Jusuf utovaruje stvari na džip
Prelaskom
planinskog gorja Atlas, sve se mijenja - arhitektura, krajolici, klima, ljudi…
Iza nas smo ostavili sredozemni, proeuropski Maroko i ušli u pješčani sunčani
Maroko. No nije ni ovdje samo pijesak - snijeg i kiše s Atlasa se obroncima spuštaju
prema rječicama i dalje stotinama kilometara u Saharu. Zeleni pojasevi plodne
zemlje koji prate tu vodu– wadi, su gusto zasađeni palmama i vrtovima koji ovdje
znače život i sve se veže uz njih. Prati ih cesta, gradovi i sela a do nedavno
su wadi pratili i karavani deva koji su tim putem stizali iz Sahare. I mi smo
iskoristili wadije kao ulazna vrata u Saharu. Ali nismo žurili, već malo po
malo promatrali promjenu – sve više crnih ljudi u plavim haljinama i šalovima -
Tuarega, ritmovi koji su sve manje arapski a sve više afrički, kuća je sve
manje od cigala a sve više od sušenog blata…
Neke dionice puta smo prošli autobusom, ali kako je taksi jeftin uzeli
smo svog šofera da nas vozi i staje po našoj želji da prošetamo i lijeno
okinemo koju fotku. I tako do pravih vrata Sahare – stigli smo do granice s Alžirom
i počeli tražit nekog da nas džipom povede dalje do pješčanih dina. Kako to već
bude u ovim krajevima van sezone tražili su i vlasnici džipova nas, tako da
nije prošlo dugo da smo pili čaj sa simpa Jusufom i dogovarali gdje će nas
odvesti ujutro svojim starim Land Roverom. Rano ujutro utovarili smo hranu za
deve na džip, te svratili prvo po njegovu mamu i tetku koju smo trebali odvesti
u obližnje selo. I onda klasični pustinjski šou – jahanje na devama. Ako ćete
išta naučiti u iz ovog članka neka to bude to da je tri sata jahanja deva fakat
previše, poslije hodaš ko šestar. A
pustinja - valjanje i trčanje po pješčanim dinama, slušanje tišine, zalasci i
izlasci sunca… Prenoćili smo u pustinjskim šatorima, Jusuf se pobrinuo i za
večeru na kojoj su nam se pridružila još dva veseljaka iz obližnjeg kampa.
Cijelu večer je vjetar nosio pijesak oko nas dok smo udarali u bubnjeve. Na
povratku me ogromni dobroćudni Land Rover iz šezdeset i neke podsjetio na našeg
domaćina Jusufa. S preko dva milijuna pređenih kilometara i traktorskom dušom.
Kaže Jusuf, danas se u pustinju ide novim Toyotama, turisti traže air condition
i komfor i s Land Roverom više nema posla. Ali automatika se lako kvari, sigurno
bi s ovim Land Roverom prošao više kilometara nego s novom Toyotom… Pozna ga u
dušu. Traktorsku.
Jusuf toči čaj sikteruš
Doručak u pustinji
Od Jusufa smo se
nakon čaja oprostili u M`hamidu-u, na samoj granici s Alžirom, gdje staje cesta.
Kako smo u većim gradovima propustili otići u hammam (parnu kupelj) koji zna
biti prava uživancija, a sutra smo se
rastajali od Sikija i Boci, odlučili smo isprobati lokalni hammam. Što se ubrzo
pokazalo kao zanimljiva ali loša ideja hahahahaha… Hammam radi u dvije smjene -
za žene je otvoreno preko dana a za muške uvečer. I tako se cure spremile za spa
iskustvo imajući u glavi sliku orijentalnog wellness glamura. I nestale iza
brkate žene upakirane u maramu koja na ulazu u hammam prodaje ulaznice i pazi
da samo žene ulaze. A kad ono, umjesto ležerno razbacanih bazenčića u
jacuzzi-stilu (ja sam ponajviše kriv za tako stvorenu sliku zbog predobrih
iskustava iz Sirije) dočekala ih je
polumračna zaparena sobica koja zbog puno majki s malom djecom zaudara na
mokraću. I jedina pipa na kojoj u slabom tankom mlazu izlazi vruća voda. Kako
većina ljudi nema kupaonicu kod kuće, ovo je jedina prilika za kupaonske
blagodati i ugodno ćaskanje u ženskom društvu. No naše cure su ostale tek
toliko koliko je zahtijevala nužna pristojnost - da su mogle odmah bi se
vratile. Na kraju kad su se opustile ispalo je ugodnije nego što se činilo na
prvu loptu. Ako ćete dvije stvari zapamtiti iz ovog članka, neka druga bude ova:
u hammam se ide u većim gradovima, ne moraju nužno biti namijenjeni turistima
(koji su 10-20 puta skuplji od lokalnih i u koje su unisex). Ne moram ni
spomenuti da smo Siki i ja privremeno preskočili epizodu s hammamom. Barem u M`hamidu.
Parti kod Nensi
Čuli smo da se u
blizini nalazi jedno zanimljivo mjesto pa smo krenuli to provjeriti. Nensi, gospođa
iz Kanade koja je u svojim šezdesetima odlučila da je život predobar da bi ga
se provelo u staračkim sterilnim nastambama na Floridi, ovdje se skompala s lokalnim umjetnicima
(čitaj: jebivetrima). I odlučila otvoriti hostel i restoran kojim bi mogla
financirati jednu umjetničku družinu glazbenika majstora sviranja na lokalnim
instrumentima. Nakon malo pješačenja i stopiranja naišli smo do tog krasnog
mjesta od kojeg smo se kasnije teška srca odvojili. Nensi nas je dočekala ispod
ugodne terase pijući čaj s dokonom ekipom lokalaca, bez turista. Posvuda
odloženi bubnjevi, lokalna izvedenica bas gitare i slični instrumenti. Kad sam
iz znatiželje počeo udarati u bubanj, sa svih strana su izvirili domaći koji
kao da su samo čekali na moj znak. Iz kuhinje, s polja, ispod auta, od svuda.
Svaki je ugrabio po instrument u ruke i slijedila je spontana svirka dok nisu
ruke otpadale s tijela. Nakon večere smo pošli na rub pustinje, upalili vatru i
dim, gdje je uslijedila još jedna svirka. Da li zbog mjesečine, da li zbog
vatre, ritmova, ali svirka nabijena energijom kao svirka kanibala prije nekog
rituala. Ritam koji nosi u stanje transa, i sve je moguće, mjesec i zvijezde
plešu u našem ritmu. Ujutro, oproštajni razgovor s Nensi. Kaže, ovo će jednog
dana možda postati biznis ali danas je tek
skupi hobi. No, hobi koji sigurno vraća život u godine. Ako ste u blizini, navratite na fenomenalnu
klopu i druženje. Neke stvari su smišljene zbog ljubavi a ne primarno zarade i
to se prepoznaje. Cijena spavanja kod Nensi – koliko možete platiti. Ako vam je
skupa i soba i šator, već ćete se nešto dogovoriti s Nensi.
Kunem ti se boljeg tepiha nećeš naći!
Fes je vrlo neobičan grad. Ako vas je ikad zanimalo kako
je to izgledalo u velikim gradovima tijekom Srednjeg vijeka, navratite u ulice nekad
kraljevskog grada Fesa jer se osim kablova električne energije tu odonda ništa
nije promijenilo. Najveća urbana sredina na svijetu bez automobila, Fes Medina
je zapravo ograđeni stari grad Fesa koji čini kaotični labirint uskih uličica u
kojim se tek nakon tri-četiri dana lutanja moguće približno orijentirati. Na
nas je ostavio žestok dojam, danima se nismo uspjeli odlijepiti od tih ulica u
kojima si na milost i nemilost prodavačima što se tiče orijentacije. Lutajući,
grad povremeno budi u čovjeku divljenje a povremeno želju da sve zapali i
uništi. Postala mi je razumljiva destruktivnost Jean-Baptiste Grenouille-a, glavnog
junaka filma Parfem koji kao da se rodio u Fesu. Miješaju se prizori raja i
pakla. S jedne strane filigranske zgrade medresa, učilišta, zbog kojih je Fes u
Srednjem vijeku bio kulturno središte arapskog svijeta (u Fesu je 859. godine
osnovano prvo učilište u arapskom svijetu, stoljećima prije učilišta u Bologni
ili Oxfordu). S druge strane miris mesa u raspadanju upozorava na približavanje
kožarama gdje se svježe oderane kože suše i tretiraju po starim recepturama.
Koža se prvo suše, pa razmekšavaju amonijakom iz golubljih fekalija (koji
pridonose smradu), a nakon toga se namaču u bazenima s različitim bojama. Po ulicama obješene netom odrezane glave deva
i drugih životinja koje reklamiraju svježe meso u radnji. Par puta smo
pretjerali i previše se zavlačili u neke pretjerano prljave i smrdljive uličice
da nismo mogli satima jesti, a pogotovo unutar Medine.
I par dana prije odlaska, nenadani susret s poznatim
licem u lokalnom kafiću - Davorom Rostuharom, Zagrepčaninom koji živi za i od
putovanja. S djevojkom sjeo na motor i krenuo na 6-mjesečno putovanje po
Zapadnoj obali Afrike. Preko couch surfinga su se u Fesu zbuksali na podu
stančića simpa domaćina. Za koji dan nama je kucnuo čas za povratak dok su
Davor i Maja nastavili put na jug. Tješilo nas sunce s njihovih fotki
u sivom zimskom Zagrebu, Tanariwen, Amadou i Mariam…
Bojanje koža u kožari