem kako su nam političari bahati i nepismeni, kako je vlast slizana s mafijom, kako izmišljaju probleme sa Slovenijom zbog skretanja pažnje naroda i otvaranja manevarskog prostora za muljanje? Neću. Nek to kažu BBC, Washington Post, NY Times, Economist, pa neka na njih navale nesposobni poslušnici u ministarskim foteljama i u javnim medijima. Uostalom, sad je kod nas zemlja blagostanja, prije lokalnih izbora masovno se otvaraju ceste, grade crkve, škole i bolnice, uređuju trgovi, dovodi voda i kanalizacija. Taman kad se narod malo opusti opet će izaći na izbore ko ovce na klanje.

Par slika iz Trondheima

No, zato ću ja reći nešto o Norveškoj, gdje sam došao na dva mjeseca. Norveška je kao paralelna budućnost Hrvatske, ni bolja ni lošija nego drugačija. S istim brojem stanovnika kao i Hrvatska, čak i nacionalna valuta Kruna ima istu vrijednost kao naša Kuna. Svako malo čujem nekog našeg, Bosanca, Dalmatinca, kao da sam i dalje kod kuće ali da me izbacilo u jednu paralelnu stvarnost gdje sve funkcionira. Malo mi to dođe ko odmor od nas doma gdje toliko toga ne funkcionira. S drugim najvećim BDP-om na svijetu, što se nikad ne bi reklo gledajući ovdašnje ljude. Vozni park je za koplje slabiji nego u Zagrebu, oblače se u staro i iznošeno, čak i palače izgledaju skromnije od kuća naših osrednjih tajkuna. Ljudi su mirni, tihi i skromni. Kuće su kao i ljudi, skromne i drvene, po ničem se ne razlikuju izvana. No, kao i ljudi, iznutra kriju koješta. S jedne strane možeš reći da je to utjecaj protestantizma, ovdašnje kulture, grube klime i oštrih uvjeta života. No i stranci kojih ovdje ima strašno puno brzo prihvate ovdašnji način života, pa Pakistanac vozač autobusa ne pušta frenda Pakistanca bez karte. Gdje bi to kod nas prošlo?
Evo za početak tek da se javim i par slika, ostalo slijedi ubrzo! Zima tek završava, par minuta vožnje izvan centra grada i još ima pola metra snijega… Kao da sam donio proljeće sa sobom!

Iskusni morski vuci na Kornatima

2009-04-06T10:07:00.005+02:00

Iz gornje rečenice (naslova) istinito je samo to da se radnja odvijala na Kornatima. Daleko od tog da smo morski vukovi, još manje od iskusnih. No, iako se priča odvijala krajem studenog prošle godine, predobra je da ne bi s par slika i par rečenica završila na blogu!

Brod u sigurnim rukama (foto: Andrej)

Avantura počinje kad sam shvatio da se trojica mojih dobrih prijatelja od kojeg svakog znam iz druge priče međusobno poznaju i da su prije par godina zajedno bili na tečaju jedrenja. Kako ja ne vjerujem u slučajnosti, zaključak je bio kako je suđeno da odemo svi skupa na jedrenje. I bi tako! Prije par godina proveo sam easy tjedan dana jedrenja, opušteno s certificiranim skiperom, a Ivana nikad nije bila na orahovoj ljusci voženoj vjetrom. Ampi, Tvrtkec, Andrej i direktor Lekić su završili svaki po dva ili tri tjedna tečaja jedrenja. Taman dovoljno da imaju ono malo znanja, taman nedovoljno iskustva da se odvaže kao pravi skiperi sami na more. No,praksa čini majstore i ipak smo krenuli sami. U Zadarskoj marini nas je dočekala prekrasna Bavaria od 36 stopa. Gazda koji iznajmljuje brod kad nas je vidio prvo je pitao – a di vam je skiper? Kako u nama nije prepoznao taj skiperski potencijal, slagali smo da stiže sutra ujutro.
Upozorio nas je gazda da čim izađemo iz kanala kako će nas bura početi bacati. Badava. Taman smo se već osjećali kao pravi popaji kad je bura udarila i brod se počeo okretati čas vamo čas tamo. Ivana i ja sjeli smo sa strane da ne smetamo i gutali knedle gledajući naše iskusnije kolege kako pokušavaju ovladati brodom. Trebalo nam je dobrih sat vremena dok nam (dok im) nije postalo jasno koja kolutra spušta koje jedro i dok nismo ponovno preuzeli kontrolu nad brodom. Laknulo nam je. Ispred nas je bilo četiri dana jedrenja, a vremenska prognoza je bila baš pesimistična. Optimizam nam se ponovno sidrio u srcima kako smo s brodom postajali jedno biće. I postavilo se pitanje – što smo naučili iz ovog? To pitanje ćemo sljedećih dana često postavljati, nakon svake greške treba analizirati što i zašto te kako to izbjeći kasnije. I dan danas se to pitam kad se desi neko sranje.

Muving na Velom Ižu (Foto: Andrej)

Ulazak u praznu marinu Velog Iža, hladno i promrzlo vrijeme i par čaši crnjaka da nam zagrije dušu i tijelo. Ujutro smo nastavili prema Kornatima. Oko podneva se dotad tmurno nebo raspuklo, sunce je izašlo i bili smo sretni kao djeca. Jedrimo između prekrasnih pustih otoka Kornata, cugamo vinčeko i samo što ne zapjevamo od sreće. Kako je bilo mirno, malo sam i ja preuzeo kormilo i kalio se kao pravi kormilar. Jačao je jugo, a mi se osokolili do otvorenog mora da vidimo kako puše. No, vidjevši valove, pobjegli smo glavom bez obzira do otoka Žut, i još jedne prazne marine. Najavili su olujni jugo u noći, a mi naopako svezali brod. Cijelu noć nas je vjetar bacao na mul, od brige nismo mogli zaspati i svako malo smo kontrolirali da li su bove i dalje raspoređene između skupog krasnog broda i betonskog prijetećeg mula koji bi ga razbio da smije.

Belli Kornati!

Ni jutro nije počelo ništa bolje. Čim smo izašli iz zaklona otoka, vjetar nas je počeo tako bacati među sve dublje valove da smo u glavi stalno ponavljali mantru „brod se ne može potopiti brod se ne može potopiti“. Kad smo skužili da radio iz kabine stalno ponavlja „Upozorenje, upozorenje“ i najavljuje jačanje olujnog juga, odustali smo od prvotnog plana prema otvorenom moru i zaključili da je pametnije povući se na Veli Iž. Udari juga do 35-40 čvorova pretvorili su more u pjenušavu juhu, vjetar je nosio vodu zrakom a valovi su rasli preko 4 metara! Ili je tako stvarno bilo, ili je samo tako izgledalo. Tvrtko je pošao u kabinu naći gdje smo „spremili“ pojaseve za spašavanje, al se vratio iscentrifugiranog želuca bez pojaseva. Valovi nas valjaju, u kabini lom tanjura koje nismo dobro učvrstili, među nam se nitko ne smije… Svi gledamo kako će ovo ispasti. Ampi je kao pravi junak osjetio da je vrijeme za heroje i preuzeo kontrolu nad brodom. Ko Corto Malteze je držao kormilo dok su iza njega valovi rasli iznad njegove glave. More je beštija. Osjećali smo se ko Česi, usred oluje sami na moru. Skužili smo da dva dana nikakav brod nismo vidjeli na moru, čak ni Jadrolinija nije vozila. No, tih par sati povezalo nas je u jedno biće, probudilo duh lovaca u nama i osudilo nas na sljedeće morske avanture. Valovi su jačali, a mi konačno se približili Velom Ižu. Sretni ko djeca. Na Velom Ižu prava zimska otočna atmosfera, ništa neradi do dvije butige i birtije. A nama butiga nije trebala pa smo otišli odmah u birtiju.

Pogled s otoka Žut (foto: Andrej)

Kormilar pije dok vozi, direktor gušta uz cigaru i crnjak

Zadnji dan se jugo smirilo, jedrili smo do otočića naseljenih a tek par ljudi preko zime. Popili kavu s njima i povratak u Zadar. U marini su nas dočekali s velikom brigom zbog juga. Kažu, sezona je gotova, vi ste iznajmili zadnji brod za ovu godinu. Takve zovu – Kolumbo. Opa! U konobi – samo piletina i teletina. Kako nema ribe? Kakva riba, bilo olujno jugo, nisu ribari na more išli par dana. Po ovakvom moru idu samo Česi. Foto: Andrej

Brod u noći

Papuk

2009-02-09T21:15:00.006+01:00

Dom na Jankovcu

Ovaj vikend put nas je nanio u Papuk, u samo srce Slavonije. I to u gorsku dolinu Jankovac, gdje nas je čekao planinarski dom. Grof Janković je ovdje naišao prije 150 godina i zaljubio se u tu dolinu, ogromna stabla koja ju okružuju, tridesetmetarski slap, izvore, potoke. Dao je da se sagrade dvije brane koje će akumulirati vodu i tako su nastala dva prekrasna plavo-zelena jezera po kojem se brčkaju patkice i gnjurci. Na kraju se toliko zaljubio u to područje da je i sahranjen u spilju iznad doline, a imali smo osjećaj da još i dan-danas luta uokolo kao duh.

Planinari križevačko društva spremno su se odazvali na poziv iz Nove gradiške i 19 nas je stiglo autima u Veliku. Bilo bi nas još i više da gripe nisu uzele danak. S još dvadesetak prijatelja iz cijele Hrvatske i rendžerom Mirom iz Parka prirode Papuk krenuli smo vidjeti topli izvor vode i „gejzir“ (zapravo jezerce veličine jacuzzia iz kojeg izvire voda). Miro je pravi zaljubljenik u Papuk, i mora da je i njemu ovo posao snova. Sjetili smo se kako nas je prije par godina šlepao po Papuku – zavezao bi sanjke za Ladu Nivu, utrpao nas na sanjke i vozio po zaleđenim snježnim makadamima dok Lada nije zapela u snijegu. Oprostili se s Mirom i krenuli dalje prema Jankovcu. Između ostataka snijega izvirale su visibabe, i bilo je jasno da proljeće samo čeka kad će krenuti punom snagom. Na Jankovcu kratki odmor pa dalje do vrha Ivačka glava (drugi najviši vrh Papuka). Putem nas je stigla sitna kišica no ignorirali smo je, pa kao da je nije ni bilo. Pri povratku već se počela noć spuštati, potok je nabujao a mosta kao da ni nema – samo skliski balvan preko kojeg se nikome nije išlo. Prava noćna avantura, prelazak preko potoka u dva skoka pod svijetlom svjetiljka!

Sanja ko da je vragu iz torbe ispala!

U domu nam je društvo pravila lokalna nogometna momčad koja je došla na „visinske pripreme“ (istina, tek 400-tinjak metara nadmorske visine, ali prekrasna priroda i šuma imaju druge adute). Grah za večeru, gemišt za okrjepu, Ivica je izvadio gitaru i bilo je tu svega, od Doorsa do Miše Kovača. I tako do ponoći dok nas nije umor pobacao u krevete. Drugi dan, iako smo svi očekivali kišu, vani lijepo, sunčano. Išli smo do slapa koji je prepun vode zbog topljenja snijega, kao da smo na Plitvicama! Skoknuli smo na vrh Nevoljaš (ne znam zašto se tako zove) i preko napuštene zaboravljene skijaške staze vratili se do auta. Još jedno lijepo druženje u prirodi i s prirodom…

Hrle na vrhu Ivačke glave

Na sjeveru Škotske

2008-12-08T14:08:00.009+01:00

Dugo me nema na blogu, napali me poslovi, njih je bilo više a ja sam, i eto, trajalo je dok se nisam izvukao! Dakle, što se događalo dalje u Škotskoj? Nastavak slijedi. Ako imate samo par dana u Škotskoj i neda vam se zezati sa iznajmljivanjem auta, postoji jedna super stvar za vas: višednevne autobusne karte. Ima ih za tri dana, pet, sedam, deset i petnaest dana, i omogućuju da se u tih par dana vozite gdje hoćete i koliko hoćete s busom. Di ćeš bolje. Tako sam i ja kupio bus pass i prvi dan u ugodnom društvu (Dubravka i Sonja) proveo u Edinburghu. Prava je šteta provesti ovdje samo jedan dan, kao što je prava šteta provesti u Škotskoj tek par dana. Edinburghu je pravo povijesno turističko i simbolično središte Škotske. Bajkovite zgrade, crkve, podzemni prolazi s duhovima, kušaonice whiskija, kiltovi, i naravno masa turista i uličnih zabavljača. kako sam guštao kad sam izašao iz autobusa, sunčan dan, grad iz bajke na raspolaganju i što čovjeku više treba? Ulični svirači na gajdama!

Mene je najviše iznenadilo nekoliko crkava koje su desakralizirane i pretvorene u elitne restorane, hotele i barove. Razlikuju se od pravih crkvi po crvenim vratima. Pravi pokazatelj da je ovdje zadnja granica praktičnog i racionalnog protestantizma i anglikanske crkve. Kako bi izgledalo da tako nešto pokušavaju recimo u Zadru, zamišljam otpor: svuda nalijepljeni plakati s likom Gotovine, branitelji prijete da će se dići u zrak ako crkva postane pub, don Kaćunko galami kako vrag crkvu pretvara u svoj dom, Thomson diže narod na otpor a kumice s placa organiziraju bdijenje s molitvom Mariji da spriječi tako nešto. To je ta razlika između nas i zapadne Europe, i zato oni i jesu „uspješni“. Ovako nešto može tamo proći lagano, lova je alfa i omega. Jedini problem je taj da sole pamet cijelom svijetu i nameću svoja mjerila i sustav vrijednosti koji je u totalnoj kontradikciji s 90% svijeta. Zato je ta globalizacija tako nakaradna i promašena, nema komunikacije u obje strane već je jednosmjerna.

Dudu i Sonju sam ostavio u šopingu a ja krenuo dalje autobusom. Za sljedećih par dana nisam imao nikakvih planova gdje ću, nisam imao ni kartu Škotske ni vodič ni ništa. Prepustio sam se struji i čekao da se stvari samo dese. Uvijek kad tak kreneš, super ispada.

Pravi je gušt voziti se Škotskom u busu. Vani se izmjenjuju pašnjaci s ovcama, planine, jezera, stari dvorci, a u busu svako malo netko sjedne do tebe i predlaže gdje bi bilo zanimljivo otići u sljedećem gradu. U Invernessu, nakon kojeg slijedi pravi sjever Škotske i rijetke veze za dalje, odlutao sam na groblje i tamo sreo dvije cure. Koji smijeh. Obije su samohrane majke, odvele su djecu u školu i došle na groblje napit se i zapalit džoint. Na ulici nije dozvoljeno cugati alkohol, pušit travu još manje a na groblju ih nitko ništa ne pita. I jedva čekaju da se isključe iz ove stvarnosti i odlutaju. Uskoro je došlo još par starih pijanaca koji vole njihovo društvo pa sam otišao dalje i upao na svadbu u škotskom stilu, s gajdama, kiltovima i Rolls-Roysom koji je čekao mladence.
Loch Ness je među najdubljim jezerima na svijetu, pa sam skoknuo tamo vidjet hoće li se pojaviti kakva neman. Nessi nije došla, no zato je tamo stalna izložba o njoj i 3D kino. Vrhunac posjeta Škotskoj sigurno je bio Isle of Skye, ludi zeleni otok spojen mostom, gdje se radi jedan od najboljih whiskeya. Tamo sam sreo Bryana koji je dolutao iz Čilea u Škotsku i sad tu radi i živi već godinama. Bryan mi se pridružio u stopiranju po otoku. Odlijepili smo od ludih zelenih pašnjaka uz obalu, kišnih oblaka koji se stalno izmjenjuju sa suncem, jezera i onih krasnih kamenih kućica! Preporučujem da se držite putova i ne prelazite ograđene posjete, jedva smo se izvukli kad su nas psi ovčari počeli ganjat. Povratak u Portree, glavni grad na otoku, baš u vrijeme zalaska sunca. Zaključili smo da je Portree drugo ime za party pa smo stali istraživat noćni život. I što smo našli? Bircuz u kojem stari bračni par svira na gitari i harmonici a otočani zavaljeni u fotelje i trosjede pjevaju s njima i cugaju pivo. Di ćeš bolji party!

Portree, drugo ime za party

Isle of Skye, nemogu prestati stavljati slike ko što nisam mogao prestati slikati!

Škotska

2008-08-19T22:41:00.009+02:00

Ryan Air, najpoznatiji europski lowcost avio prijevoznik, naši susjedi srbi i bosanci zovu Jaran Air. Jedino te jaran vozi za tako male novce. Iako, sve to ima svoje. Sama karta je jeftina dok za sve ostalo plaćaš dodatno. Osim tebe ide i torba u avion? To je 20 funti. Žedan si u avionu? Nešto bi i pojeo? Među prvima bi ušao u avion? Sve to košta. Al za skromne balkance, Ryan je i dalje Jaran. Konačno da se i ja povezem s jaranima. Odveli me u Škotsku. Dok sam se usred noći smrzavao na aerodromu u Glasgowu (8 stupnjeva) i čudio se hladnoj klimi usrijed ljeta, čuo sam ocean odmah iza nasipa i odmah mi je postalo toplo oko srca.

U Glasgowu Svijetski kongres za obnovljivu energiju. Nisam bio samo turista, imao sam i ja izlaganje. Čudo jedno šta se sve u svijetu događa s obnovljivim izvorima. Projekti koji bi još prije par godina bili znanstvena fantastika danas postaju stvarnost. Svi su uključeni u tu utrku, a mali Hrvati još misle da su obnovljivi izvori zgodni tek za napajanje digitrona ili male vjetrenjače uz vikendice. Arapi grade Masdar, futuristički grad u pustinji koji će se u potpunosti napajati obnovljivim izvorima energije, grad bez otpada i s nula CO2 emisija. Škoti grade "podvodne vjetrenjače", koje koriste energiju morskih struja, grade se ogromni vjetroparkovi snage nuklearke u Krškom, planira se pilot projekt koji će energiju sunca iz Sahare dovoditi visokonaponskim istosmjernim kablovima u Europu, ogromni vjetroparkovi uz zapadnu obalu Afrike, Španjolci grade polja ogledala koja reflektiraju sunce na toranj i zagrijavaju ga na preko 500 stupnjeva (slično kao Arhimed koji je tako palio rimske brodove za vrijeme opsade). Čisti SF danas postaje realnost!

Dva crca udaraju afrički ritam kao u transu, a piper ih prati! Ludo energično, predobro...

Whiskey shop

Katedrala

Glasgow je komercijalno središte Škotske, što znači da nema toliko turistima privlačnih stvari kao obližnji Edinbourgh, ali nudi energičan, moderan pogled na Škotsku. Ja sam bio očaran kamenim kućicama, kao iz ekranizacije Dickensovih romana, s nekoliko muzeja i Univerzitetom bajkovitog izgleda dvorca, pubovima u kojima se uz pivo servira fish&chips (riba stvarno dođe servirana u novine!), parkovima... Kineskim, tajlandskim, indijskim i inim restoranima sa jeftinim all-you-can-eat buffetima, mračnim kamenim katedralama, neizbježnim Poljacima gdje god kreneš (čak je većina natpisa u gradu dvjezična, englesko-poljska, eto koliko Poljaka je došlo trbuhom za kruhom).

Fish and chips

Najbizarniji susret imao sam u dvorištu Univerziteta. Zgrade sveučilišta kao da su izašle s filmova o Harry Potteru, s kamenim kulama, podrumima, zelenim livadama... Sveučilište ima petsto-šesto godina i jedno je od najboljih svjetskih sveučilišta. Dakle, u dvorištu sam kao opčinjen gledao kule i iščekivao mlade čarobnjake kad sam skužio da pored mene netko posve smireno puši cigaru i gleda u travnjak. Kako je sve bilo prazno, počeli smo razgovor i ispalo je da se radi o Paulu koji radi tu na faksu kao predavač anatomije. I upravo je radio na nekoj autopsiji! A ja se grozim krvi i svega sličnog pa me te strašno zainteresiralo. Paul me pozvao u njihov muzej autopsije napravljen za studente, ja prihvatio i za čas smo se spuštali stepenicama u mračni podrum. A tamo... čudo jedno. Posvuda po zidu staklenke s djelovima ljudskog tijela, fetusima od veličine oraha do djece s dvije glave. Ne samo to, do prije par godina je tamo radio poznati njemački doktor Van Hagens kojeg su zbog njegovih izložba protjerali iz par država. Van Hagens je pronašao kemikaliju kojom premaže secirano tkivo i time spriječava njegovo truljenje. I tako je par tijela i dijelova tijela do pola isecirao da se vidi što sve ima ispod kože, premazao ih kemikalijom i sad stoje tamo kao izlošci. Paul mi se pohvalio kad bi naišli na tijelo koje je on secirao. Paul se čini kao drag momak, pomalo čudak, al sam ga ipak držao na oku, reko, možda su mu usfalila tijela za seciranje pa bi mene malo secirao. Aaaa, jok. Izlošci su se redali, glava bez oka, otvoren nos, mišići i žile ruke... Kasnije su mi se još dugo vrtile te slike po glavi, ali nije dopušteno to slikati. Poslije sam još vidio slike Van Hagensovih dijela, recimo uzme tijelo, makne kožu i stavi ga u lik nogometaša i tako ga izloži. Ili jahač na konju, gdje su i konj i jahač izsecirani. Počeli smo priču kako ljudi zaziru od smrti i kako sve povezano sa smrću pospreme u neku ladicu u glavi koju nikad ne otvaraju. Tako i te izložbe ljudskih seciranih tijela, gdje se zapravo može diviti anatomiji u pokretu, nailaze na strašan otpor, gađenje i zgražanje. Sve što je ljudsko ne smije nam biti strano?

Nakon Glasgowa, imao sam još par dana vremena da ubrzano vidim ostatak Škotske, no o tome u sljedećem javljanju.
Više o Van Hagensu: http://www.bodyworldsedmonton.com/

Nogomet!

2008-06-18T16:38:00.005+02:00

Opet doba nogometa! Svatko ima razlog zašto voli ili ne voli nogomet. Nakon utakmice, kad pun grad bude pijanih ljudi koji pjevaju onu navijačku pjesmu s Konzumove reklame, sve to bude jeftino. Pivovare se pozivaju na nanovo probuđen zanos Hrvatstva, čak su i Adezeovci počeli hvatati na isti trik. Na trgu Škoro ko na vatrogasnoj zabavi u četveročetvrtinskom taktu... Ma je, malo je jadno sve to skupa.

Al koliko je taj nogomet moćan... Da nema nogometa i da Šuker i Vatreni nisu proslavili Hrvatsku, polovica ljudi koji danas znaju za nas u svijetu ne bi imalo pojma ni na kojem smo kontinentu. Zato se strašno radujem kad naši pobjeđuju. Osjećaš se povlašteno gdje god da dođeš kad čuju da si Hrvat. Čak i ako u nogometu imaš dvije lijeve kao ja, gledaju te kao svemirca, kao pripadnika nadarene rase. Kad sam radio u Rimu, zvale me kolege Talijani na nogomet poslije posla. Stalno me zvali, i koliko god da ja objašnjavam kako mi ne ide nogomet oni ne vjeruju da Hrvatu ne ide nogomet i zovu i dalje. Ajde više, i otišao sam s njima na nogomet. Stao sam na gol, i bila je katastrofa. Primio golova kolko hoćeš. Na kraju su zaključili da bi bilo bolje da su umjesto mene stavili stolicu na gol, makar bi se koji puta lopta odbila od te stolice. Al ko bi reko, za Hrvata.

Risnjak!

2008-06-10T09:46:00.006+02:00

Nije šala, Križevački planinari su nakon puno godina posta organizirali dvodnevni planinarski izlet. I to pravi, na Risnjak! Kad ideš u planinu s ljudima koji nisu često u planini, uvijek je najveći strah vremenska prognoza. Tako je bilo i ovaj puta - prognozirana kiša i za subotu i nedjelju. U planini to ne mora ništa značiti, ali ajde ti to objasni ljudima. I ajde im objasni da je planina preljepa i po kiši, da treba i to doživjeti. Onaj moment kad naglo prestane kiša, pokaže se sunce i plavo nebo, da je tad to ljepše nego da je cijelo vrijeme bilo sunčano i plavo nebo...

I tako se napunio autobus planinarima svih generacija, od Jakova (7 godina) do generacije iskusnih planinara koji su većinom spavali u domu na Platku i s kojima smo se sreli tek pri spuštanju s Risnjaka u nedjelju.

Risnjak nije Risnjak bez magle, tek s maglom izgleda pravo, mistično, kao da će svaki čas iza ugla iskočiti trol ili orci. Većina šuma nikad nije sječena, pa su stabla često ogromna, s korijenjem koje se hvata za kamenje. Nakon što nas je autobus iskrcao u Crnom Lugu, trebalo nam je nešto više od tri sata do Šloserovog doma. Na sreću, bez kiše. Ali kišu je zato moglo iskusiti desetak odvažnih koji su kasnije dalje nastavili do Snježnika. Navukli smo kabanice i ništa, idemo dalje. Na Snježniku se taman pokazalo sunce na par minuta, crni oblaci su ga brzo progutali nazad. Spustili smo se i do Lazca, prelijepe livade usred šume, kao stvorene za kampiranje u prirodi (inače, u nacionalnim parkovima je zabranjeno kampiranje, nemojte reći da sam vas ja poslao tamo). Vratili smo se do Šloserovog doma umorni i sretni, taman na večeru i pivu.

Ekipa za kišu!

Legendarni Križevački planinari - Ico, Lujo i Štef

Kiša nas je dočekala i u nedjelju ujutro i ispratila s Risnjaka. Put je postao blatan, pa su oni bez gojzerica muku mučili da ostanu u horizontalnom položaju. Nakon ručka u Platku - rani polazak nazad, igra Hrvatska s Austrijom i nema šale. I šta reći? Lijepo da se toliko ljudi skupilo, da planinarenje ponovno živi u Križevcima.

Na Snježniku

Lijepa dolina u Lazcu!

Božo gleda bi li spremio kišobran il će mu opet brzo trebati

Kambođa u Planu B

2008-06-10T09:24:00.006+02:00

Uhhh.....

Kad dugo ne pišem znači da sam bizi i da ne stignem. A to nije dobro. Da sam previše bizi.

U međuvremenu je stigao još jedan Plan B, svibanjski broj, s tekstom i slikama o Kambođi. Već sam se javljao iz Kambođe na blog, a ovaj tekst je proširena verzija svega toga. Ne samo proširena verzija, nego tek kad prođe neko vrijeme i kad se stvari slegnu sve se vidi drugačije. Kad se probavi.

Za razliku od prožvakanih kopi-pejst tekstova kojima obiluje tisak, Plan B je magazin za koji pišu stvarni ljudi i iznose svoje poglede i svoja stajališta. Možete se s njima složiti i ne morate, ali to je velika razlika ovog magazina od većine sličnih. Nije umjetan.

I još par slikica iz Kambođe koji se nisu našle u magazinu:

Glavna đamija u Phnom Pennu

Svaki od preko 12000 zatvorenika u Toul Slengu, zloglasnom zatvoru režima Pola Pota bio je prvo fotografiran. Zatvor je danas muzej a fotke vise uokolo.

Zanzibar, Plan B

2008-04-18T09:31:00.005+02:00

U novom broju Plana B - Zanzibar!

Plan B ide dalje, a idu i moji članci u njemu. U ovom broju - Zanzibar! A na arapsko-afričkom otoku pješčane plaže, tirkizno ludo more koje za plime pobjegne i par kilometara od obale, noćne gozbe morskom klopom za malo kuna i još puno toga. Stavljam par fotki kojih nema u časopisu:

Beba
Pogled iz zraka na mozak pijeska i vode
Potraga za zvijezdama! Crvenim petokrakama koje žive u moru. Naš prijatelj Nagradnjača bira što će za večeru
Sušenje morske trave za proizvodnju zubne paste!

Paraglide, let sa Triblja

2008-04-02T12:07:00.007+02:00

Iznad sletišta

U daljini more, Plomin, Rijeka i Krčki most

Tribalj je letište iznad Crikvenice. Teren je malo surov, kamenje posvuda, s obje strane poletišta dalekovodi. Za lijepog dana vlada termika koja diže letače viiisoko o zrak.
Letio sam dva puta u tandemu s Ratkom, pa sam mogao i bezbrižno fotkati! I šta još reći kad se na slikama sve vidi!

Pogled s 1000 metara visine na jezero!
S visine od 1000 metara padobranci skaču

Letač iznad Plomina i Bakarskog zaljeva
Dolje daleko se potok cakli na Suncu!

Beograd

2008-03-18T15:12:00.004+01:00

Dok jedem sirnicu i pijem jogurt, slušam stihove Balaševića kako prodire iz kuhinje restorana... U Beogradu sam!

Kad god dolazim u Beograd, imam svoj mali ritual, popis omiljenih stvari i jedva čekam da krenem s njima. Palačinka s nutelom, višnjom i plazma keksima, posjeti knjižarama dok mi se od gledanja u knjige ne zavrti u glavi, ispijanje kafe dok gledam ljude, Kalemegdan i pogled na spoj Dunava i Save, susret sa starim prijateljima uz Nikšićko pivo u Skadarliji, leskovačka pljeskavica s ulice, riblja čorba na splavi na Dunavu... Toliko toga, a nikad dovoljno vremena za sve! Grad koji ima rijeku blažen je, a Beograd ima dvije rijeke, i to kakve! Donijele su strujanje energije zbog kojih i u najtiše doba noći imaš dojam da se ovdje stalno nešto događa. Smješten na idealnoj lokaciji, Beograd ima i nešto od grandioznosti kraljevskih aleja i zgrada koje prekrivaju cijele blokove, od ostataka SFRJ i njenih simbola koji sad zjape prazni i besmisleni kao i ideja Jugoslavije kojoj se danas svi smiju a nekad su se zaklinjali u nju.
Najveći pravoslavni hram, Sv. Sava
Šumadijski rok-end-rol na frulama

I svaki puta čekam da vidim kako grad napreduje, no korak naprijed, natrag dva. Mislim da ludilo i depresija nikad nisu bili izraženiji nego danas, nakon Kosovskog proglašenja nezavisnosti. Sva tri razbijena MacDonaldsa u centru grada govore o prelasku preko one nevidljive crte nakon koje građani postaju divlja rulja napaljena politikom. Prolupavanja su na svakom koraku, ovdje nije lako ostati «normalan», s odmakom. Praktički ne postoji umjerena struja. Oni koji streme Europi gotovo se gnušaju na sam spomen srpstva, srpskog ponosa, Kosova i sličnog, ti simboli cementiraju ih na mjestu. Drugi koji se pozivaju na srpski nacionalni ponos gnušaju se Europe, poistovjećujući je sa homoseksualnim brakovima, dekadentnim društvom, drogom i bezosjećajnim kapitalizmom. I upravo to nedostaje Srbiji, ujedinjenje srpskog nacionalnog identiteta i odlučnosti da se ide dalje, van iz izolacije, u novo doba od kojeg se nemožeš skrivati. «Nedam im da mi zajebu još četiri godine života» kaže Dušan, «jebo te, mi da bi otišli u Austriju trebamo mjesec dana čekati na vizu, ko da smo iz Kameruna»...

Radikali kažu da EU nisu bolji život, više radnih mjesta, putovanja po svijetu i viši standard, već sekte, narkomanija, homoseksualni brakovi i Srbija bez Kosova i Metohije
U krčmi starog turskog stila pili smo najbolje rakijice iz čokančeta: klekovača, dunja, kajsija, kruška...

U hotelu u kojem sam odsjeo, svako jutro se nalazilo četvoro penzionera i dok bih doručkovao gledao bih kako guštaju popiti kafu u hotelu kao gospoda. Primjetio sam da im konobar računa samo dvije kafe. Oni njega zovu doktorom i direktorom, a on njih generalima i gospodom. U vrijeme malih penzija kafa u hotelu je vrhunski luksuz i prestiž. Frendovi koji rade kao asistenti na faksu primaju plaću 1800kn. Ni njihovi profesori ne stoje puno bolje, s 3600kn mjesečno u Beogradu koji je prešišao Zagreb po cijenama. Najbolje žive konobari i tezgari koji krijumčare robu na pijaci. Piratski CD-i se hrabro prodaju na svim glavnim ulicama, cigani voze stari papir na frezama s prikolicama, curke su sređene kao za maturalni ples a biti sponzorušom nije lak zadatak uz toliku konkurenciju. Sjeli smo u jedan od kafića «silikonske doline» koja se ne zove tako zbog čipova, nego plavokosih klonova dobro pofutranih silikonom. Sve zgodne i sve iste, i sve polako cuclaju cugu dok ne stigne neki sponzor.

Sva tri mekdonaldsa u centru još su razbijena
Generalštab se duri još od NATO bombardiranja
Odmah uz centar grada osnovali su i Romi svoja naselja - ovo izgleda gore nego u Siriji il Kambođi.
Volim Beograd, grad ima strašan šarm i čeka na svoj trenutak, da prevlada građanski duh, zbaci serjobere i bezumlje, a umjesto beznađa i depresije da ponovno prevlada dobra vibracija velikog grada.

Plan B

2008-03-18T14:54:00.005+01:00

Plan B je magazin na koji sam prije koji mjesec slučajno naletio. Ne reklamiraju se, nego se oslanjaju na usmenu predaju da bi doprli do čitatelja. Sadržajom najviše podsjećaju na... teško je reći. Wired (od stranih) ili Nomad (magazin kreativaca koji je nažalost ugašen). Dosta tema tiče se novosti koje se dešavaju u internet svijetu. Ali ima tu još i svega drugoga.

Zašto ja to sad vama govorim?

Jedan od razloga je što sam igrom slučaja počeo surađivati u oblikovanju časopisa, i tako u broju od ožujka možete pročitati moj putopis nastao putovanjem poprijeko Tanzanije od prije godinu i pol dana. Ima tu svega, uspon na Kilimanjaro, safari, Masaai, crne glazbe... Trk na kiosk po više!

Par neobjavljenih fotki u časopisu:

Pogled na Kilimanjaro iz Moshija

Uspon na Kili
Vidi mač!

Paraglide

2008-02-12T14:07:00.004+01:00

Priprema...
...pozor...
...sad!
I letiš!

Čovjek je oduvijek htio letjeti. Letenje je nesputanost, sloboda. Toliko toga leti – oblaci, ptice, kukci, zvijezde, misli… Zamišljam bradatog čovjeka iz spilje kako gleda orla koji se lakoćom diže na toploj zračnoj struji i sanja o tome da i on poleti. U snovima nema gravitacije, no to tek mali broj ljudi ikad skuži. Oni koji se to sjete, uživaju u osjećaju letenja u snu. Pojedini jogiji koji su svladali levitaciju lete i u javi, a ostalima je preostalo da čekaju razvoj tehnike da bi poletjeli. I došli su avioni i rakete, ali opet to nije to. Sjediš do prozora u avionu i pijuckaš pivo, vani brekću motori no ti opet nemaš osjećaj da letiš. Osim trenutaka odvajanja od tla i turbulencija, sve je kao u autobusu.

Na techno krilu! Foto: Roman

Foto: Roman

I opet bi čovjeku bio uskraćen osjećaj letenja da nije izmišljen paraglide – parajedriličarsko letenje. Staviš krilo u torbu, popneš se na brdu, razviješ ga, pričekaš pravi vjetar i zatrčiš se koliko te noge nose dok ne proradi uzgon i ne poletiš. Ludo je kad skužiš da više nema gravitacije i da si se u par sekundi našao par metara iznad zemlje. Dalje se sve svodi na to da navlačiš krilo i letiš dok ne dobiješ filing za njega kao da je dio tvojeg tijela. I nevjerojatno izgleda kad promatraš one koji su time besprijekorno ovladali i služe se krilima lakoćom kao ptice. Paraglajderi cijene ptice, posebno orla. Orao skuži gdje se diže topla zračna struja, i vrti se i diže u njoj. Kako i paraglajderi vrebaju te iste struje, nema druge nego pratit gdje se ptice dižu. Sama škola letenja time traje nekih dvije godine, ovisno u kojem vremenu odradiš potreban broj visinskih letova i položiš letački ispit. Moje matično jato je PJK Zagreb, i ima školu letenja jednom godišnje.

Ivani se zapetljale špagice...

S Japetića

S Radoboja

Dok još ne stekneš osjećaj za krilo, lako napraviš grešku koja urodi novom greškom i tako dalje. Ivana je prva zapela na drvu. No, nije ostala visiti u zraku, samo je bio problem kako skinuti sve te silne špagice koje su se preplele s grančicama drveta. Drugi put je mene vjetar odnio di nije trebao pa sam u muci izbjegavao krov, visoki orah i dalekovod. Na kraju sam zveknuo u drvo, no i to mi se činilo kao puno bolja solucija od ovih prethodnih. Kad sam se iskobeljao, skupili se i seljani po okolnim brdima i gledaju me dolje, pitaju jel sam živ. Kako je krilo ostalo na 7-8 metara visokom drvetu, morao sam po selu tražiti čovjeka s motorkom da sruši drvo. No i to je dobro završio - poslije je gazda narezao domaćih kobasica, složio mi par gemišta i brzo sam ja došao k sebi. Nije ni čudo da leteči kažu - ko visoko leti, dvije sreće grabi.

Zavižan

2008-01-02T15:37:00.001+01:00

Boro, Mac, Ivana, ja i Jadro

Jutro i pogled s doma

Snježna idila

Kako nam uspon na Zavižan nije uspio prije tri tjedna, reko - idemo opet probati! Kad smo stigli u Krasno sunce je već davno zašlo, a noćni uspon je krenuo u pola 7. Malo prije ponoći stigli smo do doma, umalo ne ispustivši dušu. Bilo je jako hladno, a pičili smo po cesti punoj snijega prateći tragove snježnog vozila koje je prošli prije par dana. Zato nas je u domu čekala topla peć i na stolu Antina travarica, javili smo mu da ćemo stići kasno.

Dobrodošlica - Enjoy Rakija

A oko Zavižana - snježna idila! Skoro smo prolupali kako je bilo lijepo. Zavižan je jedno od mjesta u Hrvtaskoj s najljepšim pogledom. S jedne strane na otoke, s druge na gorski kotar, na ostatak Velebita... Nekad se vide i Alpe a nekad čak i Italija! Bilo je 60-70cm snijega, no imali smo i dva para krplji (na nas pet). Na mjestima izložena vjetru, ovaj je "počistio" snijeg i nabacao ga u nanose, pa nikad neznaš gdje ćeš i koliko propasti. U subotu je stiglo par ljudi, uglavnom na skijama (turing skije za hodanje po planini, kao obične ali imaju dlake ispod koje koče da skije klize nizbrbdo). U nedjelju rano ujutro je stigao i Antin pas, hrvatski vučjak. Pas je prava faca, stigao je iz Klade, malog mjesta na obali pored Senja. Čovjeku treba (kad nema snijega) nekih 6 sati uspona od tamo, a psu po snijegu, ko zna koliko. Priča Ante da pas s vremenom naiđe, bude koji dan pa se vrati kući. Nekad dođe i 6-7 puta mjesečno gore dolje, a stazu poznaje bolje nego onaj vučjak iz priče Josipa Broza. Kaže kako se jednom pas izležavao danima na suncu dok mu Ante nije predbacio kako ga nije sram izležavati se dok ga doma čekaju kuja i štenci. Za par minuta se pas digao i otišao putem za Kladu. Sad ti reci da se pas i čovjek ne razumiju!

Pogled na otoke Helioskop

Glavni događaji su nam preko dana bili gledanje izlaska i zalaska sunca, a drugi dan smo još skočili do utočišta za medvjediće u Kuterevu. Taman su stigli dva mala medića iz zagrebačkog zoološkog. Ostali mede su spavali a ovi brat i seka su se gegali uokolo. Nakon toga su nas simpatične volonterke ugrijale rakijicom i vrućim čajem. Provod ko bog.
Put do doma na Zavižanu

Pogled na Klek
Sunce izlazi i grije otoke
Pauza za čaj i suho voće

Medeni medo!

Na Velebitu

2007-12-11T16:45:00.000+01:00

- Na Zavižanu je snježna mećava i magla, pojačava bura. Nije šala - javlja Ante, legendarni domar na Zavižanu. I šta sad? Ništa idemo do Krasna pa ćemo već nešto smisliti. Tako je i bilo. Našli smo se s Josom, rendžerom Velebitskog Nacionalnog Parka, ostavili aute u Krasnom da nam ih snijeg ne zatrpa i krenuli prema planinarskom domu/skloništu Apatišanu (čije ime nikako da zapamtimo).
Pureći but s krumpirima i kobasama ispod peke koju je donirao Jabuka Žare s Begovače

Pokraj peći Maca sijela...

U domu smo sreli par velikih zaljubljenika u Velebit. Kruno nam priča kako je došao ovdje prije 5 godina i tu našao svoj dom. Provede na Velebitu i preko 8 mjeseci lutajući šumama i špijunirajući vukove, medvjede, ptice, slika ih, te o tome piše reportaže za National Geographic i slične novine. Ante Plavac (alias Jabuka) vlasnik je planinarskog doma Begovače do kojeg se i nije moglo zbog snijega, a iz sjedeće pozicije, pijući rakiju rukovodio je kuhanjem seljačke juhe od luka i krumpira te pečenjem purećeg buta ispod peke. Prava šteta da čovjek koji toliko voli jesti ima giht, samo nas je gledao dok nam je mast curila niz bradu. Amigo je uz pomoć Velebita, molitve i dijete sokovima pobjedio rak, a Ilija vodi velebitski paraglide klub. Kažu, nema u Zagrebu sreće ni mira kao na Velebitu. U planinarskim skloništima uvijek sretneš takve drage ljude zbog kojih još i više cijeniš Velebit. Ako ih jednom više nebude, ako ostanu samo ljudi iz gradova kojima su dva i dva četiri i kojima je Velebit super mjesto tek za team building vožnjom đipova, za travaricu i okretanje janjca na kolcu, ako ostanu samo ljudi kojima je Velebit super mjesto za termoelektrane, za žičaru koja te dovede do vrha da vidiš panoramu i odvede dolje, za eventualno skijalište, e jebi ga tad ljudi koji vjeruju kako je čovjek tek dio cijeline, prirode od koje se ne smije odvajati gube svoj najvažniji hram u Hrvatskoj.

Dom na Apatišanu rano ujutro
Nježan izlazak Sunca
Pičimo ko Prstenova družina
Drugi dan je počeo s izlaskom sunca na vedrom nebu. Lijep dan - svima osmijeh na licu. Krenuli smo preko Jezera do Krasna i usput nailazili na medvjeđe tragove. Kruno kaže da ne idu spavati jer još uvijek imaju dosta za jesti (lovci ostavljaju hranu po šumi za divljač) i tek kad snjeg sve pokrije i ne nađu dovoljno hrane otići će na zimski san. Na jednom mjestu medvjed je taman prošao istim smjerom i uprtio snijeg, pa smo išli njegovim stopama. No kako to često bude ovdje, priroda je pokazala i svoje surovo lice. Pokazao se kumulonimbus koji je postajao sve veći i tamniji i za dvadeset minuta lijepi sunčani dan pretvorio se u crne oblake i surovi hladni vjetar.

Taman smo i izgubili smijer (sljediš kolce zabijene u zemlju koji negdje fale), no uz kartu, kompas i Sinkija koji je našao nedostajući kolac opet smo bili usmjereni. A tko je usmjeren, taj piči dalje.
Ni u Narniji nije bilo tako lijepo Medvjed prošao prije nas!

U dolini Neretve

2007-12-04T10:42:00.000+01:00

Pogled sa sela Krvavac na Neretvu, i s Neretve na Krvavac

Dolina Neretve je kao posebna, plava oaza. Lijepa, pomalo divlja, plodna... Ljudi su sirovi, no kad ih pobliže upoznaš čini se da je to možda štit prema strancima koji bi mogli shvatiti kako se ovdje lijepo živi, koliko je ovdje sve rodno i koji bi jednog dana u masovnom valu mogli kolonizirati njihovu oazu. Autocesta se približava, i dok joj se ljudi raduju i iščekuju je, isto tako je se malo i pribojavaju. Jedini razlog zašto u ovom kraju ima tako malo turista je prometna nepovezanost zbog koje je dolina Neretve samo još onih sat-dva do Dubrivnika.

Ušće Neretve. Ribiči, duge pješčane plaže, mirno more, galebovi...

Mi smo se zaputili na Neretvu sa Zdencom. Razlog nam nije trebao, al da bi ga svejedno imali za alibi došli smo očistiti kućicu u Krvavcu i u berbu mandarina. Berba je na kraju bila tek da se naučimo brati mandarine, al su nas zato lijepo toplo vrijeme i blizina mora omamili. Noćili smo kod prijatelja iz Pakraca koji su nas ugostili ko kraljeve. Dok se kućica ne uredi pa da se može tamo spavati!

Za kućicu mještani kažu da potječe vjerojatno iz početka 18. stoljeća, a možda i iz kraja 17. stoljeća
Stubište koje se veže na ulaz u prvi kat Berba mandarina u Blacama kod super domaćina
Pun gepek mandarina!

Umjesto epiloga

2007-11-09T11:06:00.000+01:00

Đir tuktukom prije polaska

Šok povratka u vlastitu zemlju nekad je i veći od šoka kad stigneš u novu, stranu zemlju. Na aerodromu u Zagrebu poznata lica prijatelja, al ko da smo stigli u Norvešku – vani je hladno, sterilno, tiho, bez mirisa… Čisti minimalizam na koji nisi navikao. Hodaš ulicom a nitko te ne primjećuje, mali ljudi-roboti zuje okolo u svojim filmovima. Nitko se ne smiješi, zabrinuta lica, ljudi se ponovno ljute zbog sitnica. Ko što je rekao frend Roman nakon povratka iz Tajlanda – šokiraš se kad skužiš koliko smo nadrkan narod. I tako, kad se fizički vratiš s putovanja, tek si na pola puta. Ostaje još unutrašnje putovanje. Noću kad sanjaš, vraćaš se u zemlje iz kojih si stigao, potrebno je neko vrijeme da se stvari u tvojoj glavi iznova poslože.

U busu

Opet u Bangkoku

Nakon Laosa, noćni vlak nas je odbacio do Bangkoka. Kao da smo stigli doma – sve nam je poznato, čak smo se i smogu radovali. A u Bangkoku opet sto čuda. U tijeku je bio Vegetarijanski festival – fešta koja traje u kineskoj četvrti kad se deset dana jede samo vegetarijanska hrana. Ivana kao pravi vegetarijanac je došla na svoje, a i ja sam guštao. Ulice kineske četvrti tad su pune ljudi i uličnih štandova, a zastavice žute boje govore kako se ovih dana tamo ne priprema meso.

Kineska četvrt
Juhica od četiri vrste kineskih gljiva

Sukiyaki je u originalu japansko jelo, al naravno tajlanđani imaju svoju varijantu. Čim se više ljudi nađe tim je zabavnije – sjednu u krug oko velikog lonca u kojem kipi voda i onda unutra ubacuju na kuhanje ono što će jesti. Uroniš i malu mrežicu u koju utrpaš komadiće ribe, mesa, tofua, meduze i šta god hoćeš i za par minuta kako bude kuhano tako vadiš van i klopaš. Bili smo na večeri s ekipom s posla i toliko smo se smijali da bih najradije otvorio tako nešto u Zagrebu. No, gazda restorana kaže da tako nešto ne bi nikad uspjelo na Zapadu – kao prvo ameri bi se opekli jer je sve vruće i onda bi tužili restoran. Ako se i ne bi opekli, jeli bi nedovoljno kuhano, oboljeli bi i onda opet tužili restoran.

Sukiyaki!

Skočili smo i do Pin, naše učiteljice masaže. Prvi puta da smo je našli skoro pa ljutu. Taman je bio neki švabo na masaži i pitao jel bi mogla erotska masaža, a kako Pin ne voli švabe koji pitaju za erotsku masažu nije dobro prošao. Pekli smo i jedan dan palačinke na poslu. Kupili i Nutelu da ljudi probaju. I je, bilo im je fino, al su na kraju ipak odustali od Nutele i palačinke mazali chilli sosom. No chilli, no fun.

Na zadnjem satu masaže, istežem Tiama

Torta za oproštaj

Garland - lančići cvijeća za poklon duhovima auta, kuće ureda, motora...

Ekipa s posla nas je ispratila do aerodroma, a Aeroflotov zrakoplov tipa Iljušin izbacio u Moskvu. Ivana u kratkim hlačama i sandalama, a u Moskvi nula stupnjeva i mijenjaju se pljusak i snijeg. Odustali smo od Crvenog Trga i lijepo ostali spavati na aerodromu. To nam je već treća noć provedena na aerodromu, i sad imamo toliko iskustva s time da razmišljamo napisati Vodič za spavanje na aerodromu.

Kambodža - redovnici tovare pijesak sa plaže

Redovnici u Laosu

Laos

2007-10-15T10:13:00.000+02:00

Veliki Buda u loaškom stilu

Laos je zemlja opuštenih i zadovoljnih ljudi gdje se osmijeh ne skida s lica ni kad se odlazi na spavanje. Jedan od glavnih razloga je prihvaćanje karme. Ljudi smatraju da su rođeni tu di jesu kao rezultat vlastitih aktivnosti iz prethodnih života, dio su velikog plana pa nema smisla da se brinu i zamaraju s budućnošću. I tako hodaš ulicom i dešava se nešto nevjerojatno – nitko te ne cima da sjedneš u njegov taksi, da kupiš njegov proizvod, da makar udijeliš dolar! Ljudi žive prepušteni vlastitoj sudbini i ne trude se ništa mijenjati. Rezultat je nevjerojatno opuštena atmosfera, kao stvorena za odmor. S jedne strane je šteta što Laos nema more pa to turisti nikad neće otkriti, a s druge strane super što Laos nema more pa to turisti nikad neće otkriti.

Busevi su kao iz filma "Ko to tamo peva"

Život na selu - kućice su od drveta a krovovi od slame, blizu je uvijek rijeka, jezero il makar lokva vode (zbog ribe, riže, transporta)

Svi su čuli za Vijetnamski rat, za Crvene Kmere i Pola Pota, za vojnu huntu u Burmi. Zato je teško vjerovati da je najbombardiranija zemlja u povijesti ratovanja upravo Laos. Pravo čudo. I pravi primjer medijske manipulacije da to nitko ne zna. U pokušaju da zaustave prodor komunizma iz Vijetnama, ameri su u devet godina na Laos bacili više bombi nego je bačeno u cijelom svijetu za vrijeme drugog svjetskog rata – pola tone eksploziva po glavi stanovnika! Ili slikovito opisano, kao da je svakih osam minuta avion ispustio sav svoj teret bombi i tako svakih osam minuta kroz devet godina ratovanja! Najbolja stvar je kako ameri nikad nisu službeno potvrdili da su uopće sudjelovali u tom ratu – naime, potpisom Ženevske konferencije Laos je proglašen neovisnom zemljom i sva strana vojska trebala je napustiti državu. Vijetnamci nisu ni pokušavali sakriti svoje prisustvovanje u Laosu dok su ameri svoju vojsku obukli u civilnu odjeću i poslali ih tamo kao izaslanike nevladinih mirovnih organizacija. Tako su američki piloti bombardirali Laos u trapericama i kariranim košuljama. Dakle, pošto nema vojske, nema ni rata. Da bi stvar održali tajnom, ameri su osnovali 50-tak tajnih gradova koji nikad nisu bili upisani u kartama. Jedan od tih gradova je taj moment bio drugi najveći grad u Laosu, al službeno nikad nije postojao. Još bolje, pristup je i dan danas zabranjen! Kako rat službeno nikad nije postojao, tako nitko ne zna koliko ljudi je stradalo. Kad su se povukli iz Vijetnama, ameri su se povukli i iz Laosa, prepustivši suborce, 30,000 pripadnika plemena Hmong koje su obučili za borbu, novoj komunističkoj Laoskoj vladi. Oni koji su se spasili bijegom u Tajland se još dan danas vraćaju kao povratnici.
Krov od slame treba obnavljati svakih godinu - dvije jer u kišnoj sezoni trava strune

Djeca za kućne ljubimce najrađe imaju majmunka. Sony Playstationa 3 nema valjda nitko.

Pecanje mrežom

Laos je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, ali za razliku od primjerice Kambodže ovdje se ljudi time ne opterećuju. Osim cesti koji spajaju glavne gradove, sve ostalo se svodi na blatni poljski put koji se u sezoni monsuna pretvara u močvaru pa za stići bilo kamo treba po par dana. Mi se zaželjeli džungle, a kako smo čuli da je neki lik zamislio ekoturizam u džungli pošli smo vidjeti kako to izgleda. Put do tamo je već bio prava avantura – prvo sjedaš u autobus koji je još u vrijeme snimanja filma „Ko to tamo peva“ bio rashodovaniji od onog firme Krstić, a kad te bus iskrca u selu tražiš nekog s čamcem da te još povede rijekom pola sata –sat nizvodno. Kad smo stigli imali smo kaj za vidjeti – par bungalova na granici između rijeke i džungle. Gostiju već nije bilo danima, pa su nam se domaćini vrlo obradovali. Prelijepo mjesto, ali ti je odmah jasno da si u džungli. U pet minuta smo sreli i zmiju i gušterčinu i tarantulu. Od horde komaraca željnih naše krvi nismo se nikako uspjeli spasiti. A najgori su mravi – jedan me ugrizao za nogu i boljelo me gore nego da me pas ugrizao. Pravi su gospodari džungle, kad napadnu neku životinju rastave je za par minuta.

Sve je lijek - trave, korijeni, rogovi, kosti, sušeni gušteri...
Omiljena zabava za večernji izlazak - ako pogodiš balon sa sve tri strelice pikada imaš piće Redovnici rade nove Bude od betona

Baš smo se nauživali i odmorili u Laosu. Ne ide se tamo nešto gledati ili razgledavati, sjedneš na Lao-Beer ili sladoled u gradskom parku i gledaš, upijaš. Mogli bi oni to naplaćivati premorenim menadžerima sa zapada. Umjesto u wellnes, posjednu ih tamo u taj mir i puste ih da se sinkroniziraju s laoskom valnom duljinom moždane frekvencije. Al bojim se da bi ti menadžeri dobili sto ideja kako zaraditi novce na tim ljudima i da bi sve na kraju upropastili.

Djeca poziraju pred kišu
U đungli mravi su gospodari svega - razmontiraju skakavca za par minuta Romantika za kraj - zalazak sunca na rijeci

Viet Nam

2007-10-02T13:36:00.000+02:00

Saigonski motoristi

Bakica u crnom se nakon slikanja smijala jos pola sata

Ubrzo nakon sto smo sisli sa busa u Saigonu (danasnji Ho Chi Min) postalo nam je jasno da ako se brzo ne prilagodimo brzo cemo stradati u Vietnamu. Rijeka motorista i biciklista se prolijeva po cestama, ulicama, parkovima, svuda, i u prvih 15 minuta tri puta smo u zadnji cas izbjegli sudar s nekim od njih. Kad trebas preci cestu dodje ti da places. Voze u svim smjerovima, i izgledaju kao jato pcela koje zuje amo tamo. Nakon sto smo 5 minuta cekali da se cesta isprazni neki stric nas je uzeo za ruku i preveo preko ceste kao da smo djeca il sljepci. Tajna je da se sporo kreces i uspostavis kontakt ocima s vozacima. Iako ti se cini da idu drito na tebe nastavljas dalje. Slicno kao Neo u Matrixu kad izbjegava metke agent Smitha.

Redovnici skupljaju hranu na trznici; najmladji od njih je ljubimac tetki prodavacica i obasipaju ga svime i svacime

Iza zatvorenih vrata

U kineskom budistickom hramu

Vietnam je super zemlja! Ima toliko toga da kad krenes moras se prvo odluciti sta zelis - da li ici u planine i konacno biti malo na hladnom, bacit se na neku tropsku plazu i lijeno cugat shake od manga, muvat se medju planinskim etnickim plemenima, vidjet zivot uz rijeku ili zujat po Saigonu ili Hanoiu. Dan za danom se iznova odusevljavamo. Klinci idu u skolu u pionirskoj uniformi, viori se crvena marama, petokrake i ikone Ho Chi Mina su na svakom koraku... Jako drugacije i od Kambodje i Tajlanda, ljudi nose one slamnate okrugle sesirice i radnicku oblekicu (plave radnicke uniforme), masovno vjezbaju Tai Chi u parkovima, a navecer se uz rijeku skupljaju samo parovi - romantika! Kako je dugo bio francuska kolonija ima i francuski sarm - od arhitekture do baqueta (francuza) koji se prodaju svuda na ulici. Ima cak i kopija Ajfelovog tornja! Ima toliko toga za vidjeti ovdje da je prava steta doci u Vietnam na manje do mjesec dana.

Slike gore: s delte Mekonga

Jedan od najboljih muzeja koje sam ikad posjetio je Ratni muzej u Saigonu. Naravno - o Vietnamskom ratu. Upravo je nevjerojatno vidjeti njihovu stranu price i skuzit koji se cirkus ovdje desavao. Recimo ekperimentalna oruzja i metode mucenja koja su amerikaci koristili, kemikalije kojima su htjeli maknuti djunglu (i uspjeli su - na nekim mjestima i dan danas nista ne raste, otrovi su usli u zemlju i vodu i postotak smrtnosti kod rodjenja je ovdje medju najvisima u svijetu). Foke americkih klinaca-marinaca kako se slikaju s odrubljenim glavama zarobljenika, serch & destroy akcije - usli bi u selo i apsolutno sve spalili i sravnili sa zemljom.

S Easy Ridersima koji su nas vozili po selima u planinama Vietnama

Trznica u planini Ameri su dosli kao najzesca svjetska sila (da bi ratu dali medjunarodni karakter pozvali su jos filipince, australce, novozelandjane i tajlandjane kao saveznike - zvuci poznato?). Odmah su navijestili da ce rat trajati par dana i da ce zemlju vratiti u kameno doba - zvuci poznato? Medjutim stvari nisu tako funkcionirale, trajalo je dok broj americkih zrtava nije dosegnuo preko 50,000 i dok domaca americka javnost nije trazila povlacenje. Irak pokazuje da nisu nista naucili, sve se desavalo na isti nacin. Kako su ameri bombardirali iz zraka, mora i kopna - vjetnamcima je ostalo podzemlje! Sagradili su nevjerojatne sustave podzemnih uskih tunela (tako da ameri nisu mogli uci u njih), prakticki cijele gradove pod zemljom i time izludjivali protivnika. Pojavili bi se nadomak njihove baze, digli nesto u zrak i nestali kao krtice. Ameri su se prvo probali zavlaciti u tunele, al tu ih je mnogo izginulo od postavljenih mina i u vatri. Nakon tog su pokusali sa njemackim ovcarima - al vjetnamci su se poceli prati americkim sapunom i nositi americke uniforme pa su psi bili zbunjeni. Ameri su postajali sve ludji - poceli su bacati seizmicke bombe od 3 tone koje rade krater od 50 metara - time su nanijeli stetu vjetnamcima al su ovi poceli sa jos zescim udarima. Na kraju su ameri izgubili kontrolu i totalno satrli zemlju napalmom i kemikalijama, da vise nista ne raste, da nema hrane koju bi ovi mogli jesti i da nema vode koju bi mogli piti. I poslali buldozdere da sve sravnaju. Vjetnamci su zestoko ginuli al kako ces se boriti s ljudima koji su spremni mjesecima ne ugledati sunce i gladni zivjeti u kanalima duboko ispod zemlje? Nije ni cudo da ih americki PTSP-ovci jos dan danas sanjaju.
Prvo vozac cyclo-a (bicikl-rikse) vozi tebe a onda ti njega malo da se oduzis

Zadnja tri dana smo zapeli u Hoi An-u, simpa mjestu uz more. Prvi dan kad smo stigli najavili su da se blizi tropska oluja i da ce par dana biti uz obalu. Prvo su stakori i razne bube skuzile da ce biti gadno - kad smo stigli bio ih je pun grad. Sjedis vani a oni se motaju naokolo, ti pazis da ti ne dodju bas do nogu. I tad je poceo pljusak i evo ga vec treci dan ne staje. Dio cesta i grada je pod vodom, a ostalo je ok (s tim da kad hodas ti je voda do zgloba). Osim toga Ivanu je nokautirala neka bakterija u zelucu pa odmaramo i cekamo da je prodje - sad je vec ok.

Vjetnamski lijek za sve i svasta - rizino vino u kojem odleze kobre i ostale zmije, skorpioni, vrane, crvi i slicne delikatese. Pije se za dobro jutro, dobar dan i laku noc

Proveli smo dan u delti Mekonga, ogromna zuta rijeka i jedna od najvecih svijetskih delti (bas dan prije nas se ovdje srusio most i poginulo 200 ljudi, glavna vijest u Vietnamu). U sezoni monsuna voda poplavi velik dio kuca, pa se ljudi moraju na nekoliko mjeseci iseliti dok se voda ne povuce. Takodjer, voda proguta ceste i jedini nacin za doci bilo gdje je camac. Nakon tog smo imali "Tko to tamo peva" putovanje autobusom do planina. Voznja do 300km trajala je od ranog jutra do mrkle noci, usput su se s nama vozili deset velikih kutija s pilicima koji su smrdjeli i pipikali cijelo vrijeme. Al isplatilo se. Jos dan danas prepricavamo tu voznju.

Nakon 5 dana pljuskova (tropska oluja) ulice su pune vode. Da bi bilo kuda stigao nema druge nego do koljena u vodu. Stakorci su ludi jer nemaju kuda pa su posvuda!

Angkor

2007-09-26T14:22:00.000+02:00

Odraz Angkor Vata u Ivaninim naocalama

cuvar Angkor Vata (u pozadini)

Angkor. Srediste stare civilizacije Kmera od 8-14 stoljeca, i jedan od najvecih gradova u to doba na svijetu - s preko milijun stanovnika. Ono sto je ostalo su kameni hramovi medju kojima je najpoznatiji Angkor Vat, jedno od svjetskih cuda. Na ogromnom podrucju - neki hramovi su udaljeni i preko pedesetak kilometara, djungla je progutala kamen, i ovdje se jos moze igrati istrazivaca i pronalaziti nove hramove. Samo bogovi su imali privilegiju da im kuce budu sagradjene u kamenu, ljudi su zivjeli u drvenim zdanjima koja su do danas naravno nestala.

lijepo jutro u Seam Reapu pajcek transport

Ranojutarnje budjenje u Siam Reapu, iznamljivanje bicikala (8kn/dan) i pravac djungla! Vozimo se medju lokalcima koji svi pice na posao (nekima to znaci biciklom u sumu po drva ili na livadu po travu). Losa strana kisne sezone je sto kisa moze bilokad pasti i unistiti ti dan, a dobre strane su sto nema turista (uplasili se kise pa su hramovi samo nasi) i sto vegetacija buja gdje god pogledas. Kamen dobije tamnozelenu patinu i djungla je u svojem najboljem izdanju. Nakon tri dana hramova od jutra do mraka mislis nece mi se vise dati, al onda naidjes na novi hram i opet se odusevis ko da si to prvi puta vidio. Najljepsi hramovi su oni duboko u djungli, polunepoznati, do kojih klacis po zemljanom puteljku i nigdje nikog ne sretnes putem. Tamo i priroda nastanjuje hram na lijep i brutalan nacin, razarajuci red kamenih blokova korijenjem drveca. Nazalost kako tako veliko podrucje nije moguce cuvati, turisti i lokalci koji su skuzili da tako mogu zaraditi vise od uzgajanja piceka kradu i unistavaju kipove ili ukrasene kamene. Pa ih neka tetka u Dusseldorfu onda lijepo stavi u kut sobe i divi se svojem malom Angkoru.

pipci

brigada JOJ "spasava hram" od drva

Prvi dan smo skoro imali i sudar - zapricali se s mladim redovnicima u Angkor Vatu dok vec nije pala noc. Zaboravili smo da nemamo svijetla na biciklu. Nista, idemo kroz noc. Ionako vecina auta i tuktukova vozi bez svijetla (il stede gorivo il im ne treba). Taman nas je prestizao kamion s lijeve strane a s desne skuzimo da nam u susret ide volovska zaprega! Mi nismo imali kud, pa su volovi skrenuli sa ceste. Jedan lijevo od drveta, drugi desno, a stric vozac skupa s kolima ravno u drvo!

vilinska banda

molitva u Angkoru

Da speremo prasinu skoknuli smo do mora - za Kambodju kazu da je buduci tuiristicki hit. I evo sta smo nasli - osim glavne plaze u Sihanoukvilleu, sve je netaknuta tropska idila - duge bijele puste plaze na kojima se setaju kravice, a budisticki redovnici dolaze meditirati i tovariti pijesak za novi hram. U skoro svakom od par barova radi po jedan mladi europljanin koji je slucajno naisao, zaljubio se u to sto je nasao i evo ga radi tu preko godinu dvije za stan i hranu (kazu da nekad dobiju i placu). Al sve sta im treba imaju. Ponuda barova je sljedeca: pivo vec od jedne kune za krigl, a za 35kn pijes sto hoces i koliko mozes cijeli dan. Travu prodaju cak i klinci od 6 godina (medju narukvicama i skoljkama), a svaki bar ima u ponudi i happy shake, happy caj, pizzu, kolace (happy znaci da je i trava u receptu). S policijom no sikiriki jer su oni najveca mafija i vlasnici barova im placaju "najamninu". Neki europljanin koji je otvorio bar na plazi se zakacio s njima pa su navratili jedan dan sa AK47 (jurisna puska) i napravili puno malih rupica u baru. Korupcija je ko dobar dan i nitko to ovdje ni ne pokusava sakriti. Opravdavaju se time sto su politicari najkorumpiraniji. Zvuci poznato? Tako ljudi pricaju kako je cesta od tajlandske granice do Siam Reapa namjerno u tako losem stanju jer jedna avio kompanija koja leti na relaciji Bangkok-Siam Reap placa politickoj stranci mito da je ne popravljaju.
drvo i hram se vole na lijep i brutalan nacin

zeleni krovovi

Jos da spomenem delikatesu ovdje - jaje sa embijem male patke! Jede se sa zlicom i kazu da je prefino. Unutra je mala patkica sa kljunom, malim perjem i svim sto vec mala patkica ima. Ne, nismo probali ali ako je netko zainteresiran neka javi pa cemo donjeti. Sljedece javljanje iz Vietnama!
majmunko uz cestu

Welcome to Cambodia

2007-09-22T12:41:00.000+02:00

cesta nakon granice

Kopneni prelazak Tajland - Kambodja je kao prelazak u drugi svijet ili makar povratak stotinu godina u proslost. Na tajlandskoj strani granica naglo prekida autocestu s 4 trake i tad sljedi shok - s druge strane granice ne da nema autoceste, nego nema ni ceste. Tek blatni zemljani poljski put pun rupcaga. Prakticki nema ni automobila vec teret guraju seljaci u drvenim kolicima, volovske zaprege ili motor vuce prikolicu s dvadesetak putnika. Rijetki automobili su uglavnom pick-upovi koji sluze kao autobusi, biciklisti voze pajceke svezane na paket sicu ili kokosinjac na tri kata. Na granici je slijedilo najzesce cijenkanje da nadjemo prijevoz za dalje - svi hoce koji dolar od stranaca, pocevsi od granicne policije koja se pravi blesava i vizu racuna dvostruko nego sto kosta. Pa se i ti pravis blesav, smjeskas se, dodas jos dolar dva i cekas da ih prodje. Nasli smo vozaca za dalje koji ne prica ni zrnce engleskog i pogodili se da nas vozi do Siam Reapa, glavne baze za istrazivanje hramova Angkora. Put od 150km traje od 3-6 sati, ovisno o stanju ceste kao sto je dubina lokvi. Voznja je kao voznja u hali-galiju; letis amo tamo po autu, koji puta glavom tresnes u krov. No vozaci su genijalci kad uzmes po kakvoj cesti voze. Pariz-Dakar bi za njih bio macji kasalj.
na benzinskoj - bezin se prodaje u starim flasama od viskija

Na granici smo nasli Jorgea, brazilca koji je sve njemo i zbunjeno promatrao i kao da mu nista nije jasno sto se to desava oko njega. Nije imao novaca za vizu a nije ni znao kuda treba ici dalje. Upravo je izasao s desetodnevnog intenzivnog tecaja meditacije u tajlandskom budistickom samostanu gdje je od 4:30 ujutro do 9 sati uvece ucio kako da prestane razmisljati, i sad kad je trebao ponovno poceti razmisljati vise mu to nije polazilo za rukom. Umrli smo od smijeha s njime, posudili mu za vizu i poveli ga s nama. Jako simpa momak, prije dvije i pol godine skupio je novce za let do USA sa zeljom da zaradi nesto para na crno i proputuje svijet. Do sad je uglavnom putovao po bogatijem dijelu svijeta; kad bi mu ponestale pare radio bi nesto na crno i zaradio da ima za dalje. Eto da se sve moze kad se covjek zainati!

Jorge, the Dude gologuzac

Kambodja je upravo brutalna u svojim nesrazmjerima, u ljepoti hramova stare civilizacije sakrivenih u djungli, simpaticnosti i jednostavnosti ljudi, prirode... S druge strane, ovdje se dogodio jedan od najvecih pokolja proslog stoljeca i posljedice tog su vidljive jos na svakom koraku. Crveni Kmeri, revolucionari pod vodstvom zloglasnog Pola Pota izveli su strasan primjer snage ljudske gluposti - u samo cetiri godine pobili su (i doveli do toga da od izgladnjenosti i bolesti pomre) trecina stanovnista, oko dva milijuna ljudi (od ondasnjih nesto vise od 6 milijuna). Crveni Kmeri su imali viziju Kambodje kao zemlje koja se zasniva na agrarnoj poljoprivredi. Odlucili su raspustiti gradove, ljude premjestiti na sela, uzgajati rizu, ukinuti obrazovanje ljudi... Prvo su u logorima pobili "parazite", ljude koji su pricali strani jezik, bili obrazovani, dovoljan razlog bio je taj da su nosili naocale. Svatko ovdje ima nekog tko je stradao u tom klanju od 1975-1979, neki ljudi su presli preko toga no neki to ne uspijevaju preboljeti. Dosta starijih ljudi s kojima smo htjeli pricati o tome prekida razgovor - oni koji su bili na strani Kmera kazu da su bili zavedeni, i samima im je stradao barem netko iz obitelji. No oziljci nisu vidljivi samo na psiholoskoj slici ljudi; ogroman broj ljudi su invalidi. Taj broj se ne smanjuje - Kambodja je jedna od zemalja najzagadjenijih minama - ostalo ih je jos oko 6 milijuna (na svaka dva covjeka po jedna) i godisnje od mina strada 500 ljudi. bend stradalih od mina

pecanje na Mekongu (vidi smeca)

Vecina zapadnjaka dosli su ovdje avionom nakon posjeta tajlandskim plazama i zelja su im hramovi Angkora, jedno od svjetskih cuda (o tome u sljedecem postu). Kako ovu bijedu nije jednostavno gledati, u gradu postoji ulica koju cuva policija gdje se motaju zapadnjaci, japanci i koreanci. Van te ulice, van velikih hotela, autobusa i taksija tesko ih je naci. A invalidi ovdje nisu gradjani drugog reda - bore se za zivot ravnopravno s drugima - uz ceste sviraju bendovi invalida stradalih od mine, svatko svira s ekstremitetima koji su mu preostali a slijepci rade u salonima za masazu. Da bi mogao normalno biti medju tim ljudima moras otvrdnuti, dio tebe mora postati brutalan ili ti je to sve prezestoko, izbiju te iz sigurnosti i ravnoteze. Meni osobno je najlakse s onima koji te zicaju da im das nesto para (takvi su skoro svi), napravis blokadu, nesto mu kazes, nasmjesis se ili ga ignoriras. Najteze je s onima koji te samo gledaju, nista ne kazu, nista te ne traze, gledaju te i ti gledas njih i sve ti je jasno. I budes nijemo tuzan. I ako to ne probavis dobro kasnije razmisljas o njima il ih sanjas po noci. Tako je u Kambodji, cas ti srce pjeva od ljepote, a cas se steze od bijede. A ljudi su komotna vrsta i radije izbjegavaju vidjeti bijedu i zivjeti u iluziji. I biti glupi. I onda imas suludi svijet gdje 40% Kambodje zivi s manje od jednog dolara dnevno dok su poticaji za uzgoj krava u zapadnoj europi 2 eura po kravi dnevno. mali jajoprodavaci

zena uz cestu bere travu

fina stvar - bamboo rice - riza kuhana u kokosovom mlijeku izlivena i zapecena ko puding u stap od bambusa

Lista najblesavijih stvari za kupit u Tajlandu

2007-09-11T09:03:00.000+02:00

najveci kmerski hram u Tajlandu

priprema za svetkovinu Shive u hramu

U Tajlandu možeš stvarno kupiti blesavih stvari koje ti neće puno trebati u životu al već sama činjenica da su toliko blesave može biti dovoljna da ih ipak kupiš. Pa evo par njih:
1. Lažni satovi, sve neke poznate marke – izgledaju mrak, teško ili nikako ne možeš skužiti da su lažni. Cijena ovisi o tvojoj vještini pregovaranja, al ja sam recimo uspio spustiti Rolex automatik na 100kn. Neki tvrde da ti satovi rade prvih par dana neki se kunu da im rade već godinama, dakle kakve si sreće.
2. Odijela Boss, Versace, Armani itd – kad vidiš indijca na ulici to znači da u blizini ima krojački salon. «Mister, mister, would you like nice Armani suit for you?». Indijci ko indijci, ne možeš proći kraj njega a da te ne proba zašprehati i uvaliti ti odjelo. Kad uđeš u salon, u ruke ti tutnu Burdu, Vogue ili Boss kolekcija 2005 ljeto-jesen i onda listaš dok ne izabereš odjelce koje ti se sviđa. Za 500kn imaš dva sakoa i dvije hlaće koji idu uz njih, 3 košulje s dugim rukavima i još 2 sa kratkim te 2 kravate. Sve sašiveno po mjeri. No lokalci kažu da se odjelo obično raspadne nakon par pranja.
3. Narančasto odjelo budističkog svećenika – možeš ga nositi po kući umjesto šlafroka, za maškare ili ga postaviti umjesto zavjesa. Ili otvoriš salon za meditaciju. 50-100kn.
4. Piratski CD i DVD – nema šta nema. Ponekad su jeftiniji i od praznih DVD-ova (kako je to moguće?). No kvaliteta je katastrofalna. Kupili smo jedan film koji je snimljen u kinu, s tim da fali trećina platna i da je kadar postavljen malo nakrivo. Odlično za tinejđerske tulume kad se svi napiju.
5. Mali robot mačka koji maše rukom – kad to staviš u radnju imat ćeš puno posla i dobru zaradu. Skoro da nema restorana ili hotela koji to nema. Možda je zato turizam tako jak u Tajlandu?
6. Tradicionalna kineska medicina – sušeni šišmiši, kukci, morski konjići, kosti, rogovi kojekakvih (rogatih) životinja samo su neke od stvari koje me vesele kad uđem u jedan od tih dućana. Za medicinu ih ribaš i dodaješ u čaj/juhu/sok no možeš ih i naslagati na policu.

7. Lazni dokumenti - vec za 15 kn mozes izvaditi studentsku fotografsku ili novinarsku iskaznicu, vozacku dozvolu il sta god ti padne na pamet. Za 30 kuna imas dokument o znanju engleskog (TOEFL).

Povela nas ekipa s posla na dva dana u posjet jednoj plinskoj elektrani u izgradnji, a zapravo u posjet najvecem kmerskom hramu u Tajlandu. Znaju da se spremam za Angkor, pa da mi pokazu sta oni imaju kmersko. Kmeri su vladali ovim dijelom svijeta 8-13. stoljeca, al o njima vise kad dodjem do Angkora... Dakle, jos par dana ovdje i zavrsava 2 mjeseca kako smo ovdje. Zavrsavaju nase obaveze i krecemo na put. Javljat cemo se s puta, iz internet kafea kao sto je jedan u kojem i sad sjedimo.

A toliko sam fasciniran ljudima s posla da moram napisati nesto o njima. Obiteljska atmosfera je nevjerojatna - neki ljudi si i dovedu djecu koj dan na posao pa se igraju na hodniku il spavaju na deki pored radnog stola. Ja isto tako ovdje imam drugu mamu i tatu. Ujutro kad se pojavim na poslu, na stoliću me već čeka lončić s omiljenim čajem i na tanjuriću 4 male banane, baš kakve najviše volim. Ann, koju zovem svojom drugom mamom, kaže da je oduvijek htjela sina no ima samo kćer. Pazi na nas toliko da umiremo od smijeha. Kad smo uselili u stan, dosla je odmah drugi dan vidjet kakva je situacija i porazgovarat s gazdaricom. Poslijepodne se u sobi sam od sebe ukazao i namjestaj, a pranje vesa kod gazdarice je pojeftinilo tri puta. Jucer nas je vodila na kazalisnu predstavu, a kad smo imamo neki problem s prijevozom sredi nam vozaca iz firme da nas voza okolo. Ulogu tate je preuzeo Nimmit, šef odjela – u hrvatskim uvjetima skoro je nemoguće zamisliti takvog šefa – otvoren i jednostavan poput djeteta, bez ikakvog šefovskog garda se spreman recimo vani ljuljati u parku il raditi takve neke gluposti. Gledam ih svaki dan i divim im se, kod nas su takvi ljudi prerijetki, skoro nezamislivi. Drustvo ih dozivljava za slabice i makne ih u stranu, a ovdje takvi ljudi budu sefovi. Za naša poimanja, tajlanđani su nevjerojatno tolerantno i miroljubivo društvo. Recimo neki dan je naš vozač zakrčio put svima na cesti i taman kad očekuješ da će ljuta gomila u autioma početi trubiti, psovati i vikati (kao što si navikao kod kuće) dalje se zaplet zapravo odigrava kao u psihodeličnim Teletubies-ima: vozaš se osmjehne ostalima, oni mu uzvrate osmijehom i još mu i mahnu... Ludo!

s lutkama - dodjes prije predstave pa se druzis s glavnim glumcima!

Ann, moja druga mama i njena kcerka Cucumber u pozadini

Bumm pije Pepsi iz plasticne vrecice kao i svi tajlandjani - tako ne placas kauciju

Ako hoćeš upoznati ljude, nema boljeg nego raditi s njima neko vrijeme. Tek tad kad se sinkroniziraš s njima, kad im uđeš pod kožu počneš razumjevati kako razmišljaju. Kad putuješ kao klasični turist praktički i ne upoznaš ljude osim vodiča, recepcionera, taxi vozača i prodavača suvernira. Oni svi znaju šta hoćeš, svi žive od turista i dok si tamo cijelo vrijeme ti je predstava pred očima. Pokupe te na aerodromu, ubace te u hotel, vode na razne ture, plaže, razgledavanja, zabavljaju te u birtiji i kad sve bude gotovo opet te vrate na aerodrom. Svi se ponašaju s skladu s tvojim očekivanjima al praktički ih nisi uopće upoznao, samo si sudjelovao u predstavi turizam.

Elektrana Wang Noi godisnje proizvede vise elektricne energije nego cijela Hrvatska zajedno

Odraz rasklopnog postrojenja u staklu kombija

Ayudhya

2007-09-11T06:09:00.000+02:00

Ne bili malo udahnuli dah prošlosti i pripremili se za Angkor u Kambođi, skoknuli smo do Ayhudhije, prijestolnicom Siamskog carstva od 14 - 18. stoljeća. Granice Siamskog carstva su odgovarale današnjim tajlandskim granicama osim samog sjevera Tajlanda, a Siam je bio važno trgovačko i gospodarsko središte. Tako su u 17. stoljeću uz gradske zidine stranci osnovali i francusko, portugalsko, španjolsko, japansko i nizozemsko selo, a posjetitelji i putnici iz tog doba govore o najglamuroznijem gradu Azije, uspoređujući ga po veličini i bogatstvu s Parizom. No krajem 18. stoljeća burmanska vojska privučena Siamskim zlatom kreće i osvajački pohod te razara i pljačka Ayudhiyu. Od svog zlata i glamura iz povijesti ostala je samo crvena cigla. Obrasli u šumu i polja visoke trave kriju se pagode (tornjevi), zidovi i ostaci hramova od crvene cigle. Priroda uzima grad nazad u svoje ruke, iz zidova niče drveće i zarobljava crvenu ciglu, kipove, ruši ih i obrasta svojim korijenjem...
Posebana avantura je i doći tamo - trećim razredom vlaka (što znači drvene klupe i da vlak staje kad god netko mahne da stane) voziš se od Bangkoka dva sata za dvije i po kune. Usput te zašprehavaju lokalci i nude sušenim košticama od lubenice te prženim bananama. Najveselije je u trećem razredu. priroda vraća stare hramove u svoje okrilje

pa je tako i zarobila Budinu glavu! pogled s jedne od pagoda

Krenuli smo prošli tjedan na tečaj tajlandske masaže. Nema boljeg mjesta na svijetu od Tajlanda za učiti masažu, i s time da tečaj košta desetak puta manje nego što bi koštao kod nas. Danima smo tražili učiteljicu dok nismo našli Pin, koja se bavi masažom više od 20-tak godina i baš završava tradicionalni fakultet za upotrebu ljekovitih trava. Pritisne na par mjesta i nestala mi je glavobolja za 10 minuta, bez tableta i sličnih gluposti. No kaže isto kako može izlječiti pritiskom akupresurnih točaka (gdje se križaju energetski tokovi u tijelu), kaže da može i ubiti ako pritisne na određena mjesta i da se nikad poslije ne otkrije zašto je ta osoba umrla.
prikaz vještina masaže

kućnim duhovima se osim cvijeća nudi i hrana. a vole i fantu, pogotovo crvenu od jagode
Kad ovdje maserka postane profesionalka, može ili do kraja života raditi za 200 eura mjesečno ili se udati za zapadnjaka i otvoriti svoj salon. Pin se udala za jednog njemca baš prije mjesec dana. Čini se (po pričama i sa fotki) simpa lik, Pin je to duže planirala i nije samo tako uletjela u to. Gledali smo jučer slike s vjenčanja i pokazala nam je svoju kuću koja izgleda skromnije od moje šupe u Križevcima. «This old house, now we build new house». Kako i nebi kad je za svadbu od njemca i njegove obitelji dobila 30 tisuća eura. No njoj se ne ide baš u Njemačku, kaže hladno je tamo, pa će ostati ovdje i planira otvoriti svoj salon negdje uz more a njemac će doći svaka četiri mjeseca na tri tjedna kad uhvati godišnji. Ne ide se nitkome odavde na zapad, svi znaju da se u Tajlandu najljepše živi. Svi tajlandski studenti se vraćaju kući nakon studija, dok recimo kineski nitko ako baš ne mora. Našli smo se tako neki dan i s Jadranom, splićaninom koji živi i radi ovdje već godinu dana. Živio je i radio svuda po svijetu, al kaže u Bangkoku je najbolje. Klima, ljudi, noćni život, more, sve...

ležeći Buda, tj njegova velika glava kod pudl-frizera

Globalizacija prijeti

2007-09-05T06:21:00.000+02:00

Baka i bolesni majmunko
Bangkok, grad na kat

Kad počne kiša, prvi spuštamo ceradu na kamiončiću koji nas vozi kući uvečer iz grada, instiktivno saginjem glavu kad naletim na nisku štangu na ulici, automatski prestajem disati kad prolazimo pokraj posebno smrdljivih ulica... Mislim da smo se udomaćili uvdje. Nismo se još privikli na te posebno smrdljive djelove ulica, to zna bit takav udar smrada da moraš paziti da ne dišeš tuda prije večere jer gubiš tek. Ili kad Ivana vidi štakorca kak se zavlači u štand gdje smo mislili kupit nešto za pojesti pa joj poslije treba 2-3 sata da joj se vrati apetit. U prizemlju naše zgrade ima kao mali kiosk gdje kupiš sve i svašta – kad me prodavačica spazi otvara frižider i vadi čokoladice za mene, zna da ih uvijek kupujem kad prođem. Ona i muž žive u tih 6 kvadrata, dok ona prodaje on spava na podu. Kad uđeš unutra (moraš se prvo izuti) moraš pazit da ga ne nagaziš. Simpa su ljudi al nikako mi nije jasno kako je kod njih sve jeftinije nego u bilo kojem dućanu. No zato valjda i žive u kiosku. Ivana u kamiončiću - javni prijevoz u našoj ulici

Zamolili su me jučer sa obližnjeg fakulteta da održim sat engleskog, da motiviram studente da uče. I tako se našao u učionici sa 40-tak mahom studentica ekonomije, prva godina. Lijepo se predstavih, raspričah se i kad ono niko ni makac. Pitam dal su me razumjele – trt mrt, nitko ni A ni B. Ne pokazuju znakove života. Gledam šta ću sad –sam sam s njima 2 sata a nitko me ne razumije ni jednu jedinu riječ. Prišao sam najbližoj i pitao kako se zove. Ona gleda kolegice, zove ih u pomoć ko da sam je pitao na hrvatskom. Na kraju sam je ipak uvukao u razgovor i ispalo je da svi pričaju engleski, samo su užasno sramežljivi i boje se. Nije mi bilo druge nego sa svakom posebno prvo popričati, tek onda u su se malo oslobodili i mogli smo dalje nešto raditi. Na kraju ispalo super, evo kad ovo napišem ispravljam im sastavke.
ja u sredini slike s razredom

Nakon radnog tjedna u kaotičnosti Bangkoka skočili smo za vikend do Petchaburia, gradića sa ludim izrezbarenim drvenim hramovima i lokalcima koji se oduševe kad vide strance (u Bangkoku ih ima i previše pa više nitko ne trza). Svi ti mašu, pozdravljaju te i gledaju ko da si Brad Pitt il barem Goran Višnjić.Bili smo i u prvom tajlandskom ljetovalištu u povijesti, nešto kao njihova Opatija. Prespavali smo u jednoj od drvenih kućica - hotelčića koji se drže na stupovima iznad mora, mrak! Po noći čuješ zvuk mora ispod sobe, škripanje drveta, miris mora... Ko da spavaš u brodu. No tu slijedi i nakaradnost globalizacije – sagradili su puno ogromnih hotela uokolo (s 30-tak katova) i misle srušiti ove drvene kućice i pretvoriti ih u moderni šoping centar krcat mekdonaldsima, burgerkingkovima i sličnim drekom. Pa umjesto da večeraš ribu u malom restorančiću odmah iznad mora, jest ćeš hamburgere i pizzu u klimatiziranoj mramornoj hali.

drveni hotelčići i restorančići iznad mora koji će uskoro bit zamijenjeni shoping centrom - hotelčina prijeti iz pozadine
noćni performans na plaži

Hvala lijepo na vašoj tajlandskoj kulturi, kuhinji, arhitekturi, klimi i prirodi, mi turisti bi da nam bude ko doma, da si jedemo ono što si i doma jedemo, u poznatom okruženju. Mi bi donijeli našu kulturu s nama. Pa ćemu onda i ići negdje, mogli su ostati u svom Dusseldorfu il New Jerseyu i uštedjeti i vrijeme i novac. Jadno, al na to se na kraju i svodi komercijalni turizam – svejedno da li si u rezortu na Kubi, u Egiptu il Tanzaniji na kraju ni ne vidiš razliku, sve je isto, jedino ljudi koji te poslužuju su drugačiji. Nekad su se to zvali robovlasnički odnosi a danas se to zove globalizacija – neki najjadniji stari klošar norvežanin koji u životu ništa nije uložio u svoj osobni razvoj i izgleda ko žarulja dođe ovdje, pokupi najzgodniji komad u selu i živi ko car. Njegov novac ovdje vrijedi 30 puta više (prosječna plaća u Tanzaniji 750kn u Norveškoj 20,000kn) i taj odnos sve objašnjava. Suptilni zaokret iz krutih feudalnih okova maskiran je u zakone tržišta i globalizaciju.
Još malo pa ćemo različite kulture gledati samo u muzejima kao što pande možeš vidjeti samo u zološkom.

Bangkok, ljudi s ulice:

Nebo nad Bangkokom

2007-08-29T09:37:00.000+02:00

tuk-tuk, vozač nosi masku zbog prljavog zraka
mi s curkama

Opet se smračilo nebo na Bangkokom – malo će bijesniti munje i pljusak i za sat – dva opet je sve u redu. Kako vrijeme ide, monsun je sve jači i kiše postaju češće. Padne više vode, i onda se naša ulica pretvori u rijeku i sve postane smiješno – motoristi se obuku u plastična odijelca i probijaju se kroz 10cm vode a psi se popnu negdje na uzvišeno i čekaju da voda nestane.
Jučer nas je probudilo zavijanje psa pod prozorom – trknuo ga auto pa se previjao od bolova. Ni tajlanđani nisu znali što bi s njime – jedan lik je sjeo pored njega i čitao novine dok je ovaj grozno zavijao. Tu i tamo bi se skupili neki ljudi oko njega, došao bi ga neki pas ponjušiti i tako sve dok ovaj nije «prešao na drugu stranu» - tako se ovdje kaže kad netko umre. Svima u ulici je laknulo kad je pas prestao zavijati.

šarenilo najvažnijeg tajlandskog hrama u carskoj palači

Znam da sam već dosta toga rekao o tajlandskoj hrani, ali o toj temi nikad dosta. Najbitnija je harmonična kombinacija 4 okusa – ljutog, slatkog, kiselog i slanog, i svaka hrana ima barem tri od ova elementa u sebi. Recimo nakon ručka jedemo ananas koji se prvo umače u sol i čili, inače im je prebljutav – nit je slan nit ljut nit ništa. Ili kad naručiš limunadu normalno da će ti dodati žličicu soli. Samo slatko i kiselo je dosadno. Zato je njima naša hrana strašno dosadna i bljutava – svima osim klincima koji su se navukli na McDonalds i Burger King. Ti klinci su jedini debeli ljudi ovdje, jer od thai hrane se ne debljaš. Super je thai hrana, al ponekad kad se zaželiš domaće jednostavne hrane počne ti ići na živce. Jučer se ja zaželio neke mesine. I naručio pečenu patku. I sve bilo super, no kad ono umak je od meda. Sa cimetom. Ili recimo prošli tjedan kad mi je želudac bio napola mrtav bili u restoranu i ja pitam da za mene naruče nešto dijetalno. A ono stigne mi tanjur prženih žapca i dinstane paprati! Pojeo sam valjda pola bare žabaca. Valjda ljudi znaju što je to lagana hrana. No dobro je lagano se početi navikavati na thai hranu, jako je različita i treba vrijeme da se ljudi naviknu. Kako su turisti većinom skeptični oko te hrane, gotovo svi restorani uz plaže zapravo nude pizze, pomfri i mesinu, i to po cijenama za koje jedeš pet dana thai hranu. Za dobro pojest najgore je ići tamo gdje ima puno turista. Platiš duplo za manju porciju nego što bi ti neki šef nagrabio tamo di jedu lokalci.
sajam amuleta
Bili smo u nedjelju i na sajmu amuleta – božanstava, o čemu sam već pisao. Kupili smo skoro kilu različitih bogova – osim standardnih poznatih božanstava ima i u obliku vanzemaljaca, pimpeka i praktički šta god ti padne na pamet. Postoje posebni amuleti koji se objese u kuću da bi donjeli bogatstvo ili pak drugi koji objesiš u auto da nebi bilo sudara (kad ih vozač ima preko desetak u autu, obično tad i vozi ko da mu je zadnja vožnja jer uz tolike bogove ne boji se ničega). Na štandu pored neka tetka drži slike raspadanja mrtvog tijela koje koriste budistički redovnici u svojim meditacijama. Da im meditacije ne postanu monotone i prazne trebaju nekad snažan poticaj. Krenu sa starošću raspadanja od jednog dana pa dokle stignu.
crveki, kukci, i u gornjem lijevom uglu prženi žapci!

Svaki tjedan odemo jedan dan posjetit neku elektranu. Idemo pokupit neke podatke, al na kraju se to pretvori u izlet – obavezno usput posjetimo neki važniji hram ili nacionalni park. Prošli tjedan smo bili do tajlandskih Plitvica – Erawan vodopadi, jako ljepa priroda i još radni dan – praktički smo bili sami tamo. Hodaš uz rijeku, svako malo su neki vodopadi, a kad ti je prevruće samo se bučneš u vodu. Na nekim mjestim taman je toliko duboko da ispadne kao mali bazen, legneš u vodu pa te grickaju ribice. Po granama visi majmunko a u blatu se skriva gušter od preko metra. Dobro da sam ga vidio tek nakon kupanja.

vodopadi i bazenčići za kupanje u tajlandskim Plitvicama

Tajlandska masaža

2007-08-27T06:29:00.001+02:00

na ulici
street art za Martinu

Kad se u Tajlandu ljudi razbole – neovisno jel se radi o prehladi ili problemu s leđima - prvo na što odu (prije nego što posjete lječnika ili egzorcista) je tajlandska masaža. Zapravo se radi o kombinaciji pritiskanja akupunkturnih točaka (energetskih centara u tijelu) i prisilnog stavljanja u raznorazne joga položaje. Mi odemo na masažu barem jednom tjedno i već smo postali mali eksperti da znamo procijeniti da li je masaža ok ili nije. Ono što ova masaža sigurno nije je opuštajuća i ugodna – tako sam jučer imao svoju najžešću, najbrutalniju masažu. Uvijek se nadam da će me masirati neka curica, al svaki puta me se dopadne neki mali žilavi Tarzan od metar i pol koji ubije boga u meni. Dok sam ja puhao, skvičao, mjaukao plakao i ko zna šta sve ne, Tarzan mi je stavljao noge za vrat, glavu okrenuo na leđa, skakao koljenima po meni, gazio me, gnječio i stiskao da sam jedva živu glavu izvukao. Toliko mi je bilo loše da sam se sav ispuhao, manje boli kod zubara. No kasnije kad preživiš daju ti da sjedneš na stolicu i popiješ čaj i treba ti jedno pola sata da dođeš sebi i odgegaš kući. Toliko si poslije umoran za zaspiš ko beba. No drugi dan si sav pun neke energije, razgiban i ništa te ne boli. Ko da ti je netko napunio baterije. Obično na plažama i tamo gdje se motaju turisti su te masaže mlitave, malo te iscimaju i ništa te ni ne zaboli – a poslije ko da nisi ni bio. Za pravu masažu treba ići gdje idu lokalci, kod malog Tarzana.

ekipa s posla i iza nas - most na rijeci Kwai
Ivana u hramu
Sreli smo neki dan u hramu mladog redovnika Taweea. Praktički svi mladi redovnici imaju istu priču – došli su iz nekog sela u provinciji i presiromašni su da upišu fakultet. Zato postanu redovnici i upišu budistički fakultet. Nakon što završe, dužni su raditi još godinu dana za potrebe hrama i nakon toga ako žele su slobodni. Tawee baš i nije previše oduševljen budizmom, ali obožava nogomet i san mu je da jednog dana postane trener. Zna skoro sve igrače iz hrvatske repke, zna da je Eduardo otišao u Arsenal, čak je znao da je neki dan Dinamo izgubio od Werdera sa 2:1. Dečko je nogometna enciklopedija. Kaže svakodnevno se budi u 5 ujutro i nakon molitve odlazi sa zdjelicom moliti hranu – budistički redovnici jedu ono što im ljudi udjele, pa tako svako jutro ljudi izlaze van s viškom hrane i djele momcima u žutim haljama. Osim doručka, zadnji obrok koji jedu je ručak a nakon podneva nije im dozvoljeno jesti ništa više sve do drugog dana. Kad završi s obavezama i faksom čeka noć da krenu nogometne utakmice na satelitskoj koju imaju u samostanu.
Tawee
U subotu smo skoknuli do nekoj sela u đungli. Ludo – kuće grade na dva metra visokim stupovima zbog poplava, a okolo je takva divljina da prvih pola sata hodaš ko po iglama. Ispod kuća i po okolnim granama motaju se gušterčine veličine čovjeka, ja sam prvo mislio da su krokodili. Kažu ljudi da im se ponekad i zavuču u kuću... No bolje da su iguane okolo jer tjeraju zmije, a zmija ovdje ima dosta hoćeš otrovne il neotrovne. Motaju se tu još i pauci veličine šake (šta ti taj napravi kad te se uhvati), te ribe s nogama – imaju prednje peraje s kojima mogu hodat od jedne bare do druge kad voda presuši, a uveče ti se komarci napiju krvi gore nego vampiri. Većina žitelja u toj đungli su naravno redovnici kojima super dođu brutalni uvijeti i osama.

monitoring lizard iliti gušterčina
u autobusu
Baš sam razmišljao kako se u nekim djelovima grada osjećaš kao u stripu Nathan Nevera (tko je čitao taj zna) - probijaš se u masi ljudi, sa svih strana ti nude piratske DVD-e, cigarete, šešire, na štandovima peku male okrugle kobase i lignjice na ražnju a uz sve to moraš paziti da prosjaku koji puza između ljudi ne nagaziš na glavu. Tu su i slijepi prosjaci koji pjevaju uz karaoke uređaj zavezan oko vrata ili prodaju srećke za lutriju, lady-boyevi (kathoeyi) ili redovnici u žutom. S jedne strane su dućani a s druge te cimaju moto-taksisti i vozači tuk-tukova (motorček prerađen u nešto izmeđ motora i auta). A promet u Bangkoku... je jednostavno nevjerojatan. Da stigneš bilo kuda treba ti najmanje sat vremena, nekad nam do grada treba skoro dva sata. Ljudi prosječno na posao putuju sat i pola a desi se kad je najgore da im treba i tri sata. Ceste su prezakrčene, a ljudi i auta ima ko mrava. Upadneš u gužvu i čekaš. Deset, petneast minuta stojiš na mjestu i ništa se ne dešava, nikud ne ideš. Malo se pomakneš i onda opet tako. Da se tako nešto dešava u Zagrebu mislim da bi bile pune ludnice i puni zatvori no ovdje se nitko oko toga ne sekira. To je srž budizam – prihvaćanje. Ponekad malo poludimo al kad vidiš ljude oko sebe kako su smireni i kako prihvaćaju taj kaos vidiš da nema smisla se time zamarati. Postoji u Bangkoku SkyTrain (vlak koji se kreće na postolju iznad cesta), postoji i Metro, ali imaju premalo stanica i ne povezuju ništa s ničime. Bilo je planova da se cijeli Bangkok poveže s SkyTrainom al kažu otkad je vojska preuzela vlast sve je stalo. Cijeli grad je na dvije razine, iznad grada su autoceste, pruge za SkyTrain, postoje čak autoceste na kat a negdje ima i treći kat na kojem idu vlakovi... No svih tih cesta je premalo, i ko da ih je netko pijan planirao. Kažu da je pola mostova kralj sagradio. Bio je u posjeti majki u bolnici, i popeo se da vidi grad s vrha bolnice. I gleda tako, kad vidi da je velika gužva u prometu – i sjeti se da bi mogao sagraditi nove ceste i mostove. I bi tako. A ljudi kažu da jedino kralj misli na njih jer političare baš briga za gužve u prometu i za probleme malog čovjeka.
mali ljudi u zutim majcama idu kuci s posla
Sowa-gdii krap (bok)

Na sjeveru Tajlanda

2007-08-22T08:23:00.000+02:00

Sad si ti misli jel on meditira iza stakla il je to samo kip?

Prika kaže da dnevno ispeče 1000 palačinki!

Evo me opet među živima – jučer me nešto gadno uhvatilo u želucu i prikovalo za krevet (vrtoglavica i visoka temperatura) i školjku (povraćanje). Vjerojatno sam se otrovao nekom hranom - bio sam malo prehrabar za vikend pa sam jeo svakakve gluposti sa štandova na koje inače ne bih išao jesti. No jedna ženskica kaže da je vjerojatnije kako je netko na mene bacio urok jer me to sve prenaglo i prežestoko pogodilo. Ne razumijem se previše u uroke ali ovdje ih svatko shvaća i više nego ozbiljno. Svatko sa sobom kao zaštitu nosi neki amulet, obično lančić sa slikom Bude, redovnika, nekog hinduističkog božanstva ili simbola, makar sliku sveca zaštitnika u novčaniku. Ali svi imaju nešto. Ima i posebnih dućana, čak i cijelih tržnica koji prodaju samo amulete – ja ih zovem trgovine bogovima – dođeš tamo i izabereš si boga po mjeri – u obliku čovjeka, slona, pantere... Naime, iako su ovdje praktički svi budisti, snažan je utjecaj hinduizma i animizma (vjerovanje da sve stvari imaju dušu, odnosno da ih nastanjuju duhovi). Tako se ispred svake kuće nalazi malo svetište ili hram (kao kopija male kuće) i u nju se stavljaju kipovi e sad čega sve hoćeš – malih Buda, božanstva kojekakvih i sličnog. Jednom smo vidjeli da je ženska uz Budu stavila i plastičnog Spidermana – kaže stavila je Spidermana da Budi bude sin. Na tim oltarima se zatim pale mirisi i stavlja sviježe cvijeće – vjeruje se da se tako komunicira s duhovima zemljišta na kojem se nalazi kuća.

Svetište ispred kuće

A za vikend opet bio produženi vikend (ovaj puta zato jer je bio referendum u nedjelju pa da ljudi ne izgube dan bezveze na glasanje dobili su jedan dodatni). Tako je i situacija bila malo napetija zbog referenduma (spomenuo sam da je na vlasti vojna hunta) pa su bile policijske racije. Nas je racija zatekla u vlaku – upalo desetak policajaca i stalo provjeravati podatke od svih prisutnih. Kad su nas vidli malo su se zbunili:
-Where from? (Uz smješak)
-Croatia!
-Aaaahhh, Šuker! Davor Šuker! Very good player! I like Šuker.
-Yes, Davor Šuker.
-Happy in Thailand?
-Yes!
I to je to. Nitko te neće cimat kad si stranac.
Tako smo za produženi vikend skočili (13h vožnje vlakom u jednom smjeru) u Chang Mai, drugi najveći tajlandski grad (veličine Osijeka!) na samom sjeveru Tajlanda. Grad je sušta suprotnost Bangkoku, miran, opušten, čist zrak, smješten u planinama... Ljudi isti takvi, sporo pričaju, ko dalmatinci su. Stvarno za odmorit dušu i tijelo. Ako se malo potrudiš, možeš čak naći i hotelčić sa bazenom koji te košta 20kn po osobi! život na visokoj nozi za 20kn! Kad smo navečer izašli vanka, došao lik sa slonom pred kafić – pa ti prodaje banane ako hoćeš hraniti slona. I usput mora pazit da slon nešto ne sruši jer maše okolo surlom.
Mladi šegrti za redovnike

No uzeli smo jedan dan turističku turu – nešto što inače iz petnih žila izbjegavamo zato jer je uvijek lažno i jadno. No kako samo bili kratko vrijeme tamo a htijeli smo vidjeti puno toga i mi se bacili u organiziranu cjelodnevnu turu. Prvo su nas odveli u neku đunglu i tamo smo jahali na slonovima. To je bilo super i nije baš da ti je svejedno jahati na tom golemom stvoru. Obično dobiješ vodiča slona koji mu sjedi na glavi i vodi ga no za nas nisu imali vodiča pa smo ga sami vozali okolo. Malo je problem kad vidi nešto fino sa strane i počne brstiti i mahati glavom a usput maše i tebe. I nije ti svejedno kad se spušta niz neki strmi nagib, bojiš se da ne izletiš van samo tako. Sa sobom imaš dvadesetak banana i onda mu svako malo daš po jednu. Gurka te sa surlom dok ne dobije. Ogromni su ti slonovi i tek kad ga zajašeš pa vidiš kako si visoko skužiš kako je visok.

Pogled sa slona - obrati pažnju na frizuru!

bakica na selu sprema duhan za žvakanje uz svaku kući u selu mršava svinja privezana kao pas - nije za jelo nego se mali prasci žrtvuju duhovima
Kasnije smo išli posjetiti neka sela, na sjeveru živi dosta različitih životopisnih plemena (najpoznatije je longneck, to su oni gdje žene imaju puno prstena oko vrata pa im vrat bude dugačak i tanak – no za to selo nismo imali vremena). I nakon toga još jedna fora stvar – bambus rafting! Likovi naprave slav od bambusovih grana i onda se spuštaš po rijeci. Super je taj rafting, još kad vidiš da te voda baca na neke stijene... No kako sam previsok malo je falilo da glavom zakačim neko drvo i padnem sa splavi. A uz rijeku sve prepuno slonova – misliš – boga ti, koja romantika! Onda skužiš da su slonove privezali lancima uz drvo da bi tamo stajali kad se stranci spuštaju splavom da imaju filing romantike. Zato su te turističke ture jadne i ljigave, sve je umjetno.

Sreli smo u Chang Maiu nekog simpa izraelca. Inače, kad vidiš negdje u svijetu samog mladog izraelca da putuje, svi imaju istu priču – upravo su odgulili vojsku koja se tamo guli 3-4 godine (za žene samo dvije godine) i sad idu malo vidjeti svijeta prije nego što upišu faks. A izraelac se upravo vratio iz tromjesečnog puta po Indiji, i ko šta obično bude s ljudima koji provedu dulje vrijeme tamo, bio je malo «pomaknut». Pričao je samo o Indiji, još je duhom bio tamo. Vidio sam to već više puta – Indija ljude jednostavno udari ravno u glavu, sprži im mozak svojim intenzitetom i svojom antilogikom. Ne mislim ovdje na to kad nečija tetka ode vidjet Sai Babu na tri tjedna u neko selu pa se nikad ne makne iz tog sela, il kad bivši narkoman uđe u Hare Krišnu pa ga pošalju na pola godine u neki hram iz kojeg se opet nikad ne pomakne. Kaže izraelac od mirisa i smradova Indija jedino što se spašava je da stalno slušaš svoj trbuh; svakih par dana se razboliš i ako ti je mučno nemožeš nigdje na ulicu od smradova i ludih prizora nego samo čekaš da opet ozdraviš i da ti bude ok. Ludih prizora sam se nagledao po Africi, ljudi koji se raspadaju od side, siromaštvo, djeca koja spavaju na ulici i slično. No vidjeti štovatelje Šive kako jedu mrtvace il najnižu kastu «nedodirljive» koji se zavlače u kanalizaciju i rukama rješavaju problem...

Toliko za danas! Nije ni meni još trbuh spreman za ove opise. Za kraj - tradicionalni ples

Plaže i majmuni!

2007-08-14T08:15:00.000+02:00

Super stvar u Tajlandu je što svako malo bude neki praznik. A ako recimo pada u subotu ili nedelju onda je osiguran dodatni dan da ljudi ne bi bili zakinuti. Tako smo u nedjelju slavili kraljičin rođendan što znači da je opet bio produženi vikend pa samo zapalili na more. Na moru bilo prekrasno – otišli smo na zapadnu obalu, koja je onomad nedavno bila pogođena tsunamijem. A priroda... Ko da je netko razvio razglednice na veliku dimenziju i okolo ih polijepio kao jumbo plakate. Puno malih uvala , otočića, laguna, a odmah uz sve to nalazi se đungla. Najbolja fora je iznajmiti kajak i onda veslaš kud hoćeš. Jedan dio uvala nažalost je uništen rezortima koji često okupiraju najljepše uvale, postave neke smješne likove da glume osiguranje i onda se tamo sunčaju sterilni njemci i englezi. No svejedno ima još dosta netaknutih plaža na koje se spusti par majmuna koji okolo čačakaju al se ne usude blizu valova.

Majmuni su pregenijalni – nevjerojatno ih je gledati kako se glupiraju. Nagledao sam ih se u Africi al ovi ko da su super intelignetni, kao da gledaš djecu kad se igraju. Bili smo i kod nekih likova na selu koji imaju par majmunčića a jednog su odgojili od malih nogu i strašno je pametan. Recimo kad je skužio da ga se neka djeca boje, stalno ih je ganjao okolo i smije se. A kad vidi psa da leži, prišulja mu se s leđa i povuče ga za rep ili uho pa zbriše. E sad što je tu inteligentno... treba to vidjet. Kako su krenule klimatske promjene mogao bih uskoro uzgajat banane kokose i majmune u Križevcima.

krokodilac kod ljudi na selu - domaća životinja

na moru

vježbam zvijezdu na plaži
Nejvjerojatno je koliko ovdje vole kralja i kraljicu; njihove slike veće od 50metara su na zgradama, po uredima, na ulicama, svi nosimo kraljeve majce na posao (najdraža mi je ona di piše «inženjeri vole kralja»). Prije svake predstave u kinu svi se dižemo i počinje kraljeva himna; na ekranu se pokazuju dirljivi prizori kralja dječaka, mladića, muža, vojnika, redovnika i starca dok ti muzika tjera suze na oči od ganuća. Kad počinje dnevnik prvih 15 minuta samo gledaš što su kralj kraljica i princeze radili sve taj dan. Moraš ga voljeti, ima ga više nego Tita za Jugoslavije i Tuđmana u devedesetima. Tako se i kraljičin rođendan zove «majčin dan», kraljica je svima druga majka. Al po političarima možeš pljuvati koliko hoćeš, no kralj je svetinja – jedan švicarac je prošle godine u javnosti izjavio da je kralj idiot i jedva izbjegao doživotnu kaznu tako što ga je kralj pomilovao. No političari su korumpiraniji od hadezea u devedesetima. Od prošle godine na vlasti je zapravo vojska koja je izvršila vojni udar da bi došla na vlast. No nemoguće je ovdje saznati bilo šta o politici, novine više skrivaju nego obavještavaju a u razgovoru to svi zaobilaze u širokom luku. No najgora situacija u okolici je u Myanmaru (bivša Burma) gdje je vojna hunta već dugi niz godina na vlasti. Neki dan su poskupili benzin za 500%, a sve prirodne resorse države su rasprodali za 20 godina unaprijed. Čak daju tajlanđanima da za svoje potrebe grade velike hidroelektrane i vade si plin (tamo ionako nitko nema struju pa šta će im onda hidroelektrane).

u blizini je snimljen film "Žal" s Leonardom di Capriem. Ko nije pogledao trk u videoteku (ili na bTorrent)
Čovjek sa zlatnim pištoljem - James Bond nakon tsunamia uveli su evakucijske rute

Bangkok, grad anđela

2007-08-09T08:10:00.000+02:00

na ulici

kineska četvrt
Ivana u kaosu Bangkoka

Bangkok u prijevodu znači grad anđela. A grad je takav da ga nemožeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Taman kad misliš da si bio u centru, naiđeš na novi centar i povjeruješ da je to centar. A zapravo nema centra ko kod nas u europi nego više njih. Već sam skoro tri tjedna ovdje, i svaki dan idemo negdje ali takav je grad da imam osjećaj ko da još nisam nigdje bio. Mjesec dana svakodnevnog istraživanja grada sigurno nije dosta da obiđeš sve zanimljive stvari koje grad nudi.
Recimo neki dan naišli na ludi indijski hram posvećen Ganeši, slonolikom bogu. Unutra kaos – poluodjeveni indijci imaju neki obred, svi su pognutih glava, intenzivni mirisi jasmina sandala i ruže zamute ti svijest. Toliko je sve kičasto i preintenzivno da se osjećaš ko u igrici nekoj. Ispred oltara Ganeši nose i ostavljaju mlijeko, cvijeće i ostale darove, pjevaju, motaju se okolo... nije se moglo unutra nažalost fotografirat. I kad izađeš van par stotina metara dalje je Patpong, zloglasna četvrt crvenih svijetiljki. Vani mali žilavi tajlanđani objašnjavaju što tete unutra sve rade, a tete se naviruju van i gužvaju okolo.

kičasti indijski hram slikan izvana
Isto tako, sve prepuno kathoya, dečki-cura, zapravo trećeg spola. Kad vidiš zgodnu tajlanđandku skroz sređenu, to je je kathoy. Ni jedna curka ne poklanja toliko pažnju svom izgledu kao kathoyi. A kako je tajlanda budistička zemlja a ovi pak nevjerojatno telerantni nitko se ne uzbuđuje puno oko toga. Kažu – u prošlom život je nešto zeznuo pa je sad kathoy. Ako će u ovom životu biti ok, rodit će se kao muško. Il makar žena.

buda iz dućana

Evo kako počinje moj radni dan: malo prije 8 čekam na cesti da naiđe kamikaza na motoru koji će me taj dan povesti na posao. To je taksista motorista, a zovem ih kamikazama jer malo liče na njih (zbog zagađenja svi imaju maramu omotanu oko glave) i pogotovo jer voze ko da im je zadnja vožnja. Na putu do mog posla prekraćuju put preko placa koji je prepun ljudi. ja tad mirno zatvorim oči da ne gledam taj horor – reko ovaj put ćemo sigurno pokupiti neko dijete, sljepca ili makar psa. No nevjerojatno dobro voze i nisam zapravo još vidio da se netko od njih stvarno negdje zabio pa se i dalje vozim s kamikazama. Al zbilja nije za gledati kad se zaleti između auta a oni naglo promjene putanju il netko samo tako izroni na cestu.
Na poslu je neobično mirna atmosfera – nisam još nijednom vidio neke znakove stresa (ili barem ono što mi zovemo stresom). Malo po malo i dođe podne – a s podnevom i ručak! Ručak je najbolji. Imamo nekoliko jela za izabrati pa malo od svakoga. I naravno riža. Ja je jedem dvaputa dnevno, al tajlanđani je jedu i za doručak. A nakon ručka, bude barem 6-7 vrsti voća koje onda još jedeš kroz cijeli dan.
Prvi dan sam se zabrinuo kad sam skužio da nakon ručka nikog više nema u sobi. Dok nisam skužio da skoro svi – spavaju! Glavu na ruke i na stol i ubiju oko 20-30 minuta. Prva liga! To bi trebalo i kod nas uvesti! Evo sad baš dok ovo pišem ko da sam među duhovima, svi spavaju!

no umjesto spavanja mogu skočiti i na aerobik (organizirani masovni) ili u knjižnicu. sve skupa lunch break traje sat i pol. taman!

pohano cvijeće. stvarno je fino!

bananko na roštilju

noćna klopa

Ko Samui, where the living is easy

2007-08-03T10:19:00.000+02:00

noć punog mjeseca na otoku Ko Samui

molitva u hramu

uh, naporan tjedan prošao, nisam se stigao ni javiti!
u ponedjeljak i utorak je bio veliki budistički blagdan - već sam spomenuo kako se te dane redovnici vraćaju odasvuda u svoje samostane i ostaju tamo sljedeća tri mjeseca dok ne prođe monsun. i ne samo to, nego i ostalo pučanstvo koje ima želju odlazi na tri mjeseca u samostan. ovdje se na neki način očekuje da svatko provede barem neko vrijeme u samostanu, a ova tri mjeseca su idealno vrijeme za to. ionako je kiša svaki dan.

pecaroši na Ko Samui

lokalci na Ko Samui
jet ski, morski motor za one koji ne voze pravi motor

i tako za blagdan zapalili na 4 dana u Ko Samui, rajski tropski otok s blještavo bijelim plažama, kokosovim palmama i toplim tirkiznim morem. mrak! na otoku ima dosta stranih turista, i uglavnom je fora da prvo kad dođeš iznajmiš curu i motor. ja sam bio s Ivanom a motor ne vozim tak da se to mene nije ticalo. al nevjeratno je kako su skoro svi parovi oko nas: bijelac (škembica, pivica u ruci) i prekrasna tajlanđanka. definitivni favoriti među bijelcima su bili jedan švabo s fudbalerkom i brkovima alla Mišo Kovač i jedan lik vrlo nelijep koji je uz to još pao s motora i bio sav za ne gledati. a svaki s mačkom da ti pamet stane! ljepo je da postoji mjesto na svijetu gdje svatko može makar na par dana biti mali Djems Bond, mjenjati svaki dan komade, voditi ih na večere sa skupim vinima i pušiti cigaru poslije deserta. A curu je teže ne naći nego pronaći, nedaj bože da ideš sam odmah te sustignu. pa smo gledali kako su ganjale neke sramežljive dečke koji nisu htijeli cure, stave im svoje ruke u njihovi al ovi se nedaju i bježe koliko ih noge nose.

poslastica za prave gurmane - prženi kukci

još bolje - prženi crvi!

neki dan smo naletijeli opet na neko proštenje - bilo hrpa štandova sa hranom i reko idemo probati nešto novo. i taman sam bio u dvojbi dal crvi ili kukci, al kad je ženskica koja ih prodaje počela grickati crveke ko da gricka kokice otišla mi hrabrost i još ih nisam uspio probati. a to je inače veliki specijalitet na sjeveru tajlanda. no jučer sam našao novi favorit - lik na cesti prodaje kokošje pržene nogice (krampe?). to tak blesavo izgleda da se nisam ni snašao ni uspio ih slikati. a ekipica okolo svaki sa jednim kokošjim krampom u ruci gricka kožicu i noktiće! joj, trebao sam reći da oni slabijih želuca ne čitaju ovo.

jedan normalan štand s klopom za kraj!

Prvi nesporazum sa thai hranom, Marija Bistrica i budistički pakao

2007-07-27T08:06:00.000+02:00

brodom do grada
ludo voće: dragonfruit - veliko crveno i bijele ploške s crnim točkicama; lamiya - žute lopice koje se gule; rambutan - crveni čupavci

Jučer sam imao prvi nesporazum s thai hranom. Thai hrana me inače oduševljava i bojom, oblikom, mirisom, okusom, svime. Dosta toga što se ovdje jede je kao s druge planete, primjerice imaju desetak vrsta voća koje ne samo da nisam nikad vidio nego nikad nisam ni čuo za njega. I do sad sam svaku novu klopu koja je došla (a trude se na poslu dobavljati klopu koju nisam do sad jeo) super prihvatio, hrabro krenuo u nepoznato i rezultati su bili obavijeni pozitivnim. Ok, nekad malo preljuto i slično, ali ništa to bi obeshrabrilo. No jučer sam se nasukao na nekim knedličkama. Izvana izgleda simpatično, ali kad sam je stavio u usta... iz ljigave knedličke iznenadio me okus raspadnute ribe, slatkoga i još nekog mesa. Par puta sam već sreo taj miris na ulici i bio mi je jako odbojan, al ovdje se pojavio u eksploziji. No nisam iz pristojnosti il neznam točno kojeg razloga odmah to ispljunuo nego sam polako žvakao dok se nije dovoljno usitnilo da progutam. Mislim da ovo nebi ni onaj Davor Butković sa silikonskim usnama bolje opisao.
Narada Maha Thero relikvija
U nedelju počinje budistički praznik, kad se redovnici zatvaraju u svoje samostane na tri mjeseca. Tako su u gradu štandovi sa svetim knjigama, relikvijama i sličnim stvarima kao kad bude kod nas proštenje u Mariji Bistrici. I oko velikog trga postavljeno je stotinjak velikih zvona. Uzmeš batić pa ideš u krug i udaraš! Skompali smo se tamo s redovnikom sa Šri Lanke koji sam je dao milost da dotaknemo relikviju gdje se čuva Budina kost. U Tajlandu se inače prakticira Theraveda budizam, klasičniji oblik koji se drži prvih najranijih budističkih učenja. No, nevjerojatno je kolika je sličnost sa kršćanstvom, primjerice ta fora sa relikvijama Bude i svetaca. Zatim, poštuju se neki stari učitelji kao što se kod nas poštuju sveci, nose se njihove slike u novčaniku i moli ih se za pomoć. Najzanimljivije je što je čak koncept slika pakla prodreo iz hinduizma u ovo podneblje – nevjerojatni prikazi užasa i muka na tragu Hieronymusa Boscha. No ipak ima ta jedna velika razlika koja se osjeti u doticaju s ljudima – svi se smiju, nisam još nikad vidio nikog ljutog ili bijesnog, otvoreni su, ponizni i dobrodušni kao dijeca.

put zvona Važnost duhovnosti se ovdje osjeti na svakom koraku, ne samo neke propisane duhovnosti (ko kod nas odlazak u crkvu) nego u svakodnevnom životu. Tako mi u prvih tri minute razgovora profesorica s fakulteta priča kako je sanjala da prolazi čamcom po nekom jezeru ispred samostana da joj dolazi žena sa obale i moli je da postavi ovdje kip Bude. I nakon tri dana joj stvarno dođe slična žena i zamoli je za pomoć da postavi kip Bude u njezinom selu. Otišla je to vidjet, i kaže – sve je prepoznala iz sna i sad organizira ceremoniju da se tamo postavi taj kip.
wat, pogled kroz prozor

noćni pogled na rijeku

robertuegiptu postaje robertutajlandu!

2007-07-24T09:49:00.000+02:00

ekipica s posla

hajdi hou, sto bi reko Mr Henki iz South Parka!

Hajdi hou iz Bangkoka gdje provodim svoj već četvrti dan u Tajlandu. Radim ovdje u tajlandskom HEP-u i bit ću ovdje još sljedeća dva i pol mjeseca. Nisam sam, Ivana mi pravi društvo i bavi se koječim dok ne dođem s posla.

Tajland... stigao sam baš u vrijeme monsuna. što zapravo znači da se u bilo kojem momentu vrijeme može naglo pogoršati i kreće oluja. evo kako to izgleda - šetamo gradom Ivana i ja kad odjednom ko da nešto ne valja - zrak postaje kao da dišeš vodu, gust i naelektriziran. ljudi koji drže štandove se ustrče, vade najlone i pokrivaju sve, odjednom krene muving na sve strane.. i dok se ni ne snađeš grmi sjeva i lije pljusak. sjedneš u kafić i ako si sretan za 20 minuta ako nisi za 2 sata sve se razilazi i opet je ok. i tako svaki dan jednom - dvaput. nije strašno, jedino je većinu vremena oblačno, rijetko vidiš sunce i plavo nebo. to me zapravo najviše smeta. jedna od turističkih meka, ulica Khao san

monsunsko vrijeme na rijeci

a prva asocijacija za tajland je da je ovdje sve poddimenzionirano. tajlandjani su mali ljudi (velikog srca ali mali rastom), ko štrumfovi su. ponekad se osjecam ko u barbi kućici, dodjes na vece ko da si došao u vrtić na vece. na radnom stolu na kojem radim sam zadnji put radio u prvom osnovne. neki dan sam ušao u posebno niski autobus - nisam mogao vjerovati da mi je krov već do ramena. ništa, sagneš glavu ko žirafa i čekaš da prođe. a tek štandovi na ulici... nekoliko sam već odnio glavom. koji puta je to metalna šipka koja drži nadstršnicu i onda mi sve zazvekne u glavi.

jedan od nekoliko stotina wat-ova (samostana) u Bangkoku
jedino buda nije poddimenzioniran

a na poslu su me primili fantastično. prvi dan su me vodili po svim odjelima, upoznao sam valjda tisuću ljudi. ovdje se svi smiju, smješkaju, nisam još nikog ljutog il namrgođenog vidio. a firma je ko iz crtića, ovdje u prostoru par zgrada radi preko 10,000 ljudi. postoje posebni busevi koji ih ujutro dovedu na posao i točno u 4 sata svi idu kući (niko nije čuo za prekovremeno) i opet ih je sve puno traže svoje autobuse. kako ovdje jako vole kralja tako svi nose žute majce na posao (ponedjeljkom je to kao obavezno a drugim danima ko hoće al skoro svi nose). nosim i ja, kad sam došao odma prvi dan dobio sam 5 žutih mjaci da imam ponedjeljak-utorak-srijeda itd. svaki dan jedemo thai hranu, koja je fantastična. iako dosta začinjena, već sam počeo mirisati na thai hranu. pitaju me šta bi ja jeo taj dan i onda to jedemo svi na poslu - donesu nam u ured. a kako sam im strašno zanimljiv kao bjelac i stranac tako su stalno oko mene. paze me ko cara, ako neko vidi da sam popio čašu pepsija stiže nova, s puno leda i s omotanom maramicom oko čaše da mi ne bude hladno držat za ruke.

današnji ručak

e mogao bi ja još sad pričat svašta, kakvu prefinu hranu jedemo, o prženim žoharima koji su Ivani jednu večer ubili apetit, o masaži stopala na kojoj smo bili i tako dalje, al o tom potom.

pogled s rijeke

sovagdi -krap!

Robertuegiptu konačno i na blogu!

2007-06-27T10:20:00.000+02:00

Juhuuu!
Došao je i taj dan!
Dugo mi je i trebalo...
Eh, kad se sjetim svih pokušaja programiranja i dizajniranja vlastite web stranice... a blog gotov u 3 minute!

r